Više od 23.700 boraca ugradilo svoje živote u temelje Republike Srpske: Čuvajmo slobodu koju su nam darovali

Bili su to nečiji sinovi, očevi i braća... Nečiji stričevi, ujaci, prijatelji i nikad prežaljeni voljeni. Njih ukupno 23.755 je stradalo i ostaće zauvijek upamćeni kao heroji koji su nam u nasljeđe ostavili Republiku Srpsku, dok ih se uzdignute glave sjećamo, kao i svih bitaka u kojima su branili i odbranili našu budućnost.

Heroji koji vječno žive

Jedan od tih heroja bio je i Milivoje Babić iz Čelinca koji je život izgubio 1993. negdje na Putnikovom brdu kod Doboja, nešto manje od mjesec prije svog 22. rođendana. Maći, kako su ga zvali prijatelji i rodbina, plijenio je dječačkom iskrenošću i nesputanom odanošću prema saborcima iz Prvog bataljona Vojne policije Prvog krajiškog korpusa, kojima se pridružio odmah nakon odsluženja vojnog roka u Svilajncu. Odlikovan je medaljom Milana Tepića, a njegovi nekadašnji saborci i danas ga se sjećaju. Spominju ga često. Jedan od dvojice Makedonaca, dobrovoljac, koji je preživio rat i sada živi u Banjaluci, čuva i danas njegovu ličnu kartu kao uspomenu dok se sa sjetnim osmijehom prisjeća kako je Maći bio zaljubljen u jednu Sandru.

- Maći je jedan od tih mladih momaka koji nisu imali priliku tim nekim svojim Sandrama reći koliko su im značile. Sa kojima su možda planirali zajedničku budućnost. Bio je najpozitivniji momak. Motivacija svima. Nije imao straha ili ga je “tjerao”, što bi se reklo, šegom. Energičan, a u isto vrijeme i racionalan, znao bi često uzviknuti: “Idemo u akciju, budimo uspješni i svi se vratimo živi” - priča njegov nekadašnji saborac.

I Sreten Mijović u monografiji “Birani da budu najbolji” opisao je Babića dok su pratili u kombiju jednog ranjenika u Beograd na operaciju tek probijenim koridorom.

“Gledam Maćog, proturio glavu kroz prozor, širom otvorenih usta lovi vjetar. Ispred nosa mu leprša malena srpska trobojka vezana za retrovizor. Ako ovaj čovjek pogine, pomislio sam tada, pamtiću ga po ovom prizoru,” zapisao je Mijović.

Nekadašnji saborci se nadaju da je Maći “negdje gore” zajedno sa Goranom Nikolićem, Božidarom Topićem i drugim div junacima ulovio onaj vjetar zadjenut srpskom trobojkom, za koju nijedan od njih nije žalio prerano otići sa ovog svijeta.

Trgovi i ulice div junaka

Div junak bio je i major Zoran Karlica, nekadašnji komandir izviđačko-diverzantske čete 43. prijedorske motorizovano tehničke brigade. Ranjen je 30. maja 1992. u odbrani Prijedora. Po ranjavanju prebačen je za Banjaluku, a zatim u Beograd, gdje je i podlegao 6. juna 1992. Posthumno je odlikovan Karađorđevom zvijezdom trećeg reda.

U zoru 30. maja 1992. godine, kada je otpočeo plan zauzimanja Prijedora, velika grupa “zelenih beretki” prebacila se preko rijeke Sane u grad i podijelila na dvije grupe. Prva grupa je ostala da kontroliše komunikaciju, a druga je krenula u zauzimanje radio-stanice “Kozarski vjesnik” kako bi dezinformacijama doveli narod i vojsku u paniku. Padom radio-stanice vjerovatno bi pale i dvije najveće zgrade u Prijedoru, koje bi poslužile i kao odličan snajperski položaj. Napad je zaustavljen u Partizanskoj ulici, gdje su pripadnici 43. prijedorske motorizovane brigade, koju je vodio Karlica, potpuno uništili muslimanske ekstremiste i spriječili pokušaj osvajanja radio-stanice.

U znak zahvalnosti za doprinos u stvaranju Republike Srpske i odbrani Prijedora glavni trg u tom gradu nazvan je Trg majora Zorana Karlice, dok je tamošnja Boračka organizacija jednom od priznanja dala ime Plaketa sa likom majora Zorana Karlice.

I jedna banjalučka ulica, sve od ulice Sime Pandurevića do vrha Šibova, nosi ime po velikom junaku - Francu Šubertu. Nekadašnji potporučnik Vojske RS, rodom iz Crne Gore, a porijeklom Austrijanac, dao je nemjerljiv doprinos u borbama i svoje vojnike nije ostavljao čak ni ranjen, već im je na štakama pomagao. Ostao je na vječnoj straži u selu Vidovice kod Orašja prilikom artiljerijskog napada hrvatske vojske 1992. godine. Međutim, i dugo nakon smrti među vojnicima su prepričavani njegovi podvizi. Bio je legenda svih ratišta na koja je kročio.

Imali više rana nego godina

Ne zaboravljaju se ni herojski podvizi koje je imao Boško Perić Peša, rođen 1971. u selu Ražljevu pod obroncima Majevice, između Brčkog i Bijeljine. Kada je rat izbio, odlučio je da se vrati iz Slovenije u rodno mjesto, gdje je odmah stavljen na raspolaganje rezervnom sastavu tadašnje JNA. Prvo vatreno krštenje bilo mu je 1992. godine u oslobađanju Šamca. U okviru rezervnog sastava, tada još JNA, pred sam početak rata u Brčkom formirana je elitna jedinica “Crvenih beretki”. U toj jedinici se nalazio i Boško, gdje se već u prvim akcijama isticao hrabrošću. Nakon dva ranjavanja, u avgustu 1992. godine osniva interventni vod koji tada broji 19 vojnika i ostvaruje značajne podvige u probijanju “koridora života”. U maju 1993. odlukom Prve posavske brigade ujedinili su se svi interventni vodovi u jednu elitnu diverzantsku jedinicu. Niko se nije dvoumio u izboru komandanta za tu jedinicu, kao ni o imenu koje će nositi. Riječ “Peša” već je postala simbol jednog poimanja rata, časti i poštenja koji su krasili mladića koji je do kraja svog života na tijelu imao više rana nego što je proživio godina. On je 14. novembra 1994, iako šest puta ranjavan, odlučio da krene u svoju posljednju akciju kako bi spasao 70 opkoljenih srpskih vojnika na brdu Lisača na Majevici. Do danas nisu poznati svi detalji njegove smrti, ali zvanična verzija kaže da je poginuo od gelera neprijateljske vojske.

Neustrašiv je bio i Željko Kovačević zvani Soko, rođen 5. septembra 1967. u Doboju. Uzorni sportista koji je prije početka rata trenirao karate i nizao uspjehe na takmičenjima. Otišao je u rat dobrovoljno, kao pripadnik Odjeljenja Vojne policije pri odredu Preslica, kasnije Prve ozrenske brigade, jedinice u narodu poznate kao “Predini vukovi”. Ista ta jedinica u punom sastavu po naredbi se angažuje kao 13. četa CJB Doboj MUP-a RS, tako da je Soko stvarao Republiku Srpsku i kao vojnik i kao policajac. Junaštvo je pokazao učestvujući u akciji “Koridor”, oslobađanju Smoluće i u odbrani Doboja na Petrovdan 1992. Teško je ranjen na maglajskom ratištu, a život izgubio 30. juna 1993. kod Zavidovića, gdje je njegovo tijelo masakrirano. Izboli su ga noževima i odsjekli mu glavu. I mrtvog su ga se plašili. Iza sebe je ostavio suprugu Sandru, sina Branislava i kćerku Jelenu koja ga, nažalost, nikad nije ni upoznala.

Život za Republiku Srpsku dao je i komandant Boško Nešković Crveni iz Bratunca. Rođen kao osmi po redu od ukupno 14 djece, završio je osnovnu školu u Bratuncu i zidarski zanat, da bi se potom otisnuo u Novi Sad, gdje se bavio građevinarstvom. Početkom rata vratio se u rodno mjesto i pridružio Bratunačkoj brigadi, gdje je nakon obuke formirao svoju interventnu jedinicu - “Crvene beretke”, sa kojom je pod komandom brigade bio aktivan na ratištima od Podrinja i Birča, preko Semberije i Majevice, pa sve do sarajevsko-romanijskog i krajiškog ratišta. Više puta odlikovan, poginuo je na bihaćkom ratištu 18. novembra 1994. od neprijateljskog snajpera dok je pokušavao da vrati pušku ranjenog saborca.

I hercegovačka regija ima svoje junake koje zauvijek pamti, a među njima su braća Kuzman. Dva heroja, dva brata, Sono i Srđan, poginuli su istog dana, 2. jula 1992, na prvoj liniji braneći Republiku Srpsku. U Podveležju, gdje je u toku borbenih dejstava sa tri “zolje” pogođen njihov tenk.  

U redovima Vojske Republike Srpske bili su mnogi kao Peša, Soko, Crveni, Šubert, Maći i Kuzmani. Slava im svima i vječno hvala!

Simbol stradanja

Božana Delić iz okoline Goražda simbol je stradanja srpskog naroda. Preživjela je Drugi svjetski rat i dočekala da joj komšije muslimani u Odbrambeno-otadžbinskom ratu ubiju četiri sina, kćerku, tri unuka i tri zeta. Godinama nakon rata tražila je gdje su kosti njenih najmilijih, ali nije uspjela da sazna. Umrla je 8. juna 2005. godine ne dočekavši ni pravdu, ni istinu. Spomen-obilježje posvećeno ovoj namučenoj srpskoj majci otkriveno je i osveštano 2019. na vojničkom groblju u Višegradu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.