Sonja Spiroska Ostojić za "Glas": Tragovi prošlosti kao savremeni znak identiteta

Ovaj ciklus polazi od ornamenta iz sela Bretno-Tetovo (R. Makedonija) i predstavlja odnos između nasljeđa i savremenog autorskog jezika, kao jedan od njegovih najvažnijih slojeva.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" slikarka Sonja Spiroska Ostojić, objašnjavajući koliko je njoj kao autoru bilo važno da na izložbi svog ciklusa "Sediment znaka 2023-25" krene od ornamenata iz sela Brezno kod Tetova. Umjetnica pomenutu izložbu otvara 3. juna u Kući Milanovića, ističući da je jedan od primarnih ciljeva bio da zadrži vezu sa tim kulturnim nasljeđem.

- Za mene kao autora bilo je važno da zadržim vezu sa kulturnim nasljeđem, jer početni znak ne nastaje iz apstraktne ideje, nego iz stvarnog ornamenta, materije i kolektivnog pamćenja. Ornament iz nošnje nije korišten kao folklorni motiv ili dekoracija, već kao arhetipski trag, kao vizuelni ostatak jednog iskustva prostora, zemlje i čovjeka. Time znak zadržava svoju unutrašnju "memoriju", rekla je Spiroska Ostojić.

GLAS: U opisu ciklusa navodite da znak vremenom prestaje da bude etnografski simbol i postaje "materijalna činjenica". Kako je izgledao taj proces oslobađanja znaka od njegovog prvobitnog značenja?

SPIROSKA OSTOJIĆ: Jednako važno bilo je i njegovo udaljavanje od izvornog oblika. Kroz procese redukcije, destabilizacije, reljefnosti i gestualne transformacije, znak postaje ličan i savremen vizuelni jezik. On više ne pripada etnografiji, nego prostoru savremene slike. Upravo u toj ravnoteži nastaje suština ciklusa, ne čuvanje tradicije kao muzejske forme, nego njeno pretvaranje u živu, unutrašnju i univerzalnu materiju slike. Zbog toga "Sediment znaka 2023-25" ne govori samo o ornamentu ili nasljeđu, već o tome kako trag prošlosti može postati savremeni znak identiteta, emocije i kosmosa.

GLAS: Ciklus je podijeljen u pet faza od figuracije do potpune apstrakcije. Da li ste od samog početka imali jasno osmišljen autorski put razvoja ili je on građen tokom rada kroz učenje i improvizaciju?

SPIROSKA OSTOJIĆ: Od samog početka je postojala svijest o osnovnom motivu-znaku, ornamentu i njegovoj transformaciji, kao i potreba da se kroz sliku istraži odnos između nasljeđa, materije i savremenog izraza. Put od figuracije do potpune apstrakcije nije mogao biti unaprijed konstruisan, jer je veliki dio ciklusa nastajao kroz sam proces rada: kroz gest, slojeve, grebanja, reljef i intuitivna otkrivanja forme. Tokom rada oslobođen je znak od njegove prvobitne dekorativne funkcije, dopuštajući da postane sve više unutrašnja struktura, energija i trag.

GLAS: U Vašim radovima materija ima gotovo podjednako važnu ulogu kao i sam znak. Šta Vam omogućavaju slojevi, grebanje, impasto i reljefnost, što klasičan slikarski pristup ne bi mogao?

SPIROSKA OSTOJIĆ: U ovom ciklusu materija nije samo tehničko sredstvo, već ravnopravan nosilac značenja. Znak se ne pojavljuje samo kroz nacrtanu formu, nego kroz samu fizičku strukturu slike, kroz slojeve, reljef, pukotine i tragove procesa. Slojevi omogućavaju da sliku gradim kao prostor vremena. Svaki nanos pigmenta, materije, ostaje vidljiv kao sediment prethodnog iskustva, pa površina slike djeluje kao arheološki zapis. Grebanje i uklanjanje materije imaju jednaku važnost kao i samo dodavanje boje. Time ne slikam znak u klasičnom smislu, već ga otkrivam iz dubine površine, kao da je već postojao unutar materije i čekao da bude pronađen. Impasto i reljefnost uvode fizičku prisutnost slike. Površina više nije iluzija prostora, nego stvarni prostor dodira, svjetlosti i sjene. Takav pristup omogućava da znak djeluje gotovo isklesano, iskonski i taktilno, što klasična ravna slikarska površina ne bi mogla postići.

GLAS: Ograničena paleta boja daje snažan identitet čitavom opusu. Kako birate boje i šta za Vas simbolički nose crvena, zelena i crna, koje se često pojavljuju u radovima?

SPIROSKA OSTOJIĆ: Boje biram intuitivno, ali unutar jasno osjećajnog vizuelnog sistema. Zemljani tonovi, zagasite površine i tamni kontrasti omogućavaju da znak ostane centralni nosilac energije slike, bez suvišne vizuelne buke. Crvena u radovima često djeluje kao unutrašnja energija znaka, simbol života, krvi, topline i prisustva. Ona je trag emocije i "rana" unutar tamne materije slike. U nekim radovima funkcioniše kao puls ili srce kompozicije. Zelena, posebno zemljana i prigušena, povezuje radove sa prirodom, vegetacijom, oksidacijom i procesom trajanja. Ona nosi osjećaj organskog i arhaičnog, kao da površina slike pripada zemlji ili nekom starom zidu. Crna ima višestruku ulogu. Ona gradi dubinu, tišinu i prostor nepoznatog. Kroz crnu, znak dobija težinu i monumentalnost, ali i osjećaj kosmosa, praznine i unutrašnje tišine iz koje forma nastaje. U međusobnom odnosu te boje stvaraju atmosferu ciklusa, između zemlje, memorije, svjetlosti i tame.

GLAS: Vaši radovi ne nude brzo čitanje, već traže "sporo posmatranje". Koliko je danas, u vremenu brze vizuelne potrošnje, izazov zadržati publiku pred jednim djelom?

SPIROSKA OSTOJIĆ: Insistirati na "sporom posmatranju" predstavlja jedan od najvećih izazova savremenog autora. Za mene to znači svjesno suprotstavljanje savremenoj kulturi trenutne percepcije. Radovi traže tišinu, koncentraciju i vrijeme. Posmatrač je pozvan da ne gleda samo znak, nego i tragove materije, reljef, pukotine, gest i ritam površine. Kada posmatrač ostane dovoljno dugo pred radom, slika počinje da funkcioniše drugačije, kao iskustvo. Znak tada više nije samo vizuelni element, već prostor unutrašnje memorije, emocije i tihe kontemplacije.

GLAS: Istaknut ste pedagog, ali i umjetnik sa obimnim autorskim iskustvom. Koliko je rad sa djecom oblikovao Vaš stvaralački izraz, mislimo prije svega kroz razmjenu znanja i emocija sa učenicima?

SPIROSKA OSTOJIĆ: Kroz razmjenu znanja, emocija i svakodnevni kontakt sa učenicima razvijala se posebna osjetljivost prema procesu stvaranja, spontanosti i iskrenosti izraza. Pedagoški rad zahtjeva strpljenje, pažljivo posmatranje i sposobnost da se prepoznaju individualne emocije i unutrašnji svjetovi drugih ljudi. Upravo ta vrsta senzibiliteta prisutna je i u ovom ciklusu, koji ne djeluje kao hladno konceptualno istraživanje, već kao duboko lični i emotivni proces. Rad sa djecom mi je omogućio da sačuvam određenu vrstu unutrašnje radoznalosti i emotivne otvorenosti, uprkos snažnoj teorijskoj i simboličkoj osnovi, jer djeca nikada ne gube ljudsku toplinu i osjećaj unutrašnje iskrenosti. U tom smislu, pedagogija nije bila odvojena od umjetnosti, nego je jedan od tih slojeva iz kojih je moj umjetnički izraz rastao i sazrijevao.

GLAS: Završetkom 42. kompozicije ciklus djeluje zaokruženo i dovršeno. Da li "Sediment znaka" za Vas predstavlja kraj jednog istraživanja ili početak neke nove faze i vizuelnog jezika?

SPIROSKA OSTOJIĆ: Ciklus "Sediment znaka 2023-25" daje mogućnost za neke nove faze. Nakon ovog ciklusa znak više nije samo motiv, on postaje sistem mišljenja i način građenja slike. U tom smislu, 42. kompozicija ne djeluje kao tačka zatvaranja, već kao trenutak kada u potpunosti prepoznajem vlastiti vizuelni jezik.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.