Aleksandra Kozomara: Svaki portret je istorija jednog lika

Lajtmotiv nije došao odjednom, u pitanju je proces kroz koji prolazim još od prve godine studija. Portret na slici i predlošku mi je uvijek krao pažnju i izgleda da nije popustio ni dan danas.

Rekla je ovo za "Glas Srpske" Aleksandra Kozomara , objašnjavajući autorsku genezu izložbe "Na jednom platnu“, serija radova nastalih neposredno prije završetka osnovnih studija  na Akademiji umjetnosti, a koja se večeras otvara u SKC UNIBL.

Kako talentovana umjetnica kaže riječ je izlože riječ je o sintezi portreta i oblika koji uklanjaju pozadinu i fokus usmjerava na ono što je suštinsko a to je lice i njena u unutrašnja priča.

-Prije je to donekle bio i problem, jer se od studenta u ranijim fazama očekuje da pokaže interesovanje za sve, da izađe iz zone komfora i zapravo nauči nešto. To je težak posao, ali sav taj rad se isplati kada konačno dođeš do nekog, do tada novog nivoa kojim prelaziš u samostalan rad. Ipak, samostalnost je pomalo varljiv pojam, jer u ovom procesu nikada nisam bila sama. Na fakultetu su tu kolege,spremne da daju iskren savjet, kao i profesorica Borjana Mrđa, koja je moje ideje razumjela već od prvog njihovog predstavljanja. Na kraju, ili početku moja porodica, naročito moj tata, Cvijo, koji je oduvijek bio oslonac. Kada pričamo specifično o umjetnosti, Cvijo je moj najvjerniji saradnik, preuzima na sebe veliku  ulogu kroz cijelo moje stvaralaštvo od kojih je pronalazak materijala samo jedan mali dio njegovog zalaganja. Tako je bilo i sa ciklusom "Na jednom platnu", rekla je Kozomara.

GLAS: Radovi, tačnije portreti su rađeni u specifičnoj tehnici, akrila?

KOZOMARA: Kraj četvrte godine donio je izvjesni umor od klasičnog rada na platnu, pa sam u garaži pronašla ljepenku koja mi se učinila kao idealna podloga za eksperiment. Krenula sam od portreta koji uvijek mogu naslikati i bez reference, moja baba, moja Novka. Rad me je toliko privukao da sam odlučila da mu pozadina nije potrebna, pa smo je isjekli, tačnije, Cvijo je rezao, a ja posmatrala iz sjene. Prvi portret nastao je iz igre, ali je razgovor sa profesoricom donio dodatno ohrabrenje i potvrdu da se to što radim nalazi na nekom putu koji vrijedi nastaviti. Tako je započeo ciklus koji za sada broji trinaest radova, rađenih u tehnici akrila.

GLAS:  Što je Vas kao autorku nagnalo da se bavite tim unutrašnjim pričama i što zapravo one predstavljaju za Vas kao umjetnicu.

KOZOMARA: Unutrašnje priče su za mene prirodan nastavak bavljenja portretom. Lice nikada ne doživljavam samo kao fizički prikaz, već kao prostor u kojem se sabiraju iskustvo, sjećanja, strahovi i tišine. Prosto rečeno istorija jednog lika satkana kroz djela istog.

Kao neko ko dešavanja oko sebe radije posmatra nego što u njima aktivno učestvuje, prirodno je da su unutrašnje priče postale veliki dio moje ličnosti i mog rada. Posmatranje mi daje prostor za analizu  tuđih postupaka, reakcija, odnosa. Čak i kada ta analiza nije sasvim precizna, ona u meni pokreće proces koji se na kraju oblikuje u djelo. Na neki način, radovi nastaju kao filter kroz koji prolaze moja zapažanja i utisci.

GLAS: Umjetnost kao životni poziv ili prosto jedini mogući način način da najbolje izrazite svijet Aleksandre Kozomare, bez obzira na reakciju?

KOZOMARA: Bavljenje tim unutrašnjim svijetom nije bila svjesna strategija, već potreba. Kroz lica koja slikam istražujem i sopstveni identitet. To nije direktna autobiografija, ali svaki portret nosi dio mog načina razumijevanja svijeta i ljdi oko mene. Da li je to životni poziv? Vjerujem da jeste, jer ne vidim sebe izvan tog traganja. Istovremeno, to je i najiskreniji način da izrazim svoj svijet bez neke kalkulacije i bez prilagođavanja očekivanjima.

GLAS: Gdje se kriju klice ono što će izrasti u Vaš umjetnički svijet i šta vas je motivalo da se izrazite u svijetu slikarstva. Slikarskir ad drugih, njubav prema umjetnosti ili je poziv prosto izabrao Vas?

KOZOMARA: Moj umjetnički svijet se poklapa sa onim običnim koji živimo svaki dan. On nije ništa posebno interesantan, ali uz pravu boju i neku priču sve može zablistati.

U tom tipično burnom tinejdžerskom periodu, slika me pronalazi, ili ja nju, ne znam tačnan redoslijed. Tutorijali na Jutjubu mi tada pomažu da svoje probleme izrazim na neki način. Četkica kod mene radi puno bolji posao od olovke.  Pored te umjetnosti na papiru, koju počinjem upoznavati prije desetak godina, tu sam uvijek imala svoje. Svoju porodicu, svoje jedino platno. Dugo me je mučilo zašto samo njih slikam, da li sam previše zastala, da li portret mogu s vremena na vrijeme zamijeniti mrtvom prirodom? Ne, a razlog je prilično jednostavan. Moj sav rad je jedna velika zahvalnost mami, tati, bratu i svim ostalim članovima koje ja odlučim predstaviti. Svi koji su naslikani, tu su sa razlogom i moje "Hvala" nije dovoljno kroz jedan rad, a tačan broj još ne znam.

GLAS: Svijet umjetnosti nije lak put za mladog čovjeka, jedan dio školovanja privodite kraju i namće se pitanje šta dalje panirate u svom umjetničkom djelovanju

KOZOMARA: Svijet umjetnosti nije lak put, ali za mene je to upravo prostor u kojem želim da se usavršavam i istražujem. Nakon završetka ovog dijela školovanja, planiram da nastavim da razvijam svoj umjetnički izraz kroz slikarstvo, crtež i grafiku, istražujući različite tehnike i motive koji mi omogućavaju da svoje ideje prikažem na pravi način. Takođe, važno mi je da svoje radove predstavim publici kroz izložbe, jer vjerujem da je dijeljenje umjetnosti s drugima ono što je čini živom.

GLAS: Kakvi su planovi oko ove postavke u periodu pred nama?

KOZOMARA: Nakon ove, za mene prve samostalne izložbe, u budućnosti me očekuje i "Zašto si mi tako žuta" u galeriji "Stara Kapetanija", Zemun, koja će se realizovati u junu ove godine.

Potom slijedi  izložba u galeriji "Vagon" Banjaluka za koju još nemam tačan datum i zajednička izložba radova master studenata "Ogledanja 2026". Pored spremanja za ova izlaganja, aktivno radim na radovima za master izložbu za koju još nemam predviđen prostor.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.