Različita sudska praksa u stečajnim postupcima "Ekvator" i "Bora" – da li Republici Srpskoj prijeti višemilionska tužba za naknadu štete?

Jedno od osnovnih načela pravne sigurnosti jeste jednaka primjena zakona na sve učesnike u pravnom prometu.

Kada sudovi u pravno i činjenično sličnim situacijama donose različite odluke, to otvara pitanje ujednačenosti sudske prakse, a u krajnjoj liniji i pitanje eventualne odgovornosti za štetu koja iz toga može proisteći.

Prema dostupnim informacijama, takva situacija pojavila se u dva stečajna postupka koja se vode pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci – u predmetima poznatim u javnosti pod nazivima „Bora” i „Ekvator”.

U oba predmeta riječ je o trećim licima koja su, prije otvaranja stečajnog postupka, zaključila predugovore o kupoprodaji nekretnina i, prema navodima kojima raspolažemo, izvršila ugovorene obaveze isplate kupoprodajne cijene.

Prema informacijama koje su nam dostupne, sud je u ova dva predmeta zauzeo različite pravne stavove po pitanju izlučnih prava trećih lica.

U predmetu „Bora”, prema dostupnim podacima, zahtjevi trećih lica za priznavanje izlučnih prava nisu usvojeni, uz obrazloženje da predugovor sam po sebi ne predstavlja dovoljan pravni osnov za izdvajanje nekretnina iz stečajne mase.

U predmetu „Ekvator”, prema informacijama kojima raspolažemo, isti sud je trećim licima priznao izlučna prava na osnovu predugovora, ocijenivši da su ispunjeni zakonski uslovi za zaštitu njihovih prava.

Zakon o stečaju Republike Srpske u članu 15. definiše izlučne povjerioce kao lica koja, na osnovu stvarnog ili obligacionog prava, imaju pravo tražiti da se određena imovina izdvoji iz stečajne mase jer ne pripada stečajnom dužniku.

Imajući u vidu ovu zakonsku odredbu, opravdano se postavlja pitanje na koji način je isti zakonski okvir doveo do različitih ishoda u dva slična predmeta pred istim sudom – pitanje na koje bi, u interesu pravne sigurnosti, trebalo dati jasan odgovor.

Eventualna neujednačenost sudske prakse ne bi predstavljala samo pravno, već potencijalno i finansijsko pitanje. Ukoliko bi se u odgovarajućem postupku utvrdilo da su treća lica zbog različite primjene zakona pretrpjela štetu, to bi, u skladu sa opštim

pravilima o odgovornosti države za rad pravosuđa, moglo otvoriti mogućnost pokretanja postupaka za naknadu štete prema Republici Srpskoj.

Pored eventualnog finansijskog aspekta, ovakve situacije mogu uticati i na povjerenje privrednih subjekata i investitora u pravnu sigurnost i predvidivost sudske prakse.

Dosljedna primjena zakona jedan je od preduslova takvog povjerenja, a svako odstupanje od tog principa, ukoliko postoji, zaslužuje jasno i argumentovano obrazloženje.

Ostaje da se vidi da li će dalji tok ovih postupaka, odnosno eventualne odluke viših sudskih instanci, dovesti do ujednačavanja sudske prakse u ovoj oblasti.

Do tada, razlike u pristupu u naizgled sličnim predmetima ostavljaju otvorenim pitanja o kojima će, vjerovatno, biti riječi i u narednom periodu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.