"28 godina kasnije" (2025): Sjeti se smrti

Povratak režisera Denija Bojla i scenariste Aleksa Garlanda univerzumu horor filmova "28 dana kasnije" (2002) i "28 nedjelja kasnije" (2007) sa novim filmom, nazvanim očekivano "28 godina kasnije", dočekan je sa velikim iščekivanjem, kako struke, tako i publike.

Ovolika medijska pažnja donekle je razumljiva, jer su oba autora danas  velike zvijezde sedme umjetnosti i autori vrlo cijenjene reputacije, za razliku od vremena kada su kao slabo poznate britanske kult filmadžije snimali prvi film, koji će na mnogo načina pomjeriti granice žanra, vratiti zombije na velike ekrane, a njima omogućiti proboj na globalno tržište.  S druge strane, i efekat nostalgije je odigrao svoju ulogu jer je prošlo 18 godina od drugog filma, (koji nije ponovio kvalitet prvog, ali je bio sasvim solidan žanrovski rad), tako da se dolazak novog dijela sage o invaziji zombija na Veliku Britaniju, uz dobro tempiranu promo kampanju, čekao uz veliki interes.

Čekanje se na kraju više nego isplatilo, jer su Bojl i Garland suviše talentovani ljudi da bi se vratili generičkom oživljavanju nekad uspješne franšize radi same zarade, preciznije rečeno, povratak serijalu iz mladosti oni su iskoristili da se ponovo poigraju žanrovskim standardima kako bi snimili uzbudljiv i zanimljiv film, čiji pozitivan utisak ne može pokvariti ni poneki momenat slabosti, prije svega u višku artističkih ambicija.

Sama priča, kako naziv sugeriše, nakon kraćeg religiozno-krvoliptajućeg prologa iz vremena izbijanja epidimije virusa bijesa, seli se 28 godina nakon invazije, gdje je Britanija u karantinu od ostatka planete, prepuštena hordama zombija i rijetkim zajednicama preživjelih, spremnim na sve da svoj status živih sačuvaju. Radnja prati dječaka Spajka (Alfi Vilijams) koji sa ocem Džejmijem (Aron Tejlor Džonson) i majkom Ajlom (Džodi Komer) živi u maloj izolovanoj ostrvskoj zajednici nadomak Škotske, čuvajući se od zaraženih i ostalih opasnosti plimom, zidovima i oružjem.

Otac vodi dvanaestogodišnjeg Spajka na test muškosti na kopno, gdje treba od ubije lukom i strijelom nekoliko zombija kako bi dokazao da je odrastao i da je spreman da postane  koristan dio zajednice. Možda je odnos oca i sina pred izazovom odrastanja stereotip, ali je ujedno i arhetip i sasvim lijepo funkcioniše kao uvod u širu sliku, u kojoj saznajemo da je dječakova majka bolesna, da otac bježi od kuće i brige o porodici, a da je otkrivanje tajanstvene lokacije doktora Kelsona (Ralf Fajns) na kopnu možda jedina šansa da dijete spase majku i sačuva makar privid porodice, koja se raspada. I ne brinite, suviše su Garland i Bojl talentovani i iskusni autori da dozvole da njihov film padne u zamku jeftine porodične patetike, jer dok pratimo Spajka na kopnu, otkrivamo svijet u kojem se, kako Kelson u jednom momentu prigodno citira latinsku izreku "Sjeti se smrti" (Momento mori), život odvija u stalnoj sjenci smrtnosti.

Da li ona stiže od neke vrste zombija koji su evoluirali i nekoliko podvrsta, neke bande preživjelih, gladi, bolesti ili metaka karantinske straže, svejedno je. Novi svijet je svijet okrutnosti, koji je samo skinuo svoje uglađeno civilizacijsko lice i vratio se mišićima, zubima i sječivima. Dječak, koji pokušava spasti majku, brzo otkriva da milosti nemani za koga, samo je dilema da li smrt stiže brzo ili sporo u zubima zaraženih, a njegovo  surovo školovanje u sudaru sa smrtnošću završava se brže nego što je i on sam očekivao.

Scenarista Garland u svom agresivnom stilu kombinuje žanrovske horor motive sa crnim humorom, društvenom kritikom i filozofskim razmišljanjima o prolaznosti čovjeka, dok Bojl velemajstorski, uz upečatljivu pomoć direktora fotografije Entonija Doda Mentla i montažera Džona Harisa, oživljava divlju atmosferu tog novog svijeta u silovitom kinetičkom tempu slike i zvuka. Ponekad se tandem zaigra previše, uz pretjerivanje u svojim željama da sve što im se učini zanimljivim ubaci u film, bespotrebno gubeći fokus sa centralne priče na račun zanimljivih, ali pomalo nepotrebnih dijelova (agresivno montiranje dokumentarnih i igranih dijelova, švedski vojnik iz karantinske straže, zombi trudnica), ali generalno gledano "28 godina kasnije" vrlo dobro funkcioniše kao cjelina donoseći jedan od zanimljivijih filmova godine.

Ono što nema grešaka jeste odličan kasting u kojem cijela podjela radi svoj posao besprijekorno, od Vilijamsa koji bez većih problema parira odraslim kolegama, preko Tejlor-Džonsona i Džodi Kormer, koji potvrđuju reputaciju zvijezda u usponu, do uvijek sigurnog Fajnsa, koji očekivano briljira kao fanatični doktor u misiji stvaranja jezivog spomenika/hrama žrtvama pandemije.

I bez obzira na to što se ponovo poigravaju, kao i prije dvije decenije, žanrovskim pravilima, Bojl i Garland nisu zaboravili da horor kao žanr počiva na atmosferi, a atmosfera njihovog filma je i dalje u svojoj suštini napeta i krvava studija o prirodi čovjeka ogoljenoj do svoje prvobitne životinjske suštine, koja u svakoj ćeliji želi da pobijedi sveprisutnu smrt. A novi dio zamišljene trilogije slijedi početkom sljedeće godine, uz zanimljiv akcioni epilog koji objašnjava gorepomenuti crkveni prolog.

Ocjena 4

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.