Film
Foto: Glas Srpske
LOS ANĐELES - Prije tačno tri decenije, 19. januara 1996. godine, film "Od sumraka do zore", tada slabo poznatog meksičkog režisera Roberta Rodrigeza, rađen po scenariju tada nove zvijezde Holivuda Kventina Tarantina, premijerno je prikazan u Americi, šokirajući publiku totalno neočekivanim zaokretom od pljačkaškog krimića u vampirski "slašer" horor.
Dočekan je uglavnom negativnim kritičkim priznanjima (iako je bilo i pohvala, poput pozitivne kritike čuvenog Rodžera Eberta), a na svoj budžet od 19 miliona dolara zaradio je oko 60 miliona dolara. To je bio solidan rezultat za horor film sa oznakom "R", ali iz godine u godinu njegov kult je rastao i danas važi za nesporni klasik devedesetih. Koliko je njegov uticaj i značaj promijenjen, dovoljno govori podatak da je prošlogodišnji hit film "Grešnici", u velikoj mjeri "inspirisan" ovim ostvarenjem - naravno u dosta ublaženoj i politički korektnijoj verziji - zaradio više od 400 miliona dolara i pokupio 16 oskarovskih nominacija, dok u doba njegovog izlaska Rodrigezov film Akademija nije ni registrovala.
Rodrigez i Tarantino, dva "indi" miljenika iz devedesetih, započeli su svoje dugogodišnje filmsko prijateljstvo upravo ovim djelom. Radeći zajedno nakon kultnih hitova iz devedesetih godina prošlog vijeka "Ulični psi", "Petparačke priče" i "Desperado", njih dvojica su imali američku nezavisnu filmsku scenu u svojim rukama. To što su odlučili da naprave nešto tako sumanuto, neobično i potpuno neočekivano, jeste malo čudo, čak i tri decenije kasnije.
Film "Od sumraka do zore" postao je poznat po tome što publiku privlači lažnom igrom, nudeći priču o pljačkašima banaka u bjekstvu koji završe u meksičkom baru za motoriste. Nepotrebno je danas reći da to nije film koji su počeli da gledaju, jer se radnja odjednom pretvara u nešto potpuno drugačije. U suštini, to su dva filma u jednom, koje je reditelj Robert Rodrigez grubo, ali efikasno spojio, a zahvaljujući otkačenom i duhovitom scenariju, raskošnoj scenografiji i kameri, nadahnutoj glumačkoj ekipi i sjajnoj muzici, pretvorio u hrabro iščitavanje postulata B-filma.
Ono što počinje kao jednostavan krimi-triler sa oznakom "R" koji prati dva brata bjegunca dok bježe od zakona, nakon pojave Salme Hajek kao seksepilne striptizete Santaniko Pandemonijum, negdje na sredini filma prelazi u čisto autorsko ludilo i šokantni žanrovski zaokret koji ga je pretvorio u kultni klasik. Prva polovina filma je žestoka krimi-drama kodirana Tarantinom, sa pljačkašima banaka Setom (Kluni) i Ričijem (sam Tarantino) Geko, koji u bjekstvu od zakona ostavljaju krvav trag za sobom i uzimaju taoce, posebno porodicu koju predvodi udovac i propovjednik Džejkob Fuler (Harvi Kajtel), sa djecom Kejt (Džulijet Luis) i Skotom (Ernest Liju) u pratnji.
Ono što počinje kao nelagodno pitanje da li će porodica posrnulog sveštenika preživjeti susret sa dvojicom kriminalaca eksplodira, bez bilo kakvog nagovještaja, ugrizom Salme Hajek u vrat Ričija Gekoa u totalni rat između živih i nemrtvih.
Ulog filma skače sa preživljavanja nemilosrdnih kriminalaca na preživljavanje natprirodnog, jer improvizovani drveni kočevi i sveta riječ ožalošćenog propovjednika postaju jedino sredstvo za odbranu od vampirskog naleta.
Naravno, najviše kritika bilo je na račun neuspješnog spajanja dva filma u jednu različitu cjelinu, ali gledajući unazad, on zapravo čudesno funkcioniše. Jedna stvar u kojoj je Rodrigez stručnjak jeste iznenađivanje publike, a "Od sumraka do zore" je vjerovatno njegovo najveće dostignuće u tome. Ovo je bio vrhunac Tarantinove sezone pošto je film objavljen samo godinu i po dana nakon "Petparačkih priča", kada je on bio meteorska zvijezda u usponu, a ovdje ne samo da briljira kao pisac već je sjajan kao suludi Riči Geko.
I danas je iznenađujuće vidjeti sada već poznate zvijezde poput Džordža Klunija (još iz vremena kada je radio u "Hitnoj pomoći") i Džulijet Luis u ovom filmu. Pridružili su im se iskusni glumci Harvi Kajtel i Deni Treho, zajedno sa mnoštvom drugih glumačkih epizodista koji su nakon ovog filma postali ikone pop kulture. Kad smo već kod jedinstvene glumačke postavke, pravo iznenađenje u filmu je pojavljivanje Salme Hajek, tada zvijezde meksičkih sapunica sa jednom holivudskom ulogom u "Desperadu", kao kraljice vampira Santanike Pandemonijum.
Njen fascinantni zmijski ples uz muzičku pratnju čikano rokera "Tito i Tarantula", prije nego što se transformiše u svoj pravi vampirski oblik, toliko je ikoničan da biste mogli pomisliti da je ona glavni lik u filmu ako ga nikada ranije niste vidjeli.
Poenta je u tome što Rodrigez zapravo nije napravio slobodnu mješavinu čudovišta prije filma "Od sumraka do zore". Niti je Tarantino režirao direktan film o kriminalcima u bjekstvu iako su se njegovi scenariji za filmove "Prava romansa" i "Rođene ubice" bavili istom osnovnom temom. Ovaj film se zapravo bavi destilovanim idejama o ličnostima ovih reditelja, naduvanim do novih dimenzija. Dakle, Tarantino, koji je ranije sam sebe glumio u manjim sporednim ulogama, postaje glavni glumac i piše scenario za scenu u kojoj mu Salma Hajek sipa alkohol u usta preko nogu i stopala. A Rodrigez, koji se proslavio režijom nasilnih obračuna u zabačenim barovima, dobija priliku da te scene dovede do njihovih krvavijih ekstrema, uz montažu ekipe koja sklapa oružje uz gitarsku muziku.
Gdje je tu Kluni? Iako do tada nije imao lik na velikom platnu vrijedan pamćenja, ovdje pruža glumu koja igra daleko izvan onoga što je kasnije postalo njegov domet. Njegov Set Geko je tetoviran, namrgođen, nasilan i loše naravi, ali za razliku od Ričija nije psihopata, već klasični krimos koji radi svoj posao.
Pravo je zadovoljstvo čuti ga kako recituje zabavne Tarantinove replike: "Ako pokušaš da trčiš, imam šest malih prijatelja i svi mogu da trče brže od tebe". Ili, odgovarajući na pitanje da li su stanovnici bara psihopate: "Psihopate ne eksplodiraju kada ih sunčeva svjetlost obasja; briga me koliko su ludi!" Ili njegovu upornu potvrdu vjere: "A ako postoji pakao, i ti kučkini sinovi su iz njega, onda mora da postoji i raj, Džejkobe, mora da postoji!" Ili, nešto sažetije: "U redu, lutalice, hajde da lutamo!", ostavljajući najbolji šlagvort za sami kraj, kada odgovara Kejt na molbu da je povede sa sobom: "Jesam gad, ali nisam kučkin gad!" Da budemo jasni, nakon tolikog broja prestižnih, elegantnih Klunijevih uloga tokom proteklih 30 godina, zaista je divno vidjeti ga kako se sirovo probija kroz gomilu grubih riječi u problematičnom eksploatacionom filmu. Harvi Kajtel, očekivano, briljira kao propovjednik koji dovodi u pitanje svoju vjeru, igrajući sa takvom iskrenošću da se njegova porodica osjeća stvarnom nasuprot filmskim karikaturama braće Geko.
Gledajući retrospektivno, tajna ovog filma je u tome što je duboko neironičan, iskrena proslava potpuno glupih stvari koje su dvojica strastvenih filmofila željeli na platnu. Upravo taj osjećaj za zabavu čini "Zoru" divnim primjerom modernog treša, pretvarajući sve što dva stvaraoca vole kod B-kinematografije u jedno prljavo, energično i iznenađujuće iskustvo koje nudi čistu, primalnu bioskopsku zabavu.
FRANŠIZA
Film "Od sumraka do zore" iznjedrio je dva direktna video-nastavka u kojima se samo Deni Treho pojavio od ekipe prvog filma.
Nakon toga uslijedila je video-igra inspirisana filmom, da bi potom Rodrigez 2014. godine uradio i seriju "Od sumraka do zore" u tri sezone koja je dodatno produbila mitologiju franšize.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
