Kovačević: Zaboravnost je najveći problem Srba
BEOGRAD - Najveći problem Srba jeste taj što najčešće zaboravljaju probleme sa kojima ulaze u određeni period, pa se oni onda vraćaju kao bumerang, kaže u izjavi za Srnu ugledni srpski lingvista Miloš Kovačević.
Takav je slučaj i sa pitanjem očuvanja srpskog jezika i problemima, koji su, navodi Kovačević, nastupili nakon njegovog srpsko-hrvatskog perioda, a kojima je prije svega razlog taj što nema saglasnosti između političkih i lingvističkih stavova.
Prema profesoru Kovačeviću, veliki problem je i taj što razne političke organizacije i politički marketinzi unutar samog srpskog naroda, razgrađuju strukturu samog jezika, ali i "užasan status ćirilice", koja je kod Srba i identitetski kriterijum.
"Tu u prvom redu mislim na različite pritiske sa rodnom ravnopravnošću. Kada biste se držali tih zakona koje politika hoće na silu da uvede u jezik, izgubili biste potpuno i gramatičku i stilističu strukturu jezika. Zapravo, ne biste mogli napisati apsolutno nijednu rečenicu koju biste mogli pročitati", kaže Kovačević, koji je i profesor za savremeni srpski jezik, sintaksu, stilistiku i opštu lingvistiku.
On ističe da je srpski jezik ugrožen posebno "izvana", jer oni, koji su njegovi korisnici, ne prihvataju status srpskog jezika onakav kakav on jeste.
Govoreći o srpskom jeziku nakon njegovog srpsko-hrvatskog perioda, Kovačević podsjeća da su se prvo osamostalili oni jezici koji nisu bili lingvistički jezici - najprije hrvatski 1990. godine uvođenjem novog hrvatskog ustava, a zatim bošnjački na kongresu muslimanskih intelektualaca 1993. godine.
"Tako da je srpski jezik ostao kao neka vrsta ostatka od onoga što su uzeli Hrvati i što su mislili da uzmu muslimani. Čim se raspala SR Jugoslavija i Crnogorci su odvojili, kako su smatrali, svoj dio jezika, tako da srpski zapravo nikad nije zvanično ni verifikovan kao odvajanje od srpsko-hrvatskog", navodi Kovačević.
On objašnjava da, s punim pravom, srpski nikad nije zvanično verifikovan kao odvajanje od srpsko-hrvatskog, jer, kako je čuveni srpski lingvista Pavle Ivić zapisao, od svih tih novoiznjedrenih jezika jedino se u srpskoj jezičkoj politici ništa nije promijenilo.
"Nije uopšte mijenjan status ni gramatički, ni leksički, ni bilo koji - sve ono što je bio srpsko-hrvatski, preneseno je dalje na srpski jezik, što je sasvim normalno jer je i srpsko-hrvatski bio preimenovani srpski", kaže Kovačević.
On napominje da su tada nastupili problemi sa statusom srpskog jezika koji su bili isključivo politički, jer je srpskom jeziku samo "vraćen Vukov i vukovski srpski", kao i ime, koje je jedno vrijeme bilo politički preimenovano u srpsko-hrvatski, odnosno hrvatsko-srpski.
Kovačević podsjeća da naziv "politički jezici" za jezike odvojene od Srpskog devedesetih godina prošlog vijeka, "zbog kojeg se bune Hrvati i neki drugi", nisu izmislili srbisti, nego evropska lingvistika, u prvom redu Englezi.
Sa stanovišta lingvističkih kriterijuma o identitetu jezika koji važe još od starih Grka, ukazuje Kovačević, to zapravo nisu jezici, nego samo varijante.
"Lingvistički jezik se utemeljuje prema lingvističkim kriterijumima - prema komunikativnom, genetskom i gramatičkom, strukturnom, a ovi /politički/ dizanjem ruku. I vi svaki put kad imate većinu u skupštinu, dizanjem ruku možete da proglasite ili ukinete pojedini jezik. S te strane se vidi da su politički jezici, zapravo jezici privremenog stanja, ali i da zapravo nisu jezici - može se govoriti samo o varijantama", kaže Kovačević.
On podsjeća da se u periodu kada su "Hrvati i ostali" pokušavali dokazati da su to posebni jezici, a nakon što je lingvista Ivo Pranjković u Zagrebu izjavio kako se, na jezičkom nivou, radi o samo jednom jeziku bez obzira na to šta ko mislio, stvorila ideja da se napravi deklaracija koja je u Sarajevu napravljena 2017. godine o zajedničkom jeziku.
Kovačević navodi da je cilj deklaracije bio da se status političkih jezika izjednači sa srpskim, ali da je ispala manjkava.
"To je deklaracija koja je u suštini tačna, ali generalno netačna. U suštini je tačna zato što su to stvarno sve varijante jednoga jezika, ali je netačna zato što mora postojati jezik čije su varijante, a oni neće da navedu u deklaraciji kog jezika su to varijante. Da su to varijante hrvatskog, bošnjačkog ili crnogorskog, odmah bi se navelo. Nego su sve varijante srpskog jezika", kaže Kovačević.
On ističe da se na stručna, lingvistička i jedino moguća objašnjenja o srpskom jeziku kao lingvističkom jeziku i njegovim varijantama, iz Zagreba, Podgorice i Sarajeva postavljaju politički kriterijumi "po kojima bi da se prave zemaljski jezici" i ignorišu lingvistički kriterijumi.
Kovačević primjećuje da u Zagrebu, Podgorici i Sarajevu misle da neoromantizam može da se pravi na kraju 20. vijeka i da se narod, nacija i jezik stvaraju kao što je to bilo na početku 19-tog.
"Drukčije rečeno - da vrate istoriju unazad potpuno i da dođe do onoga da veliki broj govornika jednog jezika kaže - ja ne pripadam tom jeziku jer sam mnogo stariji od njega. Najveći broj govornika u Crnoj Gori koji smatraju da govore Crnogorskim, zapravo ne govore Crnogorskim jer su stariji od crnogorskog jezika. Najveći broj govornika u Bosni i Hercegovini - Bošnjaka, muslimana, a to su samo oni koji su od 1993. godine, mogu da kažu da su govornici bošnjačkog jezika", objašnjava Kovačević.
On ukazuje da se ovakvim odnosom prema jeziku stvara i veliki problem u političkim odnosima.
"Vi morate da sarađujete na političkom nivou, a oni koji ne razumiju politiku i nauku, ne shvataju da nauka ne može nikako da vrijeđa. Ako neko kaže da je dva plus dva četiri, a ne slažete se u Saboru Hrvatske ili bilo gdje drugdje, vi to ne možete promijeniti. Ne možete promijeniti lingvističke kriterijume o identitetu jezika koji važe od starih Grka. Ali možete da utičete na politiku i da se prihvataju vaši stavovi", poručio je Kovačević.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.
