Dragana Božić: Imamo resurse, fali nam malo više hrabrosti

Dragana Božić je ime koje region prepoznaje sa ekrana – kroz Jutarnji program i Centar dana ATV-a, gdje oblikuje način na koji hiljade ljudi saznaju i razumiju svijet oko sebe. Ali iza te prepoznatljive televizijske prisutnosti stoji i jedna manje vidljiva, a jednako zahtjevna uloga - direktorke Regionalnog samita trgovine, projekta koji se ove godine 28. i 29. oktobra po drugi put održava u Banjaluci i koji polako postaje mjesto okupljanja privrednika i donosilaca odluka iz cijelog regiona.

Razgovarali smo sa Draganom o tome kako se ideja pretvara u konkretan projekat, kakav je osjećaj voditi nešto što je veće od jedne osobe i šta znači biti žena koja donosi odluke u prostoru koji to ne čini uvijek jednostavnim. Ali prije svega, razgovarali smo o snovima - onim velikim, pomalo nerazumnim, za koje je trebalo hrabrosti izgovoriti ih naglas.

GLAS: Kad biste morali da objasnite nekome ko nikad nije čuo za Regionalni samit trgovine, ali u jednoj rečenici koja nema veze sa brojkama i učesnicima, šta biste rekli da je to zapravo?

BOŽIĆ: To je mjesto gdje ljudi iz cijelog regiona na dva dana prestanu da se posmatraju kao konkurencija i počnu da se posmatraju kao saveznici. Zvuči gotovo naivno kad se izgovori naglas, ali u ovom poslu, gdje svako brani svoj komad kolača, to je rijetka i dragocjena stvar. Samit je, u suštini, pokušaj da dokažemo kako saradnja nije slabost, nego najpametnija moguća strategija.

GLAS: Prošle godine ste krenuli od ideje, a sada se Samit po drugi put održava u Banjaluci. Koji je bio trenutak kada ste shvatili da to više nije san, nego nešto što stvarno postoji?

BOŽIĆ: Mislim da je to bio trenutak kada su ljudi počeli da  kontaktiraju sa nama, bez da smo mi njih tražili. Dugo sam bila navikla da ja kucam na vrata, da objašnjavam, ubjeđujem, ponekad i molim da neko povjeruje u nešto što još postoji samo na papiru. A onda se desi taj obrt – neko ko te ne poznaje čuje za ideju i sam poželi da bude dio nje. Taj trenutak je neopisiv, jer shvatiš da si napravio nešto što ima svoj život, nezavisan od tebe. Projekat te je, u neku ruku, prerastao - i to je najpouzdaniji mogući znak da radiš nešto ispravno.

GLAS: Mnogi ljudi imaju velike ideje, ali ih zadrže za sebe, jer se plaše da zvuče preambiciozno. Šta je, po Vama, razlika između sanjara i nekoga ko san pretvori u projekat?

BOŽIĆ: Disciplina, mnogo više nego talenat ili hrabrost. San je lak, prijatan je, grije te dok ga nosiš u glavi i ne košta te ništa dok ga ne izgovoriš naglas. Projekat podrazumijeva nešto mnogo manje romantično – da sjedneš i praviš tabele u pola noći, da tražiš sponzore koji ti ne odgovaraju na mejlove, da slušaš "ne" mnogo puta prije nego što čuješ to jedno "da" koje sve promijeni. Ljudi koji ostanu samo sanjari obično se ne uplaše same ideje, nego baš tog mukotrpnog, nezahvalnog dijela između ideje i njene realizacije. Taj dio niko ne vidi, ali on je zapravo cijela priča.

GLAS: Na televiziji ste navikli da pratite tuđe priče i postignuća. Kako je to kad odjednom sami morate da budete ta osoba koja gradi nešto od nule, bez scenarija nakon već uspješno izgrađene karijere u drugom domenu?

BOŽIĆ: Čudno je priznati, ali sigurnije mi je kad sam ispred kamere, nego kad vodim projekat ovakvih razmjera. Pred kamerom znam tačno šta je moj posao, znam kad počinje i kad se završava emisija, imam glas u uhu koji me vodi ako nešto krene po zlu. Ovdje toga nema. Svako jutro sama odlučujem šta je prioritet, sama nosim posljedice ako pogriješim i niko mi ne potvrđuje da sam na pravom putu dok ne vidim rezultat, ponekad mjesecima kasnije. Upravo u toj nesigurnosti sam, čini mi se, najviše naučila o sebi – da mogu izdržati odsustvo scenarija, i da mi, iznenađujuće, odgovara sloboda koja iz toga proizlazi. Negdje baš na tom putu naučila sam šta znači voditi ovakve i slične projekte.

GLAS: Jutarnji program i Centar dana ATV-a gledaju hiljade ljudi svaki dan. Da li postoji razlika između Dragane koju ljudi vide na ekranu i one koja u šest ujutro pije prvu kafu prije snimanja?

BOŽIĆ: Ekran uvijek malo uljepša stvari, to je njegova priroda i bilo bi neiskreno tvrditi suprotno. Ona prava verzija mene postoji posebno u tih pola sata prije nego što krene program – tiša je, koncentrisanija, ponekad i nervoznija nego što bi iko pretpostavio gledajući me poslije, nasmijanu, kako vodim razgovor kao da je sve pod kontrolom. Smatram da bi trebalo više govoriti o tome - ta tišina prije uključenja kamere je zapravo trenutak kad se sabira, kad odlažem sve lično u stranu i puštam da profesionalna verzija preuzme.

GLAS: Kao glavna urednica dnevnog programa, svaki dan birate šta je vrijedno pažnje publike. Osjećate li ikad težinu te odgovornosti – da zapravo oblikujete sliku svijeta koju ljudi vide tog dana?

BOŽIĆ: Osjećam je svaki dan, i duboko vjerujem da bi trebalo da brinemo onog trenutka kad tu težinu prestanemo da osjećamo – to bi bio znak da smo postali ravnodušni prema onome što radimo. Ono što staviš na početak emisije nije samo vijest, to je poruka o tome šta smatraš važnim, a to je velika odgovornost kad razmisliš koliko ljudi tu odluku gleda i, htjeli mi to ili ne, djelimično prihvata kao svoju sliku dana. Trudim se da ta odgovornost ne postane paraliza koja me sputava, nego podsjetnik da budem precizna, poštena i da ne dozvolim da brzina posla umanji pažnju koju svaka informacija zaslužuje.

GLAS: Vođenje regionalnog projekta znači pregovore, kompromise, ponekad i otpor ljudi koji ne vjeruju u ideju. Koji je bio trenutak kad ste bili najbliže tome da posumnjate u cijeli poduhvat?

BOŽIĆ: Bilo je trenutaka kada bi se činilo da nijedna dva čovjeka za istim stolom nemaju isti interes, pa sjediš i razmišljaš kako sve to spojiti u nešto smisleno, a da niko ne ode uvrijeđen ili razočaran. Ne bih rekla da sam ikad posumnjala u samu ideju – u nju sam vjerovala od prvog dana, čak i kad je izgledala nemoguće, ali jesam se pitala imam li dovoljno strpljenja da izdržim taj proces dok se svi ti različiti interesi, polako i mukotrpno, poklope u jednu zajedničku sliku. Strpljenje je potcijenjena vrlina u ovom poslu, potcjenjenija od same hrabrosti.

GLAS: Vi ste žena koja vodi veliki regionalni projekat i svakodnevno donosi odluke u medijskom prostoru koji često i dalje posmatra žene kroz drugačiji filter. Da li ste ikad morali da se dokazujete više nego što biste morali da ste muškarac na Vašem mjestu?

BOŽIĆ: To je pitanje na koje svaka žena na poziciji odgovornosti ima svoju priču, i moja nije izuzetak. Bilo je situacija gdje sam osjetila taj suptilni, gotovo nevidljivi filter – pogled koji procjenjuje prije nego što čuje argument. Naučila sam, s vremenom, da ne trošim energiju na dokazivanje onima koji su već unaprijed odlučili šta misle o meni, nego da tu istu energiju usmjerim u rad koji sam po sebi, bez riječi, odgovori na sva ta pitanja. To je, čini mi se, najbolji mogući odgovor koji žena na mojoj poziciji može ponuditi – ne glasan, nego dosljedan.

GLAS: Između snimanja, sastanaka za Samit i uredničkih obaveza, gdje je tu mjesto za Draganu koja nije ni urednica, ni voditeljka, ni direktorka, nego samo – ona?

BOŽIĆ: To je prostor koji svjesno moram da štitim, jer sam primijetila da ga posao i današnja prebrza svakodnevica rado pojedu ako im dozvolim – on se širi onoliko koliko mu dopustiš. Male stvari me vrate sebi: tišina u kolima dok se vozim kući, razgovor koji nema nikakve veze sa poslom, trenutak kad isključim telefon i tih pola sata u kojima me niko ne zove ni direktorkom ni urednicom, nego jednostavno - Draganom. Taj prostor nije luksuz, nego potreba, jer bez njega ni posao ne radim onako kako bih željela.

GLAS: Kad biste mogli da birate samo jedan san za ovaj region – ne za sebe, nego za sve nas, koji bi to san bio?

BOŽIĆ: Da prestanemo da se predstavljamo kao malo tržište i počnemo da se ponašamo kao veliko, zajedno. Imamo sve resurse za to: znanje, ljude, energiju, a često nam nedostaje samo hrabrost da povjerujemo kako zaslužujemo mjesto za istim stolom sa mnogo većim igračima. A to nikad ne počinje velikom strategijom ili debelim budžetom. Počinje jednim snom koji neko, jedne obične večeri, odluči da ne ostavi samo u glavi, nego da ga sutra ujutro počne graditi, korak po korak, i pored svih razloga da odustane. Baš zato je najvažnije sanjati velike snove.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.