Ana Anđelić za "Glas Srpske" o seriji „Branilac“ i karijeri

BANjALUKA - Obradovala sam se ovoj ulozi jer nikada do sada nisam igrala negativca pred kamerama. Kad bolje razmislim, i u pozorištu sam rjeđe dobijala takve uloge.

Kad bolje razmislim, i u pozorištu sam rjeđe dobijala takve uloge.

Razmišljajući i spremajući se za ovaj zadatak morala sam dobro da pročeprkam po sebi te da pokušam da je razumijem, da nađem opravdanja za njena dijela i shvatim otkud dolazi svo njeno nezadovoljstvo, ljubomora i mržnja, rekla je ovo za „Glas Srpske“ glumica Ana Anđelić povodom uloge Kate u gledanoj seriji „Branilac“, koja se emituje ovih dana na malim ekranima. Poznata banjalučka glumica kaže da je uloga bila veliki izazov.

- Znate, mi kao glumci moramo da branimo lik koji igramo koliko god da se privatno razlikujemo od njega i svega što on jeste. Ovo je za mene jedna od takvih uloga i u tom smislu je bila izazov. Kata je žena koja voli svog muža i ta uzajamna ljubav između njih dvoje je jedino lijepo što je ta žena doživjela. Želja da se iz te ljubavi ostvare i kao roditelji nije bila moguća. Mislim da je ta tragična spoznaja bila okidač za sve loše što se u toj ženi probudilo. Prvenstveno mislim na ljubomoru koja je na kraju prerasla u mržnju prema djeveru i njegovoj ženi, koji imaju sve pa i dvoje zdrave djece. Na kraju je zbog svoje zlobe ostala bez jedine osobe koju je voljela. Kata je žena sa tragičnom sudbinom. Uzgred, bilo mi je zadovoljstvo raditi na ovom projektu. Saradnja sa Jelenom i Gojkom je bila divna, kao i sa svima iz njihove ekipe. Njima je ovo treća sezona i vidi se da su uigran tim. Kadar sam dijelila sa kolegama iz Banjaluke Borisom Šavijom i Aleksandrom Stojkovićem, koje poznajem pa mi je ta činjenica mnogo olakšala rad i eliminisala tremu . Najzad, upoznala sam i glumicu iz Crne Gore Jelenu Simić, sa kojom je takođe bilo divno sarađivati.

GLAS: Zanimljiva je forma i stil tog projekta, rađenog prema stvarnim događajima sa ovih prostora. Koliko ta realnost olakšava ili otežava glumački zadatak?

ANĐELIĆ: Kao glumac na isti način pristupam dramskom tekstu, bez obzira na to da li je nastao kao fikcija pisca ili je zasnovan na stvarnim događajima. Jedino je odgovornost na neki način veća kad znate da je lik koji igrate zaista utemeljen na stvarnoj ličnosti. U ovom konkretnom slučaju mi ne znamo mnogo o Kati, jer ona nije neka poznata javna ličnost. O toj ženi znamo onoliko koliko je advokat odbrane Josip Muselimović, koji je vodio ovaj slučaj, o njoj zapisao u svojoj knjizi, a na osnovu čijeg sadržaja je i napisan scenario. Samo se nadam da sam je vjerodostojno odigrala.

GLAS: Kada smo kod televizije, jedan projekat „To toplo ljeto“, u kojem ste glumili Enisu, na mnogo načina je obilježio početke Vaše karijere. Pored Vas igrali su Andrija Milošević, Nikolina Friganović, Dejan Lutkić, Slađana Zrnić... Tada mladi glumci ogromnog potencijala, dok su danas oni predvodnici srpskog glumišta. Takođe tu su bardovi poput Mime Karadžića, Bore Stjepanovića, Mladena Nelevića... Kakvo iskustvo nosite iz jednog projekta kakav je bio „To toplo ljeto“ i po čemu najviše pamtite snimanje ove serije?

ANĐELIĆ: Samo lijepo iskustvo nosim sa snimanja te serije. Tada sam kao mlada glumica prvi put radila na većem projektu te vidjela kako izgleda set i kako je za to potrebna velika organizacija. Atmosfera na snimanju je bila ozbiljna dok se radi, ali prijateljska, bez stresa i bilo kakve napetosti, ako me razumijete (smijeh). Možda i zato što su nostalgično vrijeme u koje smještena radnja serije, a i žanr romantične komedije zajedno pozitivno uticali te zaista stvorili jednu lijepu atmosferu među nama koji smo snimali.

GLAS: Ta serija sa svojom ljudskom pričom i jednostavnom porukom nudila je nešto što i danas nedostaje na malim ekranima, gdje nam oči postaju četvrtaste od kriminogenih tema. Zašto je postalo toliko teško pružiti publici nešto normalno i lijepo, gdje neće biti prostora za nasilje, turbo folk i sve ono čime su uglavnom obojene današnje serije?

ANĐELIĆ: Umjetnost generalno, pa samim tim film i pozorište, osim slavljenja ljepote u svakom smislu imaju i društvenu odgovornost, odnosno treba da budu i kritika društva. Iz tog razloga nemam problem sa serijama i filmovima koji se bave i tim teškim temama, međutim dijelim vaše mišljenje da nam posljednjih godina na ekranima nedostaju serije i filmovi sa temama koje slave ljubav, dobrotu, poštenje, razumijevanje različitosti, empatiju..

GLAS: U septembru prošle godine snimali ste film „Kako sam provela raspust“ mlade i perspektivne rediteljke Milice Vujasin.

Podržan je kao najbolji scenario na konkursu Audio-vizuelnog centra RS, što je nagovještaj da se radi o nečemu vrlo zanimljivom, ali kakvo je Vaše iskustvo iz tog projekta?

ANĐELIĆ: Snimali smo Miličin kratki igrani film koji je zapravo njen ispit za treću godinu na studiju filmske režije. Vjerujte, Milica je jedna talentovana, posvećena studentkinja koja, ako ovako ozbiljno nastavi da se bavi svojim poslom, može imati uspješnu budućnost kao rediteljka. Moram da spomenem, krajem aprila snimam još jedan studentski ispit sa studentom druge godine režije Veljkom Matkovićem. Kako sam posljednjih desetak godina u više navrata sarađivala sa studentima režije AUBL, iskreno, moram primijetiti da su to zaista talentovani i mladi ljudi koji ozbiljno shvataju svoje zadatke. Usput, kad smo se dotakli studenata, ovom prilikom bih spomenula i podržala studente u Srbiji. koji već više od pet mjeseci pokazuju koliko su dostojanstveni, pametni, odgovorni mladi ljudi koji šire ljubav.

GLAS: Da se vratimo matičnom teatru, predstavi „Bure“ u režiji Sonje Petrović, selektovana je za učešće na 20. festivalu "Pozorište Zvezdarište" u Beogradu. To je kombinacija žive scene i lutaka uz vrlo zanimljivu idejnu postavku. Kako je bilo raditi na ovom komadu?

ANĐELIĆ: Ova predstava je za mene lično jedna od najvažnijih i najljepših iskustava koje sam imala u pozorištu posljednjih par godina. Razlog je i odlična atmosfera koja je postignuta zajedničkim posvećenim i kreativnim pristupom, kako glumaca tako i Sonje. Sonja Petrović je izuzetna, talentovana rediteljka koja je došla sa jasnom koncepcijom, a opet fleksibilna u smislu slobode koju nam je kao glumcima dala u kreiranju naših uloga. Oko sebe je okupila sjajan tim saradnika koji čine Irina Somborac, koja je bila zadužena za total dizajn, Nebojša Kojić, kompozitor i Tijana Grumić, koja je uspješno dramatizovala pripovjetku Isidore Sekulić. Po mom mišljenju najvažnije je da smo približili našoj djeci veliku Isidoru Sekulić i to upravo sa pripovijetkom „Bure“. Naime, naša istoimena predstava se bavi temama dječijeg odrastanja, njegovanjem dječije mašte, ali i bolnom temom gubitka, u ovom slučaju majke. Da, moram spomenuti da je ova predstava takođe prošla i selekciju međunarodnog festivala u Subotici, koji će biti održan u septembru. Nadam se da su ova dva festivala samo početak putovanja za „Bure“ i da će predstava dugo živjeti na repertoaru našeg pozorišta. Iskreno, možda jesam subjektivna kad je ova predstava u pitanju, ali reakcije kolega iz Narodnog pozorišta, kao i reditelja koji su nakon premijere ove predstave dolazili da rade u našem pozorištu i gledali „Bure“ bile su samo izuzetno pozitivne .

GLAS: Prošlo je dvadesetak godina otkako ste zakoračili u svijet glume. Napravili ste ogroman broj uloga u pozorištu za koje ste u nekoliko navrata bili i nagrađeni i time dokazali da je riječ o nekom koje i te kako ispekao svoj zanat. Kad biste pravili jednu retrospektivu, šta biste istakli kao ključne momente koji su Vas oblikovali u umjetnika koji je danas na sceni?

ANĐELIĆ: U oktobru prošle godine sam napunila 20 godina radnog staža u svojoj matičnoj kući DPRS, a u kojoj sam zapravo prvu predstavu radila u avgustu 1999. godine, kao član tadašnje Omladinske scene. Kao student glume sam nastavila da igram u nekim predstavama sve do zaposlenja kao diplomirana glumica, 2004. Nemam neke ključne momente koje bih mogla spomenuti, ali postoje reditelji sa kojima sam sarađivala, a koji su svakako uticali na moj glumački razvoj. Predstave koje smo zajedno stvarali su mi ostale u najljepšem sjećanju. Prvi je zasigurno Aleksej Ljeljavski s kojim smo radili „Životinjsku farmu“ i „Plavu pticu“, zatim Biserka Kolevska, Slavčo Malenov, Kokan Mladenović… Osim tog direktnog uticaja na mene utiču predstave i filmovi koje gledam, kao i knjige koje čitam.

GLAS: Glumački posao nije nimalo lak. Za laike to je nešto bajno i sjajno, kada gledaju glumčevu lakoću igre iz nekog reda gledališta. Međutim riječ je o mukotrpnom poslu koji zahtijeva dosta energije, napora, odricanja. Pri tome Vi ste majka, roditelj te zasigurno nije jednostavno uskladiti umjetnost i privatnost. Pretpostavljamo da postoje neki momenti kada glumica Ana Anđelić puni svoje baterije, kada nije u oluji pozorišnih obaveza. Kako to izgleda, ukratko kako slobodne dane najviše volite da iskoristite?

ANĐELIĆ: Ne mislim da mi je zato što se bavim ovim poslom posebno bilo teže uskladiti privatni i poslovni život. Bilo mi je teško koliko je i svim majkama koje i rade teško. Moram priznati da mi je kćerka Lena olakšala roditeljski dio posla, jer nikad nije pravila probleme, čak ni u pubertetu, za koji je bilo prirodno da bude buran period u odrastanju. Istina, kako je ona sada prva godina fakulteta, imam mnogo manje obaveza nego kada je bila mala i nesamostalna. Sada imam mnogo više slobodnog vremena, koje ispunjavam najviše družeći se sa kćerkom i bliskim prijateljima, gledajući kvalitetne filmove i serije. Moram da spomenem, već četiri godine nosim i titulu tetke dva predivna dječaka, ali kako oni žive u Beogradu, ne viđamo se koliko bih ja željela. Priznaću, uvijek me odmara i odlazak u moje Trebinje, gdje mi žive roditelji, sa kojima takođe volim da provodim vrijeme, kao i sa prijateljima iz djetinjstva.

GLAS: Za kraj možete li nam otkriti neke novine iz Vašeg svijeta glume, dakle gdje publika može da Vas očekuje u nekoj bliskoj budućnosti?

ANĐELIĆ: Neki razgovori u vezi sa novim projektima su započeti, a šta će od toga biti, o tom potom.

GENI

GLAS: Koliko su „čelični“ hercegovački geni pomogli da se održite na umjetničkom nivou glumice ili su odmogli?

ANĐELIĆ: Nisam ja sigurna je li to zbog Hercegovine pa samim tim i načina na koji sam vaspitana, ali ne bih ja tu ništa mijenjala. Roditelji su me učili da budem poštena i vrijedna i ja se trudim da to budem. A kako se osjećam kad sam dolje, najbolje opisuje sljedeći citat Ive Andrića: „Kad dođem u Hercegovinu, brže hodam, lakše dišem i bolje mislim“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.