Duško Pevulja: Moj prijatelj Lordan

Za nepune dvije godine njenog rada Kuću Milanovića su posjetili neki od najvažnijih ljudi srpske književnosti i kulture, ali i dokazani stvaraoci sa nekadašnjeg jugoslovenskog prostora. Jedan od njih je reditelj svjetskog ugleda Lordan Zafranović.

U Kući Milanovića upriličen je razgovor Slobodana Ivetića (takođe režisera) sa Lordanom Zafranovićem povodom njegovog filma "Zlatni rez 42" ("Djeca Kozare"). Bilo je to još jedno nezaboravno veče u Kući srpske kulture. Prvobitna zamisao bila je da na početku razgovora bude prikazan kratak odlomak iz završenog, a još neprikazanog filma. Nismo ravnodušno prihvatili producentsko obavještenje da tako nešto nije mogućno prije zvanične premijere filma. Svoju motivisanost obrazlagali smo istorijskim i zavičajnim razlozima, koji su ljubazno prihvaćeni, ali do prikazivanja trejlera ipak nije došlo.

Ispostavilo se da za razgovor sa Lordanom Zafranovićem o njegovom možda i najvažnijem filmskom ostvarenju to nije bilo ni potrebno. Po ko zna koji put smo se uvjerili da "nepredviđenim okolnostima" upravlja neka nevidljiva ruka koja ima svoje razloge, koji su posljedično jači od naših, počesto brzopletih i ne uvijek do kraja promišljenih.

Šta je tome presudno doprinijelo? Okolnost da je Lordan Zafranović toliko preokupiran zločinima koji su se desili u Jasenovcu, zbog čega o njima govori toliko uvjerljivo, umjetnički i ljudski, da bi te večeri posjetiocima u prepunoj svečanoj sali Kuće Milanovića sve drugo bilo višak. Zagledan u fenomenologiju zla Zafranović u svome filmu, kako je uvjerljivo objašnjavao, progovara jezikom zapitanosti nad onim što se tokom Drugog svjetskog rata dogodilo na području NDH, pred čim je bilo koja fikcija nemoćna. Treba napomenuti da je istorijska (dokumentarna) podloga Zafranovićevog filma ozbiljna i neprevarljiva!

Znalački i samouvjereno govoreći o tehnici nastanka filma, na jednostavan i svima razumljiv način, kako to rade oni koji su osvojili tajne i najzahtjevnijih ljudskih poslova, Zafranović se najprije otkriva kao veliki čovjek, a potom i veliki majstor posla kojem je cjeloživotno opsesivno posvećen. Činjenica da ga ja zainteresovalo ono što je obilježilo sudbinu srpskog naroda u dvadesetom vijeku, već dovoljno govori o grandioznim humanističkim razmjerama ove ličnosti. Posebnu dimenziju Zafranovićevom zanimanju za zločine u Jasenovcu i drugim stratištima daje činjenica što su ih počinili pripadnici naroda u kojem je i sam ponikao.

On zna da je najviša dužnost locirati zločine, naznačiti kontekst i adresirati počinioce, da bi sve drugo bilo izrugivanje nevinim žrtvama (koje su uvijek svete!), a obaveza umjetnika, pokušati dokučiti korijene zla u čovjeku i razloge zašto periodično postaje važno obilježje ljudske povjesnice, čije je kretanje Andrić, kako samo on to zna, označio putanjom između klanja i oranja (ne samo na Balkanu, već uopšte, kako to uvjerljivo svjedoči njegova pripovijetka "Pismo iz 1920").

Čovjek toplog senzibiliteta, pitomi Mediteranac, pregao je da se sa tom nerazrješivom zagonetkom uhvati u koštac, kroz medijum filma, kao najmoćnijeg umjetničkog sredstva našeg vremena. Zato o Lordanu Zafranoviću, divnom velikom čovjeku, i prije prikazivanja filma o kojem je riječ, i nakon što ga pogledamo, treba govoriti isključivo sa velikim poštovanjem. Radio je i radi ono što malo ko čini na našim prostorima, umjetnički proniče u razloge zla (i kao univerzalnog fenomena i kao konkretne istorijske datosti) ne bi li ta njegova kreativna vizija bila katarzična i prekinula njegovo ciklično kretanje. Koliko god da njegov film uspije u tom svom osnovnom naumu, njegov doprinos treba udesetostručavati, ukoliko imamo snage da svi u sebi osjetimo ono što je na počecima bavljenja ovom tematikom osjetio ovaj senzibilni stvaralac. Kako je i te večeri u Kući Milanovića ispričao, kada je prvi put stupio na spomen-područje Jasenovac, obuzelo ga je bezmjerno osjećanje stida. Valjda je to i prvi uslov dubinskog traganja za zasadima zla u ljudima, u svakome od nas. Za to samo rijetki imaju snage, zato je Zafranović izuzetan. (Moj prijatelj Zoran Arsović, profesor i filosof, rekao je da su ga te večeri posebno dirnule pomenute Zafranovićeve riječi i intimistički ispovjedni karakter kojim su kazane. Na svoj lucidan način je dodao, stidio se i stid!).

Nemam nikakve sumnje u značaj Zafranovićevog filma. Kakav će njegov uspjeh biti, e to već zavisi od naše spremnosti da se pošteno suočimo sa zlom kao trajnom imanencijom ljudske prirode. Znano je dobro da počinioci zločina nisu pretjerano spremni da se suoče sa svojim nedjelima, a ljudski zaborav i nepoštovanje žrtava im u tome neprestano idu na ruku! Projekciju njegovog filma ne bi trebalo prikazivati u kinima. Već u velikim salama (dvoranama), da ga što više ljudi pogleda, kao opominjuću lekciju iz istorije i života, ali i kao vid poštovanja prema velikom naporu i brojnim preprekama i opasnostima kojima se izložio i izlaže Zafranović.

Dva dana provedena sa Lordanom Zafranovićem u našem gradu postala su za mene nezaboravno iskustvo, obilježeno brojnim prijatnim momentima. Nezahtjevan, obradovan svim što mu se ponudi ili pokaže, ovaj neobični čovjek umjeren je u svemu. Jelu, piću, priči... osim kad na red dođe filmska tematika, tada je upadljivo rječitiji, ali opet pripovijeda svedeno, tačno, u čistim kategorijama i preciznim jezikom onoga koji u najsitnije detalje poznaje ono o čemu govori, a to o čemu govori još i bezmjerno voli. Kao svaki veliki znalac, ne mistifikuje rediteljski posao (muka stvaranja kao i svaka druga muka ljudska!); zamišljeno govori o složenosti zanata, o velikim odricanjima koja ga prate, ali i o šaljivim zgodama koje gledaocima ostaju nepoznate, a onima koji učestvuju u tim velikim poduhvatima daju oduška i omogućuju da se "preživi".

Manire velikog svjetskog stvaraoca Lordan Zafranović nosi suštinski i sadržajno, a ne manifestaciono. Njegov melanholični mediteranski pogled, specifičan humor, radost susreta i razgovora, samo su neki od tih detalja. Oduševljeno komentariše izložbu Slobodana Ivetića nastalu prilikom snimanja filma "Pad Italije" (postavljenu u SKC UNIBL). Upućuje prijateljske komplimente autoru, a njegov i moj prijatelj, dobri Slobo, samo se dobroćudno smješka! Vodimo ga da vidi izložbu Perice Ivanovića u Kući Milanovića, ni tom prilikom ne krije zadovoljstvo onim što je vidio i toplo čestita Ivanoviću. Više puta naglašava koliko je impresioniran ljepotom Kuće Milanovića i značajem koji joj kroz rad pokušavamo dati. I veliki i mali narodi mogu da opstanu samo ukoliko su posvećeni kulturi, ponoviće u našem kratkom susretu više puta.

Naše druženje u dva dana Zafranovićevog boravka u Banjaluci prekidani su povremenim prilikama namijenjenim odmoru. Sa radošću se susrećemo svaki put, kao stari znanci. Jednom prilikom kaže Slobi Ivetiću: "Ja nisam vidio veselijeg i sretnijeg čovjeka od ovog Duška". Podsjećam ga na izreku - "Okolo kalaj, unutra belaj" i kao najintimnijem prijatelju kažem mu da sve teže podnosim život bez svoje supruge, iako su od njenog preranog odlaska prošle četiri godine i da mi je još teže što svakodnevno posmatram tugu svoje kćerke, koja prelomne i lijepe godine svoje mladosti proživljava bez majke! U trenutku se sneveselio, a ja sam za ove četiri godine bez supruge samo nekoliko puta osjetio tu vrstu toplog, razumijevajućeg saosjećanja, koje razumije se ni od koga nisam tražio i očekivao. Nekoliko puta me je u ostatku našeg zajednički provedenog vremena diskretno i delikatno ponešto pitao o detaljima našeg porodičnog udesa!

Obaveze su me onemogućile da Lordana Zafranovića i njegove saputnike odvezem na banjalučki aerodrom. Lordan me pozvao sa aerodroma, najprije upitao kako mi je kćerka Iva i jesam li joj prenio njegove pozdrave, a zatim mi izrekao rečenicu koja se pamti i koja, bar što se mene tiče, ovaj susret u Kući Milanovića čini izuzetnim. "Duško, ja sam za dva danu provedena u Banjaluci stekao prijatelja". Ovaj zapis i njegov naslov su moj odgovor dragom prijatelju Lordanu Zafranoviću, jer ne znam šta sam mu tad, zblanut, promucao.

Pričali smo dva dana o svemu, koliko se moglo i stiglo! Pa i o tome kako je naše vrijeme ispraznilo smisao nekim najvažnijim svojstvima postojanja. Pored ostaloga i o tome kako se riječi prijatelj i brat, tako olako potežu, a da im se ne pridaju skoro nikakav smisao i sadržaj. Susret sa Lordanom utvrdio me je u uvjerenju da se ljudi prepoznaju, a ne upoznaju, da se zbližavaju po količini iskrenosti i emocija, a ne po vremenu koje zajedno provedu ili protraće.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.