Karmen Obrdalj za "Glas": Film ne trpi neodlučnost

Dobro se sjećam kada sam dobila obrise ideje. Bilo je to u Banjaluci, prije par godina, dok sam još živjela tamo. Često sam išla u kafić "Skaut" pored Vrbasa, gdje sam pisala zajedno s kolegom Stefanom Tomićem.

Rekla je ovo za "Glas", rediteljka Karmen Obrdalj povodom njenog novog filma "Metak u pušci", ujedno i diplomskog rada talentovane umjetnice, koji je propraćen sa dosta pohvala.

Jedna od najagilnijih režiserki mlađe generacije prisjeća se kada joj se rodila želja o liku Nine kao i njenom prijavljivanju za master rad na FDU u Beogradu.

- Tamo mi je jednog dana došla ideja o liku Nine. Tada sam se prijavila s tom idejom za master rad na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Tamo smo radili na likovima i scenarijima što mi se svidjelo, jer se u ovom studijskom programu radi baš na određenom projektu što smatram posebno važnim za mlade autore u tom trenutku.

GLAS: Okupljena je uglavnom mlada autorska ekipa od glumaca do montaže i ostalih saradnika. Kako je protekao sam proces snimanja i montiranja materijala u cjelinu, energije pretpostavljamo nije nedostajalo, ali koliko je bilo izazovno sve to kanalisati u funkcionalnu cjelinu?

OBRDALj: Srećna sam što imam ljude s kojima sarađujem niz godina, to su direktorica fotografije Jana Vuković i montažer Aleksandar Jurić. Oni su ljudi s kojima radim još od samih početaka na akademiji u Banjaluci. Dana Poletan igra glavnu ulogu i veliko mi je zadovoljstvo bilo raditi s njom. Dana je sjajno odigrala ulogu i zajedno smo stvorile energiju zbog koje volim biti na setu. Produkcijski, scenario je bio izazovan za izvesti, ali to je nekako uvijek slučaj kada radite studentski film.

GLAS: Jedan od članova ekipe je Goran Bogdan, bez pretjerivanja, velika zvijezda i još veći glumac. Kako ste uspjeli njega dobiti za film i kako je protekao sam proces rada s njim?

OBRDALj: Goran i ja se poznajemo od prije i velika mi je čast što je prihvatio ulogu. Proces s njim bio je vrlo inspirativan - dosta je doprinio likovima svojim uvidima u scenario, a kasnije je igrom unio neke nove nijanse u svoj lik. Kada sam Gorana vidjela kako igra shvatila sam šta zapravo gluma znači. Radnja je smještena u Hercegovini, iz koje oboje potičemo, pa je samim tim imao veliko razumijevanje za lik koji igra. To je donijelo novu dimenziju.

GLAS: Film je nastao uz podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske...Koliko su saradnje sa filmskim centrima, kako kod nas, tako i u regionu, važne za autore koji se probijaju u svijetu sedme umjetnosti?

OBRDALj: Podrška je izuzetno važna. Kada dobijete podršku od AVCRS-a, vaš film ne dobija samo finansijsku ili tehničku pomoć, nego i ozbiljnost i kredibilitet. Znate da vaš rad ima perspektivu i da ima šanse da dosegne publiku do koje želite doprijeti. A kada film nekoga dotakne, to je ono zbog čega stvaramo. A pored toga, kada napravite ozbiljan kratki film, dobijate veću vidljivost i otvaraju vam se neka druga vrata za druge filmove.

GLAS: Generalno, koji su to izazovi sa kojima se mladi autori u današnje vrijeme najviše suočavaju poslije školovanja ili njegovog privođenja kada treba da se upuste u svoje autorske projekte?

OBRDALj: Mislim da je najveći izazov s kojim se mladi autori suočavaju susret s realnim životom. Kada izađete sa akademije, izlazite iz jednog ušuškanog, idiličnog svijeta i niste pripremljeni za ono što vas čeka vani. Život nosi razne izazove, a film ne trpi neodlučnost. Najveći izazov je ostati ozbiljan u svojim idejama i ne odustajati od njih, koliko god ponekad izgledalo teško.

GLAS: Moramo da se dotaknemo Vašeg hvaljenog  filma "Kad jutro svane". To je priča o usamljenoj nesigurnoj djevojci koja provodi dane pijući vino na krovu zgrade i čekajući svog dečka da dođe kući, priča koja je otvorila zanimljive teme vezane za život i ljubav mladih ljudi u vremenu modernih tehnologija i površnih emocija.

OBRDALj: To je moj prvi igrani film. Jako mi je drag, jer je to prvi trenutak kada sam ispustila nešto što nosim na duši. Glavnu ulogu igrala je Aleksandra Plahin i mislim da je sjajno tumačila lik. Energija koja se stvorila između nje, Bojana Kolopića i Milice Janevski je neprocjenjiva, s obzirom na to da se u filmu sve zasniva na njihovom odnosu.

GLAS: Zanimljiv je i put koji vas je od odrastanja u Mostaru, doveo do banjalučke Akademije i školovanja u klasi Saše Hajdukovića, pa preko Beograda do života u Zagrebu. Kako je protekao taj period adaptacije u novim sredinama i koliko je to postregionalno školovanje oblikovalo Vašu autorsku poetiku?

OBRDALj: Moje porijeklo je dosta šaroliko i imam osjećaj da mi je uklesano u DNK da se stalno selim. Nikada nisam imala osjećaj potpune pripadnosti nekom mjestu i uvijek sam voljela seliti se. U procesu mog odrastanja živjela sam na svim dijelovima Balkana. To me oblikovalo i srećna sam što sam to mogla doživjeti. Studiranje u Banjaluci me snažno obilježilo, a moram reći da to ne bi bilo tako da nisam bila u klasi Saše Hajdukovića. Na Sašu sam uvijek gledala kao na velikog uzora, profesionalno i ljudski. On me naučio svemu što danas znam.

GLAS: Generalno, šta su bile početne koordinate koje su Vas uvukle u svijet filma i ko su autori, koji su na mnogo načina odredili Vašu autorsku estetiku, ali i životni  i umjetnički put?

OBRDALj: Moj otac je svojevremeno maštao da upiše režiju. Voljela sam gledati filmove i mislim da svi zapravo počinjemo iz ljubavi prema njima.

GLAS: Osim promocije filma i daljeg školovanja, kakvi su planovi Karmen Obrdalj za dalje u svijetu umjetnosti?

OBRDALj: Trenutno radim na par uzbudljivih projekata o kojima ništa ne mogu otkrivati, ali jako se radujem da ih podijelim uskoro!Dobro se sjećam kada sam dobila obrise ideje. Bilo je to u Banjaluci, prije par godina, dok sam još živjela tamo. Često sam išla u kafić "Skaut" pored Vrbasa, gdje sam pisala zajedno s kolegom Stefanom Tomićem.

Rekla je ovo za "Glas", rediteljka Karmen Obrdalj povodom njenog novog filma "Metak u pušci", ujedno i diplomskog rada talentovane umjetnice, koji je propraćen sa dosta pohvala.

Jedna od najagilnijih režiserki mlađe generacije prisjeća se kada joj se rodila želja o liku Nine kao i njenom prijavljivanju za master rad na FDU u Beogradu.

- Tamo mi je jednog dana došla ideja o liku Nine. Tada sam se prijavila s tom idejom za master rad na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Tamo smo radili na likovima i scenarijima što mi se svidjelo, jer se u ovom studijskom programu radi baš na određenom projektu što smatram posebno važnim za mlade autore u tom trenutku.

GLAS: Okupljena je uglavnom mlada autorska ekipa od glumaca do montaže i ostalih saradnika. Kako je protekao sam proces snimanja i montiranja materijala u cjelinu, energije pretpostavljamo nije nedostajalo, ali koliko je bilo izazovno sve to kanalisati u funkcionalnu cjelinu?

OBRDALj: Srećna sam što imam ljude s kojima sarađujem niz godina, to su direktorica fotografije Jana Vuković i montažer Aleksandar Jurić. Oni su ljudi s kojima radim još od samih početaka na akademiji u Banjaluci. Dana Poletan igra glavnu ulogu i veliko mi je zadovoljstvo bilo raditi s njom. Dana je sjajno odigrala ulogu i zajedno smo stvorile energiju zbog koje volim biti na setu. Produkcijski, scenario je bio izazovan za izvesti, ali to je nekako uvijek slučaj kada radite studentski film.

GLAS: Jedan od članova ekipe je Goran Bogdan, bez pretjerivanja, velika zvijezda i još veći glumac. Kako ste uspjeli njega dobiti za film i kako je protekao sam proces rada s njim?

OBRDALj: Goran i ja se poznajemo od prije i velika mi je čast što je prihvatio ulogu. Proces s njim bio je vrlo inspirativan - dosta je doprinio likovima svojim uvidima u scenario, a kasnije je igrom unio neke nove nijanse u svoj lik. Kada sam Gorana vidjela kako igra shvatila sam šta zapravo gluma znači. Radnja je smještena u Hercegovini, iz koje oboje potičemo, pa je samim tim imao veliko razumijevanje za lik koji igra. To je donijelo novu dimenziju.

GLAS: Film je nastao uz podršku Audio-vizuelnog centra Republike Srpske...Koliko su saradnje sa filmskim centrima, kako kod nas, tako i u regionu, važne za autore koji se probijaju u svijetu sedme umjetnosti?

OBRDALj: Podrška je izuzetno važna. Kada dobijete podršku od AVCRS-a, vaš film ne dobija samo finansijsku ili tehničku pomoć, nego i ozbiljnost i kredibilitet. Znate da vaš rad ima perspektivu i da ima šanse da dosegne publiku do koje želite doprijeti. A kada film nekoga dotakne, to je ono zbog čega stvaramo. A pored toga, kada napravite ozbiljan kratki film, dobijate veću vidljivost i otvaraju vam se neka druga vrata za druge filmove.

GLAS: Generalno, koji su to izazovi sa kojima se mladi autori u današnje vrijeme najviše suočavaju poslije školovanja ili njegovog privođenja kada treba da se upuste u svoje autorske projekte?

OBRDALj: Mislim da je najveći izazov s kojim se mladi autori suočavaju susret s realnim životom. Kada izađete sa akademije, izlazite iz jednog ušuškanog, idiličnog svijeta i niste pripremljeni za ono što vas čeka vani. Život nosi razne izazove, a film ne trpi neodlučnost. Najveći izazov je ostati ozbiljan u svojim idejama i ne odustajati od njih, koliko god ponekad izgledalo teško.

GLAS: Moramo da se dotaknemo Vašeg hvaljenog  filma "Kad jutro svane". To je priča o usamljenoj nesigurnoj djevojci koja provodi dane pijući vino na krovu zgrade i čekajući svog dečka da dođe kući, priča koja je otvorila zanimljive teme vezane za život i ljubav mladih ljudi u vremenu modernih tehnologija i površnih emocija.

OBRDALj: To je moj prvi igrani film. Jako mi je drag, jer je to prvi trenutak kada sam ispustila nešto što nosim na duši. Glavnu ulogu igrala je Aleksandra Plahin i mislim da je sjajno tumačila lik. Energija koja se stvorila između nje, Bojana Kolopića i Milice Janevski je neprocjenjiva, s obzirom na to da se u filmu sve zasniva na njihovom odnosu.

GLAS: Zanimljiv je i put koji vas je od odrastanja u Mostaru, doveo do banjalučke Akademije i školovanja u klasi Saše Hajdukovića, pa preko Beograda do života u Zagrebu. Kako je protekao taj period adaptacije u novim sredinama i koliko je to postregionalno školovanje oblikovalo Vašu autorsku poetiku?

OBRDALj: Moje porijeklo je dosta šaroliko i imam osjećaj da mi je uklesano u DNK da se stalno selim. Nikada nisam imala osjećaj potpune pripadnosti nekom mjestu i uvijek sam voljela seliti se. U procesu mog odrastanja živjela sam na svim dijelovima Balkana. To me oblikovalo i srećna sam što sam to mogla doživjeti. Studiranje u Banjaluci me snažno obilježilo, a moram reći da to ne bi bilo tako da nisam bila u klasi Saše Hajdukovića. Na Sašu sam uvijek gledala kao na velikog uzora, profesionalno i ljudski. On me naučio svemu što danas znam.

GLAS: Generalno, šta su bile početne koordinate koje su Vas uvukle u svijet filma i ko su autori, koji su na mnogo načina odredili Vašu autorsku estetiku, ali i životni  i umjetnički put?

OBRDALj: Moj otac je svojevremeno maštao da upiše režiju. Voljela sam gledati filmove i mislim da svi zapravo počinjemo iz ljubavi prema njima.

GLAS: Osim promocije filma i daljeg školovanja, kakvi su planovi Karmen Obrdalj za dalje u svijetu umjetnosti?

OBRDALj: Trenutno radim na par uzbudljivih projekata o kojima ništa ne mogu otkrivati, ali jako se radujem da ih podijelim uskoro!

"ZOSTER"

GLAS: U zadnje vrijeme često imamo priliku da gledamo spotove kultne grupe "Zoster" u režiji Vaše malenkosti...Od kuda ta saradnja između Vas i Marija i koliko je kratka forma video-spota generalno izazov za režiju, posebno u kontekstu usklađivanja vizuelne i muzičke priče?

OBRDALj: Jako volim tu formu, jer sve ideje vidim u slikama, a spot je potpuno u vizuelnom, tako da mi za to nikada ne manjka inspiracije. S Marijom je zadovoljstvo raditi, jer ga vrlo poštujem kao umjetnika. S druge strane, prijatelji smo i imamo međusobno povjerenje. U takvoj saradnji prelijepo mi je raditi, jer imam slobodu. Tako nastaju najbolje stvari.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.