Isidora Branković za "Glas": Sistem umjetnost svodi na zabavu

Prvi osjećaj da vrijednost umjetničkog rada nije adekvatno prepoznata nije bio u vezi sa jednim konkretnim trenutkom, već sa postepenim suočavanjem sa strukturnim problemom. Biti umjetnik u našem kontekstu gotovo nužno podrazumijeva susret sa sistemskim nerazumijevanjem same prirode umjetničkog rada.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Isidora Branković, vizuelna umjetnica objašnjavajući koliko se teško umjetnost, posebno ona sa prefiksom nezavisna, nosi sa prihvaćenošću unutar društvenog i kulturnog sistema. Umjetnički rukovodilac galerije "Vagon" i umjetnica sa dugogodišnjim iskustvom kaže da sistem jednostavno ignoriše ono što ne razumije.

Iako nominalno živimo u kapitalističkom okviru koji bi, barem deklarativno, trebalo da valorizuje produktivnost i omogući ekonomsku održivost, u praksi se to svodi na paradoks. Umjetnost se svodi na zabavu, a umjetnici na zabavljače, čime se zanemaruje njena suštinska, kritička i misaona dimenzija.Sistem, ali i društvo, umjetnicima gotovo kontinuirano šalju poruku da nisu potrebni. Taj odnos, često oblikovan poluobrazovanim institucionalnim okvirima, dovodi do apsurdne situacije u kojoj umjetnici stalno iznova moraju da opravdavaju samo postojanje umjetnosti. Problem dodatno produbljuju populizam i nepotizam. Snižavanje kriterijuma i antiintelektualni obrasci proizvode društvo koje nema razvijen kapacitet za razumijevanje umjetnosti, dok nepotizam direktno utiče na kvalitet obrazovnog i kulturnog kadra, reprodukujući nekompetenciju unutar sistema, rekla je Brankovićeva.

GLAS: Koliko Vašeg rada ostane nevidljivo za publiku i institucije, bez obzira na pozitivnu kritičku reakciju ili odziv publike?

BRANKOVIĆ: Baviti se kulturnim radom je umjetnost pet minuta. Nezavisna scena stvara vojnike, često snažne, ali umorne. Mehanizacija dovodi do brzine, mišići se razvijaju, vitamini se iscrpe i šta ćemo onda ? To je kao da jedeš brzu hranu sve vrijeme. Dovoljno da se održiš, ali kojim kvalitetom se razvijaš? Publika i institucije vide realizovan program, otvaranja izložbi su mala slavlja, kako i dolikuje, jer je najveća umjetnost u svemu tome da bude održan jedan galerijski prostor i da mu konstantno bude dat impuls života. Ima tu ljepote, kao da si uvijek na takmičenju i uvijek nekako na kraju pobjeđuješ. U mrtvoj trci. Održavanje galerijskog prostora u životu nosi mnoštvo žrtava.

GLAS: Pomenuli smo već da nezavisna scena zapravo preživljava nošena energijom pojedinca i entuzijazmom kao pogonskim gorivom. Kako izgleda ta borba iznutra?

BRANKOVIĆ: Nezavisna scena zapravo funkcioniše na granici preživljavanja, a ta borba iznutra je uglavnom nevidljiva. Govorimo o kontinuiranom volontiranju, o radu koji nema radno vrijeme i ne završava se nakon osam sati, traje dok ne bude završen, a često se zapravo nikada u potpunosti to ne dogodi.

Sve zavisi od lične odgovornosti i unutrašnjeg pogona. Ne postoji mogućnost povlačenja. Ne možeš sebi priuštiti da staneš. Imaš temperaturu, ali ipak ideš da postaviš izložbu, jer znaš da, ako ti ne odeš, izložba se neće desiti.

Rad u galeriji iznutra podrazumijeva mnogo više od samog izlaganja. Riječ je o kontinuiranom, slojevitom i često nevidljivom radu koji obuhvata gotovo sve segmente produkcije i organizacije. To znači pisanje projekata i stalno apliciranje za minimalna i nesigurna sredstva, vođenje komunikacije s umjetnicima, kustoski rad, ali i kompletnu tehničku realizaciju, od transporta radova, pripreme prostora, postavke i rasvjete, do demontaže izložbi.

Paralelno s tim ide administrativni dio, izvještaji, budžeti, koordinacija, kao i promocija, odnosi s javnošću i publikom, vođenje društvenih mreža, organizacija otvaranja i pratećih programa. Tu je i ono najosnovnije, ali često zanemareno fizičko održavanje prostora, čišćenje, popravke, logistika.

To je prostor u kojem entuzijazam zamjenjuje strukturu, a lična žrtva postaje osnovni mehanizam funkcionisanja.

GLAS: Kako vidite odnos između nezavisne scene i institucionalnih okvira, postoji li bilo kakva funkcionalna relacija?

BRANKOVIĆ: Odnos između nezavisne scene i institucionalnih okvira može se opisati kao stanje konstantnog, obostranog nerazumijevanja, iz kojeg se formira jedan međuprostor prepun latentne napetosti i često pasivne agresije.

Nezavisna scena je, pri tome, izuzetno mala i fragilna i upravo zato bi fokus trebalo da bude na njenom održavanju i jačanju onoga što već postoji, ali i na podsticanju razvoja novih inicijativa i segmenata. To nije pitanje jednog prostora ili pojedinačnih aktera, već šire kulturne atmosfere grada i entiteta. Na kraju, istorija umjetnosti uvijek je bila direktno svjedočanstvo ekonomskih, društvenih i političkih okolnosti svog vremena i isto tako će i ova umjetnost, nastala ovdje i sada, ostati kao zapis jednog sistema koji ne uspijeva da prepozna sopstveni kulturni potencijal, već ga uporno održava na margini, umjesto da ga razvija.

GLAS: Šta vidite kao ključne uzroke nesklada između realne vrijednosti rada i institucionalne podrške?

BRANKOVIĆ: Ključni uzrok nesklada između realne vrijednosti rada i institucionalne podrške vidim prije svega u tome što institucije ne prepoznaju savremeni način organizacije kulturnog rada kao jedinstven i kompleksan proces. Postoji dubok raskorak između formalnog, fragmentovanog razumijevanja produkcije i stvarne prakse, koja je istovremeno umjetnička, organizaciona, tehnička, komunikacijska i produkcijska.

Kulturni rad danas ne funkcioniše kroz jasno odvojene uloge, već kroz kontinuirani i preklapajući niz aktivnosti koje se odvijaju paralelno i koje se međusobno uslovljavaju. Međutim, institucionalni okvir i dalje polazi od linearnog modela u kojem se rad može jasno razdvojiti i mjeriti kroz pojedinačne segmente, što dovodi do toga da se stvarna vrijednost rada ne prepoznaje u svom ukupnom obimu, nego se reducira na njegove vidljive ili formalno prepoznatljive dijelove. Tome doprinosi i činjenica da se i dalje djelimično operiše na osnovu zastarjelih modela razumijevanja kulturne produkcije. Danas je situacija bitno drugačija, kulturna vidljivost se ne stvara povremeno, nego kroz konstantno prisustvo na različitim nivoima, fizičkom prostoru, digitalnim platformama i širem javnom diskursu.

GLAS: Postoji li način da se taj nesklad ipak postavi u neku ravnotežu, makar približnog nivoa vrednovanja?

BRANKOVIĆ: Da bih taj nesklad učinila i konkretnijim, uradila sam jednostavan proračun zasnovan na važećim platnim okvirima u Republici Srpskoj. Kada se obim poslova koje svakodnevno samo ja obavljam u galerijskom kontekstu, od produkcije i organizacije, preko komunikacije i tehničke realizacije, do administracije i održavanja prostora, prevede u ekvivalent zasebnih radnih pozicija, dolazi se do procjene da bi samo moj rad u galeriji imao godišnju vrijednost od oko 60.000 KM neto!

Ovaj broj ne treba posmatrati kao individualni slučaj, već kao ilustraciju šireg strukturnog problema nesklada između stvarnog obima i kompleksnosti kulturnog rada i načina na koji ga institucionalni sistem prepoznaje i vrednuje. Da li je problem više u resursima ili u načinu razmišljanja?

Problem je djelimično u resursima, ali još više u načinu razmišljanja koji oblikuje cijeli sistem. Resursi su svakako ograničavajući faktor, ali način na koji se oni raspoređuju i razumiju često ima veći uticaj na stvarni razvoj.

Ključno je to što profesionalni kadar ne funkcioniše uvijek u skladu sa profesionalnim standardima, što dodatno urušava povjerenje u sistem i kvalitet produkcije. Umjetnost je nekada bila prisutnija u svakodnevnom životu, vidljiva i u privatnim prostorima kao dio kulturnog identiteta, dok se danas sve više pomjera iz sfere svakodnevice u sferu luksuza. Prosječno plaćen radnik, opterećen egzistencijalnim troškovima poput kredita, najma i režija, teško može sebi da priušti umjetnost pa ona prestaje biti dio svakodnevnog iskustva i postaje rezervisana za institucionalne ili specijalizovane kontekste.

GLAS: Šta bi bilo rješenje, konkretna intervencija i postavljanje određenog sistema rada?

BRANKOVIĆ: Rješenje ne vidim kao jednu radikalnu intervenciju, nego kao niz paralelnih promjena koje se moraju desiti na više nivoa istovremeno. Prije svega potrebno je promijeniti način na koji se razumije kulturni rad. Zatim, neophodno je otvoriti institucionalne okvire za stvarno uključivanje novih generacija u procese odlučivanja i produkcije, ne kao simboličan dodatak, nego kao ravnopravne učesnike u oblikovanju kulturne politike i javnog prostora.

Na nivou resursa povećanje ulaganja je važno, ali samo ukoliko je praćeno jasnim kriterijumima, transparentnim procesima i stvarnim razumijevanjem savremenih praksi. I možda najvažnije, potrebno je vratiti kulturu u prostor svakodnevnog života, ne kao luksuz ili povremeni događaj, nego kao kontinuirani javni interes.

GLAS: U kojim segmentima institucije najviše zaostaju za realnim uslovima rada na sceni?

BRANKOVIĆ: To je prije svega nedostatak realnog ulaganja u kulturu, kao i nedostatak realnog procjenjivanja njenog razvoja. Međutim, vjerujem da bi, ukoliko bi budžetska izdvajanja za kulturu bila veća i stabilnija, institucije imale mogućnost da ozbiljnije prate i razvijaju strategije kulturnog razvoja.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.