Vladimirka Velaga za "Glas": Bakina kuća kao mjesto pripadanja

Bakina kuća za mene nije samo mjesto gdje sam kao dijete provodila ljeta, ona je mjesto sabiranja porodice, ljudi koji su u jednom periodu života bili primorani da je napuste i krenu na različite strane. Ona je svratište za ljude koji su daleko, ali požele da se sjećaju kako je nekad bilo i odakle su potekli.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" diplomirana slikarka Vladimirka Velaga, komentarišući nastanak izložbe "Genetika prostora", koja je 19. juna otvorena u velikom izložbenom salonu Banskog dvora. Talentovana umjetnica kao dobitnica Plakete Banskog dvora za slikarstvo ističe da je boravak u kući punoj uspomena osvijestio njeno shvatanje doma kao mjesta pripadanja, što je postalo temelj njenog ličnog i umjetničkog istraživanja.

- Boravak u takvoj kući, koja kao da upija sve te emocije koje su se taložile tokom godina, donio mi je svijest o domu kao nematerijalnom, o domu kao mjestu gdje je najintenzivniji osjećaj pripadanja. Takva shvatanja, koja su se krenula formirati još od djetinjstva, ali su zahtijevala odrastanje kako bih ih osvijestila, postala su temelj umjetničkog istraživanja, koje je neodvojivo od istraživanja vlastitog bića - rekla je Velaga.

GLAS: U kustoskom tekstu Isidore Živković navedeno je da bakina kuća u stvarnosti polako propada i nestaje od kada je napuštena. Da li ovu izložbu doživljavate kao svojevrstan pokušaj da se taj prostor spasi od zaborava i fizičkog umiranja kroz medij umjetnosti?

VELAGA: Nažalost, ta kuća trpi rizik od nestajanja, kao i mnoge u seoskim, napuštenim i raseljenim područjima kod nas. Svijest o propadanju, osipanju i nestajanju nagnala me je da pokušam očuvati taj prostor kroz bavljenje njime, promišljanje i, na kraju, bilježenje kroz višemedijski umjetnički izražaj.

GLAS: Kroz svoju izložbu vršite umjetničku valorizaciju porodičnog nasljeđa. Šta za Vas lično znači činjenica da ste jednoj praktičnoj ženskoj vještini, kao što je vez, koju ste primili u nasljeđe, uspjeli da date potpuno novu dimenziju i trajnost kroz svoje radove?

VELAGA: Smatram da je vez, kao i druge slične vještine ručnog rada, dragocjenost našeg naroda, a takođe mislim da je vrlo važno očuvati nasljeđe bilo kog oblika da je, bilo ono vještina, usmeno predanje ili neki važan predmet koji se prenosi generacijski. Činjenica da sam karika koja je nastavila praktikovati vještinu koju su radile mnoge žene u porodici prije mene, a znajući da kontekst u kojem je koristim može pomoći njenom očuvanju, čini me ponosnom, ali nosi i odgovornost prema njenoj upotrebi u prave svrhe.

GLAS: Kako ste kroz video-instalacije uspjeli da materijalizujete nešto tako nematerijalno kao što su brojalica i izreka, pretvarajući ta intimna sjećanja u mozaik odrastanja koji sada nudite publici na uvid u radovima "Grličica grče" i "Da ne čuje zlo"?

VELAGA: Polazište za oba rada jesu sjećanja na usmeno predanje žena iz moje porodice. Kroz medij kao što je video imala sam mogućnost da rekreiram atmosferu kojoj sam svjedočila prilikom slušanja. "Grličica grče" u svojoj postavci ostavlja mogućnost publici da se smjesti u postelju i posmatra (sluša) video, što je direktno sjećanje na noći na selu gdje me je baka lijegala u krevet i uspavljivala brojalicama i basnama. Rad "Da ne čuje zlo" bavi se problematikom straha od ženske ljepote i rizika od uroka koji nosi, što je nešto sa čime se žene često susreću na Balkanu, koji još od paganskih vremena, njeguje razne rituale zaštite. Iz video-rada, izrodila se i serija crteža rađenih šminkom, motivisana istom pričom.

GLAS: U radu "Da ne čuje zlo" koristite šminku za crtanje lica na kojima su naglašene samo oči i obrve, referišući se na rituale očuvanja ženske ljepote. Koju poruku šaljete kroz ovaj rad kada je u pitanju generacijski odnos prema ženskom tijelu i društvenim normativima ljepote?

VELAGA: Medij kao što je šminka za mene je bio veoma uzbudljiv za istraživanje, jer, pošto je sam po sebi nestandardan u slikarstvu, onda dopušta i nestandardna rješenja i pristup. Likovi koji su prikazani na crtežu nisu lijepi, to su maske koje su lišene svake individualnosti, svedene na nešto što može podsjećati na obrise lica, poništene i izbrisane. Činjenica da je rad o ženskoj ljepoti upravo inspirisan izrekom koja štiti od zla koje bi moglo da joj našteti i oduzme je, dovoljno govori o tome koliko se žene zapravo boje svog bića i koliki nesklad vlada sa suštinskom ženskom energijom, koja potisnuta, može biti autodestruktivna.

GLAS: Na Vašim slikama i crtežima pojavljuje se motiv zmije, koji se naslanja na narodno vjerovanje o zmiji čuvarkući. Šta je Vas privuklo ovom konkretnom motivu?

VELAGA: Istražujući slavensku mitologiju došla sam do vjerovanja o duši pretka koja poslije smrti prelazi u zmiju i živi u pragu kuće kao čuvar i to je bio trenutak kada sam shvatila odakle potiču uvjerenja našeg naroda kako ne valja ubiti zmiju. Jako mi je bila zanimljiva paralela koja se može povući između zmije u hrišćanstvu i zmije u mitologiji, ne samo slavenskoj nego i ostalima, i kako taj kontrast u tumačenjima ostavlja ogroman umjetnički potencijal.

GLAS: U kustoskom tekstu se Vaša kuća upoređuje se sa filmom "Sentimentalna vrijednost" Joakima Trira, gdje kuća dobija status posebnog lika i svjedoka intimnih drama. Ako je kuća zaista poseban lik u ovoj priči, šta je ono što ona svojim ćutanjem i propadanjem najglasnije "govori" publici?

VELAGA: Uvijek je zanimljivo uočavati te paralele u umjetničkim razmišljanjima o sličnim motivima, a u pomenutom filmu kuća je iskorištena kao pasivni subjekat koji svojim postojanjem otvara pitanja o porodičnim mikroistorijama, što smatram da je slučaj i sa mojim umjetničkim istraživanjem. Kuća na kojoj počiva moja praksa mirni je svjedok prolaznosti vremena i usmjeravanja života njenih nekadašnjih stanara, posredstvom upravo vrijednosti koje su iz nje potekle. Ona posmatra odlaske i povratke, promjene koje nastaju u međuvremenu u tim ljudima i ostavlja ukus neke tople, ali i pomalo teške nostalgije za nečim što blijedi.

GLAS: Kao dobitnica Plakete Banskog dvora za slikarstvo, sada izlažete samostalno u velikom izložbenom salonu ove institucije. Šta za Vas, kao mladu umjetnicu koja je prošle godine diplomirala, predstavlja ova izložba koja na neki način zaokružuje Vaš dosadašnji (studentski) rad?

VELAGA: Dobiti nagradu od ovakve institucije predstavlja veliku potvrdu da se dosadašnji rad isplatio i da je prepoznat od umjetničke scene. Ova izložba je prilika za retrospektivni uvid u dosadašnji rad i redefinisanje onoga što je baza mojih umjetničkih interesovanja i stremljenja. Zanimljiva stvar je što se, prilikom selekcije radova koji će ući u postavku, otkriju nove paralele među njima i sve dobije novi smisao.

GLAS: Kada smo kod diplomiranja, kakvi su Vaši dalji umjetnički planovi, iako je jasno da živimo u prostoru gdje su planovi jedno, a realnost nešto drugo?

VELAGA: Ovakva pitanja o daljim planovima često budu postavljana, a mogu da zastraše i ja ih, kao osoba koja izbjegava dugoročne i neosporive planove, uopšte ne volim. Trenutno osjećam ogromnu želju za daljim umjetničkim istraživanjem i ličnom nadgradnjom u polju edukacije, proširivanjem znanja i upijanjem novih iskustava. Jedino na taj način, čini mi se, moći ću da iznjedrim nove stvari, a da ne odustanem od ličnih stavova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.