Pravdu uvijek izvojuju mrtvi

Poslije svete službe u manastiru Žitomislić, na Dan žitomislićkih mučenika, 26. juna 2025. godine, koja ima posebnu snagu i veliki značaj, riječi su skoro izlišne.

Molitva je snažnija od bilo kojih riječi: ona nosi emociju, ima sadržaj i predstavlja čin. „Boje nas napuštaju, zvukovi iznevjeravaju, a reči lažu“, upozoravao nas je Ivo Andrić. Veliki pisac bio je mag riječi, obazriv sa riječima, povjerljiv prema njima, ali svjestan opasnosti svakog ljudskog iskaza koga ne prati i ne potvrđuje čin. Na Dan žitomislićkih mučenika, ali i na svakom svetom mjestu srpskog stradanja treba biti svjestan onoga što se obilježava i spreman da se djelima posvjedoče velike riječi koje počesto izgovaramo u ovim prilikama, poneseni obavezujućim značajem trenutka.

Ako ovi događaji, poput našeg današnjeg, nisu nalog da se žrtava žitomislićkih mučenika sjetimo u našim životima i poslovima, u (skoro) svakodnevnom ponašanju i svjedočenju pred Bogom i ljudima, onda i mi, pa makar i nesvjesno, ugrađujemo sebe u trivijalni trenutak spektakla, tog glavnog obilježja našeg duhovnog sirotovanja. I u drugim prazničkim prilikama je istovjetno: ako se o Savindanu ne sjetimo duhovnog podvižništva našeg prvog svetitelja i prosvjetitelja, ako se o Vidovdanu ne opomenemo podviga naših kosovskih junaka, žrtve kojom se onebesuje zemaljski život, onda smo nedostojni onih koje prizivamo, licemjerni i, zašto ne reći, smiješni u svojoj ispraznosti.

Zato mislim da obilježavanje ovoga dana obavezuje svakoga od nas po mjeri svojih mogućnosti i spremnosti na samoprevazilaženje. Žitomislićki mučenici potvrđuju snagu vječnosti, duhovnu uzbudljivost neprolaznosti.

Ima mnogo toga što se u javnom životu našeg naroda, u posljednjih tridesetak godina, neprestano ponavlja, a skoro nikada ne oživotvoruje. Jedna od učestalih sintagmi, koja se prečesto čuje u našem javnom prostoru, a koja je sadržajno ispražnjena je „kultura sjećanja“. Skloniji sam smisaono punijem terminu „kultura pamćenja“. Sjećanje je trenutno, pamćenje trajno; sjećanje nekako u prvi plan stavlja onoga koji se sjeća, a pamćenje one koje prizivamo i koji na duhovno puniji način sa nama žive.

Bez obzira na to za koju konstrukciju da se opredijelimo, a razlika je prema mome osjećanju suštinska, nesporno je jedno: i naše sjećanje i naše pamćenje je pretežno deklarativno, često vremenski oročeno na trajanje događaja poput ovog današnjeg. Iznevjeravajući nacionalnu tradiciju i njene čelične istine, pretke i nevino stradale, uvjeren sam da sebi oduzimamo pravo na budućnost. Pamćenje nevino stradalih ima punoću i smisao samo onda kada je živo dejstveno, kada je sastavni dio naših života, kada je primjereno zastupljeno u programima srpskih škola i drugim svakovrsnim oblicima duhovnog života. U stvarnosti nije tako. Obiđemo li spomen-obilježja nastradalim u prethodnom ratu, odmah ćemo se u to uvjeriti. Njihova zapuštenost je trajna mrlja na našoj savjesti, na savjesti svakoga od nas, da se ne krijemo iza često imaginarne kategorije kolektivnog. Zašto ni nakon trideset i pet godina nismo u Gradini, koja se nalazi u Republici Srpskoj, a koja je bila sastavni dio kompleksa logora Jasenovac, sagradili memorijalni centar, u kojem bismo na primjeren način odavali poštu i otkrivali istinu o stradalima.

Ne postoji racionalan izgovor koji nas može iskupiti pred licem predaka, pred onima koji, kako reče pjesnik, uvijek pravdu izvojuju. Trivijalno obrazloženje kako je neuspješno sproveden neki međunarodni konkurs o idejnom rješenju tog kompleksa vrijeđa svakog razboritog pripadnika našeg naroda, koji ne smatra da se treba izviniti onima koji su nas nekažnjeno klali, ili ne vrijeđati njihova dželatska osjećanja radi „mira u kući“, ili ih ne podsjećati na nepočinstva da nam ne bi omeli put u Evropu!

Umjesno je u svakoj prilici podsjetiti na riječi vladike Nikolaja Velimirovića kojima počinje njegova knjiga „Kroz tamnički prozor“: „Grešili smo i ispaštali smo. Uvredili smo Gospoda Boga, kažnjeni smo. Ukaljali smo se svakim nevaljalstvom, oprali smo se krvlju i suzama. Imali smo školu bez vere, politiku bez poštenja, vojsku bez rodoljublja, državu bez božijeg blagoslova. Otuda nam propast i škole, i politike, i vojske, i države. Dvadeset godina patili smo se da ne budemo svoji, zato su nas tuđinci poklopili svojim mrakom. Pogazili smo sve što je precima bilo sveto, zato smo bili pogaženi. Dvadeset godina ruganja precima, što su se privoleli carstvu nebeskome. Kakvom smo merom merili Boga i svoje pretke, tako nam je odmereno“.

Zlatousti vladika Nikolaj podastire nam neveseli „snimak“ međuratnog perioda, dvadesetih i tridesetih godina dvadesetog vijeka, i ne štedi nas nimalo. Pišući o istom ovom periodu Slobodan Jovanović naglašava da je toliko bio prevladao materijalni princip da je došlo do truleži naravi, kvarenja karaktera kod ljudi, njihovog lišavanja duhovnih i vrijednosnih komponenti, zbog čega su bili ogrezli u koristi koja se isključivo mjerila ličnim sticanjem.

Kada se govori o nacionalnom stradanju i o odsustvu živog pamćenja o njemu, ne treba propustiti da se kaže i sljedeće: da li smo bili spremni da osmišljavamo i - u mjeri koliko je to mogućno - projektujemo naše nacionalno kretanje te da li smo osvijetlili uzroke koji su doveli do nacionalnih stranputica i pogibija nepojamnih razmjera. Odsustvo istine o navedenim pitanjima uslovljava nove zablude, a nesposobnost da se samozagledamo, nove pogibije. Dobrica Ćosić je u jednom tekstu lijepo napisao: srpskim porazima u dvadesetom vijeku prethodilo je odsustvo spoznavanja istine o njihovim stvarnim uzrocima.

Spoznavanje tih istina ostvaruje se u kulturi i duhovnosti. Sposobnost koju su naši crkveni velikodostojnici pokazali u obnavljanju naših hramova i izgradnji novih, raskošnih i lijepih, nisu posvjedočili i u obnovi duhovnog života i pronalaženju puteva da živa vjera prodre u srca i duše ljudi. Razlog je vrlo jednostavan: taj rad je dugotrajan i mukotrpan, za njega je neophodna velika žrtva i lični primjer. Istina koja se ne propovijeda - jer riječi (počesto) lažu - već svjedoči.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.