Kultni triler "Sedam" slavi 30 godina od premijere (VIDEO)

LOS ANĐELES - Prije tačno tri decenije, 22. septembra 1995 godine, tada slabo poznati američki režiser Dejvid Finčer, premijerno je prikazao svoj drugi film, triler pod nazivom "Sedam", koji će u sljedećih 30 godina postati jedan od najcjenjenijih i najrevolucionarnijih filmova u istoriji sedme umjetnosti.

U samom momentu snimanja ovog trilera, Finčer je iza sebe imao agoniju rada na svom prvom filmu "Osmi putnik 3", ostvarenju čije je snimanje postalo primjer studijskog kasapljena autorske vizije i bio je spreman da se kocka sa vlastitom karijerom, znajući jedino da će sljedeći film snimati kako on želi ili neće snimati nikako.

Srećom, u tada mladom i agilnom "Nju lajn kinema" studiju, nekom je greškom poslao originalnu verziju scenarija Endrju Kevina Vokera, umjesto nove manje mračnije verzije pisane po zahtjevu studija i Finčer je insistirao da film radi upravo po njoj i nije bio spreman na kompromis, uprkos upornom pritisku rukovodilaca i probnim projekcijama koje su, činilo se, potvrdile da je kraj previše sumoran. Punih trideset godina kasnije film "Sedam" je upečatljiv dokaz da ni filmske glavešine, ali ni kritika ni publika, ne znaju uvijek šta žele dok  im to ne isporučite.

Iako je remek-djelo Džonatana Dema "Kad jaganjci utihnu" (1991), donekle ublažilo stav velikih studija prema ovoj vrsti filmova, to je do uspjeha "Sedam" više bio izuzetak koji potvrđuje pravilo, nego začetnik žanra, jer se "Jaganjci" ipak odvijaju u svijetu u kojem se zlo moglo pobijediti, a njegove posljedice donekle  ublažiti. Finčerov ulazak u srce ljudske tame sugeriše drugi nivo zla, bezdušni svijet koji više predstavlja njegov zlokobni negativac nego detektivi koji ga pokušavaju zaustaviti.

Priča se vrti oko dva detektiva, ciničnog Vilijema Somerseta (Morgan Friman), policijskog veterana pred penzijom i idealističnog Milsa (Bred Pit) koji tek ulazi u posao, koji istražuju niz vješto insceniranih ubistava inspirisanih smrtnim grijesima: proždrljivošću, pohlepom, lijenošću, požudom, ponosom, zavišću i gnjevom.

Kao neiskusni, nepredvidivi Mils, tada mladi Bred Pit, u velikom stilu počeo je da se udaljava od konvencionalnih romantičnih glavnih uloga i statusa  ljepotana sa postera prema složenijim ulogama, kao što su one u filmovima "12 majmuna" i "Klub boraca" . Sa druge strane već cijenjeni Friman ovom rolom majstorski je potvrdio svoj prelaz u prvu glumačku klasu, igrajući svoj lik toliko uvjerljivo da je postavio prototip za brojne druge uloge, kako za sebe, tako i za druge glumce.

Za jezivog ubicu, poznatog samo kao Džon Doe, nakon nekoliko probnih pokušaja izabran je Kevin Spejsi, koji je nakon čitanja scenarija  potpisao ugovor, insistirjući da se njegovo ime ukloni iz odjavne špice, kako bi bolje dočarao osjećaj da Doe može biti bilo ko, ludi običan čovjek koji hoda među nama.

Sa druge strane Finčer nije imao dilema šta snima, od prvog susreta sa Vokerovim mračnim i depresivnim scenarijem koji je inspirisan njegovim dolaskom u Njujork, nakon mirnog života u provinciji i njegovoj izgubljenosti u velikom gradu.

- Film je horor film. Film govori o potpunom i totalnom gubitku kontrole i posljedicama tog čina - rekao je Finčer. Ali kao i uvijek kod ovog slavnog režisera, ono što impresionira je strogost njegove vizije,  u kojoj ni najmanji detalj nije bio prepušten slučaju. Od samog početka svojom kultnom uvodnom špicom u kojoj tada još neimenovanog ubicu vidimo kako piše svoje dnevnike, slaže fotografije i reže žiletom vrhove prstiju kako bi uklonio vlastite otiske, film publici pruža uznemirujući, ali intrigantan uvid u njegove planove.

Jednako tako svoju ulogu igra neimenovani grad (zapravo Los Anđeles),  sav u raspadanju i mraku, pod udarima biblijskih količina kiše dok  je kamera Darijusa Kondžija toliko mračna da se studio žalio da ne mogu pravilno vidjeti dnevne snimke. Ništa manje važnu ulogu ima i soundtrek Hauarda Šora, koji je kakofonija sirena, automobilskih truba, zveketa kišnih kapi i polučujnih svađa prekidanih napetim momentima tišine, bolje rečeno momenata  bez zvuka, koji pojačavaju ionako klaustrofobičnu atmosferu jezivosti.

U takvom okruženju, čak i ostarjeli pandur poput Somerseta, koji misli da je vidio sve što se može vidjeti u njegovom poslu,  ima problema da se nosi sa slučajem koji će mu zaokupiti posljednju sedmicu na poslu, jer Somerset zna od prvog užasnog ubistva da slijedi još jedno, a vjerovatno i mnogo više nakon toga. Dinamika prijateljstva policajaca između Somerseta i Milsa je briljantno zamišljena, sa Somersetom kao metodičnim mudracem, a Milsom kao drskom, usijanom glavom koja djeluje impulsivno. Ipak, tokom filma, razlika između njih u godinama, iskustvu i temperamentu se ne smanjuje toliko koliko se stapa u pravu hemiju, što je zasluga Frimanove i Pitove glume. Vremenom, oni razvijaju nadopunjuće vještine, dijelom zahvaljujući Milsovoj supruzi Trejsi (Gvinet Paltrou), koja insistira da Somerseta pozove na večeru, a dijelom zato što su oni vrhunski policijaci, koje dijeli samo jaz od nekoliko decenija starosti.

Dok snimatelj Kondži nameće uporno sumorno vizuelno raspoloženje a njegovi glumci svakom izgovorenom riječju dodatno produbljuju pitanja,  Finčer nikada ne prikazuje nijedno od ubistava u filmu, ali prikazuje šokantne prikaze njihovih posljedica.

Na prvom mjestu zločina, Somerset i Mils otkrivaju morbidno gojaznog čovjeka, s licem prema dolje u tanjiru špageta, sa zglobovima i gležnjevima vezanim žicom. Na drugom, moćni advokat odbrane pronađen je u svojoj kancelariji sa doslovno kilogramom mesa na vagi pravde, a riječ pohlepa napisana je krvlju na tepihu.  Ubica kojeg Somerset i Mils jure odabrao je sedam smrtnih grijehova kao temu za serijsko ubistvo, ali njegove književne reference su visoko akademske sa aluzijama na Dantea, Miltona i Šekspira. Somerset čak upozorava u jednom momentu: "Ovaj tip je metodičan, precizan i, što je najgore od svega, strpljiv!", dok eksplozivniji Mils daje kraću definiciju: "On je ludak!" Istina je još surovija i daleko poraznija. Ispostavilo se da obje stvari mogu biti istinite.

Kada se Doe, smireno govoreći i prekriven krvlju, preda policijskoj stanici, vidimo da je čudovište zapravo samo čovjek, koji izgleda potpuno obično, smiren, kao mistik sa misijom, a neki ludi tip, koji se oblači u ljudsku kožu ili jede njihove jetre, što još više produbljuje misteriju.

Film je u svakom pogledu šokantan, žestok i krvav, on ima krvi koliko i neki slešer horor, ali Vokerova i Finčerova opsesija zlom kao temom manifestuje se istovremeno u glavi i u stomaku.

Kraj filma "Sedam" je tako efektan jer ga autori čine neizbježnim u svakom kadru natopljenom rastućom jezom. Testna publika koja je odbacila "kutiju" vjerovatno je odbacila cijelu tačku gledišta filma, ali stvarna publika je snažno reagovala na svijet koji je ili prepoznavala ili ga se bojala.  Nakon što nam je pokazao pet smrtnih grijehova, Doe se otkriva kao Zavist, toliko žudeći za Milsovim normalnim životom da odsijeca glavu njegove žene i naređuje da se ona dostavi Milsu u kutiji. Prije nego što Somerset uspije intervenisati, Mils upuca Doea, pretvarajući se u Gnjev.

To je nemilosrdna i savršena scena, prelijepo izvedena i snimljena sa kamerom koja kruži okolo junaka, približava se i udaljava, stavljajući svakog gledaoca u Milsovu dilemu. Užas filma je u tome što Džon Dou, ne samo da kontroliše ono što Somerset i Mils vide, već se čini da usmjerava i oči gledaoca. I nije čudo što su svi u autorskom timu, radili kako bi osigurali da ostane onakva kakva je napisana, čak i dok je studio pokušavao da je promijeni, nakon probnih projekcija, ali sam Pit je rekao: "Stavio sam to u svoj ugovor. Ženina glava ostaje u kutiji."

Film "Sedam" je promijenio pravila igre za sve uključene, zaradivši impresivnih 327 miliona američkih dolara, na budžet od 33 miliona dolara, dok je gradio svoju reputaciju usmenom predajom.

Kritike se u doba izlaska bile pomiješane od pohvala do negativnih osuda, ali čelična oštrica Finčerove vizije je prosjekla put kroz njih do uspjeha, a retroaktivno, film je postao klasik, koji je na mnogo načina promijenio žanrovsku sliku unutar Holivuda.

Osim kvaliteta, značaja i ugleda, sedam i danas važi za primjer filma s savršenim obrtom, jedan od onih filmova gdje, nakon ponovnog gledanja, shvatite da se ono što se dogodi jedino što se moglo dogoditi. Ili, drugim riječima, sviđalo se to nekom ili ne, glava žene ostaje u kutiji, iako je zlo izašlo u svijet, ostavljajući gledaocima poput mitske Pandorine kutije samo nadu.

I jasno je da je Finčer bio svjestan toga od samog početka, jer kada je nakon nekoliko godina dobio ponudu da snimi nastavak, kratko je odgovorio: "Radije bih ugasio opušak u svojim očima"!

NAGRADE

U sezoni dodjele nagrada film "Sedam" je osvojio nominaciju za "Oskara" za najbolju montažu i nagradu "BAFTA" za Vokerov, zaista izvanredni scenario, ali na kraju nije osvojio nijednu.

To samo govori koliko je recimo Akademija bila daleko od filmske realnosti, nagradivši rutinski scenario Džima Lovela za film "Apolo 13", koji se danas samo pamti kao "jedan od filmova Toma Henksa", dok se

"Sedam" nalazi na vrhovima svih lista najboljih filmova devedesetih i šire.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.