Obilježavanje Savindana u Kući Milanovića: Predestinacija tradicije

BANjALUKA - Nakon više od stotinu upriličenih događaja različitog sadržaja, i pošto smo ugostili prve ljude srpske kulture, književnosti, nauke i umjetnosti - Matiju Bećkovića, Vojislava Koštunicu, Emira Kusturicu, Dušana Kovačevića, Ljubivoja Ršumovića, Peru Zupca, Mila Lompara, Đorđa Sladoja, da samo njih pomenemo ovom prilikom u Kući srpske kulture, Kući Milanovića, obilježen je Savindan.

Kako smo u više prilika najavili, predstavljajući uređivački koncept, u planu je organizovanje posebnih događaja posvećenih najistaknutijim, stožernim ličnostima nacionalne kulture.

Namjera je da o njima govore vrsni poznavaoci, a da sadržaj bude dvostruko motivisan: kritičkim odnosom prema značaju i značenju svakog stvaraoca i isticanju njihove veze (veza) sa savremenim trenutkom. Koliko nam se te ličnosti posredstvom svojih djela obraćaju, u kojoj mjeri su naši savremenici, najzad, koliko smo skloni da osluškujemo i slijedimo njihove putokaze? Upravo na naznačenom tragu je osmišljeno ovogodišnje, prvo po redu, obilježavanje spomena na najznačajnijeg srpskog svetitelja i prosvjetitelja.

Upravnik Srpske književna zadruge Duško Babić održao je predavanje pod nazivom „Zaveti i preispitivanja“. Tako glasi i naslov njegove knjige koja je prošle godine objavljena saizdavačkim trudom Srpske književne zadruge i Centra za srpske studije iz Banjaluke. 

Osnovni smisao Babićevog predavanja, bitno određenog i ovim konkretnim povodom, ali i njegove knjige, mogao bi se sažeto ovako formulisati. Srpska književnost, koja je, prema zapažanjima književnog istoričara Jovana Deretića (na koga se Babić poziva) jeste istoričnost, usmjerenost na nacionalnu istoriju. 

Predanjski karakter srpske književnosti, vidljiv u kreativnom tematizovanju svetosavlja i kosovskog zavjeta, jedno je od najsnažnijih identitetskih obilježja srpske književne tradicije. Babić dodaje da je to i njen etički temelj i estetička mjera, provjeravana i dokazivana kod najvećih stvaralaca, najreprezentativnije u magistralnoj redakciji u Njegoševom „Gorskom vijencu“. 

Ali, primjećuje Duško Babić, naporedo sa kontinuiranom zagledanošću u zavjet, kod najvećih srpskih pisaca, poput Sterije i Dositeja, snažno dejstvuje i kritička (preispitivačka) svijest. Ta ravnoteža je, prema ovom autoru, od izuzetne važnosti, jer uspostavlja neophodan balans, onemogućavajući da transmisija zavjeta preraste u njegovu zloupotrebu, što se, na primjer, više od dva vijeka dešava u našoj politici i površnim kulturnim obrascima. 

Rodoljublje se tako deformiše i postaje utočište štetočina raznovrsnog registra. Dovoljno je pročitati Sterijine „Rodoljupce“ i shvatiti njihovu savremenost i svevremenost pa da se to veoma precizno identifikuje. 

Drugi događaj u Kući Milanovića povodom Savindana bio je koncert pod nazivom „Prožimanje“ Bojane Peković (vokal i gusle) i Nikole Cvetkovića (klavir). 

Čudesni nastup dvoje mladih ljudi bio je u znaku prožimanja i preispitivanja. Pokazano je koliko gusle, kao drevni srpski instrument, u sadejstvu sa klavirom, mogu da zazvuče savremeno i bitno drugačije, a da ne iznevjere svoju suštinu. 

Kod Bojane Peković plijene virtuoznost, prekrasan glas i ljubav i emocija kojom pozlaćuje sve što izvodi. Ta radost unosi poseban sadržaj u sve što ona izvodi. Izvanredno ju je klavirski pratio, umjetnički zanesen, odlični Nikola Cvetković. 

 

Laza Kostić je pisao da tamo gdje se ostvari harmonija, a to je bio slučaj između ovih umjetnika koji se očigledno dobro poznaju i razumiju, nastupa ljepota. E, to je upravo bio slučaj tokom trajanja koncerta „Prožimanje“. 

Najzad, treći događaj u Kući Milanovića povodom obilježavanje spomena na prvog Srbina koji se „onebesio“ (kako reče vladika Nikolaj Velimirović), bio je „Javni čas besjedništva“ kojem su pečat svojim besjedama dali studenti Filološkog i Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci. 

Iako je većini studenata ovo bio prvi javni nastup, plijenili su odličnom pripremljenošću, primjerenom samouvjerenošću, nadahnutošću i raznovrsnošću tema. 

Pokazali su da znaju misliti, da lijepo osjećaju i da mislima i emocijama umiju da daju jezičko-govorne korelate. 

Kao njihov profesor te diskretni i obazrivi savjetnik (nikako mentor, kako se uobičava reći!) prilikom izrade i kazivanja besjeda, ponovio sam, i na ovom „Javnom času besjedništva“, nekolike postulate kojima sam ih učio. Da moraju biti ubijeđeni u ono što govore.  

Slobodan Jovanović je pisao da je ubijeđen čovjek gotov govornik. Da misli iz mozga treba da siđu u srce. Da se za svaki javni nastup neophodno brižljivo pripremiti. Jedan francuski moralista ima i ovu misao: „Poezija, umjetnost i javni govor ne trpe osrednjost“. 

Da je besjeda rođena iz srca demokratskog svijeta. Da svojim argumentima, uvjerenjima i shvatanjima, uvijek treba suprotstaviti i kontrarazloge. Da neprestano preispitivati sebe znači dobro obavljati povjereni posao. 

Da javna riječ mora imati svoje etičko jemstvo. Drevna vještina ubjeđivanja nije ovovremenska sablazan manipulacije i laž. 

Profesor Darko Tanasković je u „Politici“, prije nekoliko dana, objavio lijep tekst pod naslovom „Da li je Sveti Sava naš savremenik“. Referisao se, između ostalog, i na predavanje akademika Nikole Radojčića „Savremene ideje u životu i radu Svetog Save“, održano 1921. godine u Matici srpskoj. Glavna Radojčićeva teza, koju prihvata i razrađuje i Tanasković, više od jednog vijeka docnije, mogla bi se ovako predstaviti. 

Srbi kao narod, govorio je Radojčić, tačno znaju šta je osnova njihovog kulturnog razvitka, ali tu svijest ne koriste ni za proučavanje vlastite kulture niti za oblikovanje kulturne politike. 

Obilježavanje Savindana je u našem vremenu pretežno paradno, površno i prigodno. Sve se uglavnom svede na ponavljanje opštepoznatih činjenica iz života i rada Svetog Save. Kao po nekom pravilu izostaje savjesna zapitanost: jesmo li danas i u kolikoj mjeri svetosavski narod. Koliko smo dostojni ovoga svetitelja?! 

Koliko neprestano iznevjeravamo njegove zavjetne poruke? Mudra Isidora Sekulić je govorila da tradicija ima smisla samo ako se „predestinira“, zapravo, ako se glasovi i vrijednosti drevnosti, pažljivo osluškuju i oživotvoruju. To nikad nije bilo lako, a u našem vremenu se ukazuje skoro kao nemogućno. 

Jer, mi svakom sadržaju ispraznimo njegov osnovni smisao i činimo to sa bahatom samouvjerenošću neznalica. A njima ne samo da „more nije ni do koljena“, već su u najbesprizornijem obličju, umislili da i po vodi mogu hodati! 

Sve rečeno je mnogo uvjerljivije iskazano u divnoj pjesmi Zdravka Miovčića „Jesmo li još“, koju je pjesnik pročitao u Kući Milanovića i koju smo, u formi znalački dizajniranog letka darovali posjetiocima događaja upriličenih povodom Savindana. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.