Posveta Nikiću

Duboko me to potreslo i vratilo me više od šezdeset godina unazad. Moje sjećanje na Mišu Nikića izvukao bih iz davne ’57. kada je održano državno gimnastičko prvenstvo u Osijeku.

Baanjalučki Partizan na ovom saveznom takimičenju predstavljali su dvojica saveznih (seniorskih) vježbača, Mirko Piki Petričevići Ranko Cvijetić, te omladinska ekipa u sastavu Miroslav Nikić, Nenad Vidović, Nedžad Bekrić, Novak Popović i ja, Petar Kolarević. Ovo državno prvenstvo ostaće upamćeno iizabilježeno kao događaj na kome je mladi slovenački gimnastičar Miroslav Cerar, skinuo sa trona višestrukog jugoslovenskog prvaka Ivana Čakleca i postao najmlađi jugoslovenski šampion.

Cerar se kasnije proslavio u svjetskoj gimnastici kao neprikosloveni šampion nakonju sa hvataljkama i razboju. Ali, pomenuto državno prvenstvo u Osijeku, iznjedrilo je još jednog šampiona, takođe Miroslava, ali Nikića, kao omladinskog prvaka države. A uz to, i ekipa koju je predvodio, osvojila je prvo mjesto. Bile su to zlatne godine banjalučke gimnastike. Ovim nikako ne želim da umanjim rezultate koje su kasnije postizale naredne generacije banjalučkih gimnastičara.

Poslije ovog uspjeha, i Mišo Nikić njegova ekipa, malo su se opustili. Intenzitet vježbanja pomalo je opadao, a ekipu je napustio izvrsni član Nenad Neno Vidović.

Zbog školovanja, prešao je u Sarajevo i uključio se među one najtalentovanije, koje je odabrao i vodio Vladimir Keke Peleksić, nekada zapaženi takmičar, a kasnije vodeći trener.

Keke se u potpunisti posvetio trenerskom poslu i zahtijevao je od odabranih pojedinaca, takođe puno angažovanje i predanost intenzivnom vježbanju i vrhunskim rezultatima.

Toliko su naporno vježbali, da sui h prozvali Crnci iz FIS-a. Neno Vidović je bio jedan od najuspješnijih među njima. Taj Kekeov crnački posao rezultirao je osvajanjem prvog mjesta u omladinskoj konkurenciji na državnom prvenstvu ’58. u Rijeci.

Na tom takmičenju, učetvovala je i naša, banjalučka ekipa, oslabljena za Nenu Vidovića. Ako me sjećanje još služi, njegovoo mjesto zauzeo Tonči Tihovski. Postigli smo solidan plasman, ne kao onaj iz Osijeka. Ali, Mišo Nikić je opet bio najbolji. Međutim desila se neoprostiva greška – zbrajajući pojedinačno osvojene bodove po svim spravama, sudijska ekipa je izračunala da Nikiću pripada drugo mjesto, a prvo je otišlo Ratku Kovačeviću iz Pakrača.

Tako su ispisane diplome za ovo takmičenje. Mi smo odmah uočili grešku i uložili prigovor organizatoru i sudijskoj organizaciji. Prihvatili su prigovor, ali diplome su već bile dodjeljene. Rečeno nam je da će se to kasnije zvanično ispraviti. Nikada se to nije korigovalo i Nikiću je oteto ili ukradeno prvo mjesto. Mislim da je to bio nehajan propust uprave Partizana što se nisu izborili zakorekciju pogrešnog rezultata i još jednu osvojenu Nikićevu šampionsku titulu.

Budući da sam bio aktivan u gimnastici u period od ’55. do ’60. godine i pratio sve što se dogadjalo najugoslovenskoj i svjetskoj gimnastičkoj sceni, uzimam si slobodu da iznesem svoj lični i subjektivni stav o Nikićevim fizickim predispozicijama i nadnaravnom talentu.

Kao prvo, imao je, rekao bih, idealnu visinu    i po ondašnjim i sadašnjim mjerilima. Noge su mu bile malo jače što je bila velika prednost za akrobatska izvođenja na parteru, a posebno značajno za preskok preko konja. Struk je bio uzak i dobro razgiban,i u kombinaciji sa snažnim nogama, mogao je da postiže dobre, vrhunske rezultate na vratilu, razboju i,konju sa hvataljkama,i djelimično na krugovima.

Za puni uspjeh na krugovima, evidentno mu je nedostajalo snage. Vježbe snage nikada nije praktikovao, a svoje vježbanje izvodio je stihijski, bez plana i bez trenera. Međutim, posjedovao je nešto što mnogim, gotovo većini gimnastičara nedostaje, a to je istančani takmičarski duh.

Na treninzima znao je nekada da pogriješi, ali na takmičenjima nikada. Ovdje moram da se vratim na Nenu Vidovića, takodje mog bliskog prijatelja. Ističući Mišine rezultate i specifičnosti, ne bih želio  da umanjim Nenina postignuća iizvanredne rezultate. Neno se uključio u Kekeovu ekipu u FIS-u u Sarajevui u kratkom vremenu se svrstao među najboljnj. Bio je član tima koji je osvojio omladinsko i seniorsko prvenstvo, reprtezentovao Jugoslaviju na međunarodnim takmičenjimai učestvovao na Olimpijskim igrama u Tokiju. Moje iskrene čestitke.

Šta se zapravo dešavalo poslije Rijeke. Mišo se sve rijeđe pojavljivao u sali. Više se okrenuo sviranju na gitari. I tu je bio dosta uspješan. A onda ga nikako više nije bilo u fiskulturnoj sali. Ja sam otišao na studije u Beograd i naš kontakt se vremenom gasio i ugasio.

Umjesto zaključka naveo bih slijedeće (moje subjektivn mišljenje):

• Banja Luka nije imala takvog gimnastičkog talenta
• Ko zna koje bi Mišo rezultate postigao da je imao kvalifikovanog trenera kakav je bio Cerarov Boris Gregorka ili sarajevski Keke Peleksić
• Da je bio malo više okrenut gimnastici rezultati bi bili vrhunski, svjetski

Na kraju nešto lično: U nedavnom razgovoru sa mojim sinom, pomenuo sam Mišu Nikića. Upitao me da li smo se sretali za vrijeme mojih posjeta Banjaluci. Rekao sam da se još od prije rata nismo vidjali, ali sam  čvrsto obećao da ću ga potražiti prvi put kad odem u Banjaluku. Nažalost, njegova iznenadna smrt me spriječila da ispunim svoje obećanje.

Sad mi je preostalo, dragi moj Mišo da te dok god živim nosim u najprijateljskijem sjećanju i da ti zaželim laku i meku banjalučku zemlju i vječni mir Božiji.

Petar Kolarević

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.