Vrbnica ratove nadživjela

Selo su zapalili neljudi i njihovi potomci 1941. i 1992. godine, ali smo ga ljubavlju obnovili, kažu mještani jedinog sela na Zelengori i dodaju da bi povratnika bilo više, samo kad bi im "Šume Srpske" vratile šumsko radilište

SA TROJANGLE, prema Tjentištu, skrećemo desno, na oštar tucanik, nekadašnjeg šumskog puta, što vodi u srce Zelengore. Pitome, opjevane planine! Idemo prema jedinom selu na planini Vrbnici, i dalje, ka Pašinoj poljani. Na horizontu se zlate vrhovi Orlovca i Košute. Desno su Trebova i zelengorska jezera, koje je narod, zbog njihove bistrine prozvao "gorske oči". Tišinu remeti samo kliktaj orla, koga smo uznemirili u netaknutoj prirodi. - Tu su se do rata napasale hiljade ovaca, blago su izgonili nomadi čak iz Stoca i Ljubinja - pričaju mi, dok prolazimo prirodni tunel hrastove i bukove šume, Radovan i Milovan Veljović. Oba žive u Foči, a roditelji su im u Vrbnici. Prvi još uvijek radi u šumskom gazdinstvu "Maglić", koje je od postanja, ovdje imalo radilište. Danas su neka druga vremena, pa su se radilišta, umjesto u šumu, preselila na asfalt. bliže gradu... - Radilište je seljanima, uvijek značilo život, jer je Vrbnica imala i po 250 stanovnika, svoje prodavnice, pekaru - pripovijeda Radovan, govoreći da niko tako uporno ne voli svoje rodno selo kao Vrbničani. Imali su i svoj katun na planini. Dvije godine poslije Dejtona su se počeli vraćati na spaljena ognjišta. Prvi su se vratili Velemir i Stana, Radovanovi roditelji, pa Slobodan Drakul, Mitar Veljović i Vaso Kovačević. Svi su spavali u Velemirovom, starom mljekaru. Dušmanima za inat, daščara nije izgorjela. Iz izbjeglištva su dotjerali i krave. Donaciju u materijalu, od Savjeta ministara BiH, izganjao im je Vlade Vladičić, rodom iz Grandića. Danas, saznajemo, svaka kuća ima struju, kupatilo, telefon i televizor. Prave se staje, po projektu. A čista, planinska voda, trave i vazduh, puni ozona, odavno su lična karta Vrbnice i Zelengore. - Imamo svega, osim stanovnika - reći će, nešto kasnije, Mitar Kovačević, koga zatekosmo na groblju, pored kapele, u izgradnji. Grade je Vrbničani, složno, bratski. Ostalo je da prostoriju u kojoj će davati daće i pomene za duše pokojnika, omalterišu. U planu je i zvonik, uporan je Kovačević. Na seoskom putu srećemo supružnike Pera Mališa i Milicu Radović. On, policajac u penziji, jedva iznio živu glavu pred hrvatskom "Olujom" iz Grahova, pošao, veli, da zapali svijeću, prvoj ženi Radmili, umrla 1998. godine. Malo podalje, pogled nam se zaustavlja na dva, prelijepo izgrađena planinska objekta. - Ovo ti je buduće eko-selo, pravi ga Rus, bogataš Vladimir, ne žali para da izgradi odmorište u srcu Zelengore, pričaju Vrbničani. Došao u Vrbnicu, vele, neke godine Rus Ivan, sa ocem-astmatičarem Vladimirom, kojeg je samo jedan, trodnevni boravak ovdje potpuno izliječio od teške bolesti. Više ne koristi ni pumpicu. Kad je osjetio ovu božiju blagodet, sa borovnicom i ljekovitim travama, uzviknuo je "vi Srbi, ne znate kakvo bogatstvo imate". Još ako nam u Vrbnici vrate šumsko radilište, selo će se napuniti, biće još porodica koje će se vratiti ovdje da žive, uvjereni su Vrbničani. U produžetku sela-ostaci nekadašnjeg, starog "Maglićevog" radilišta. Davno asfaltirano i napušteno igralište i iskrivljene fudbalske stative, podsjećaju da je život ovdje bujao. Pozdravljamo se sa Zorom Mališ, čije dvorište, sa novom kućom, mljekarom, ljetnom kuhinjom i stajom, podsjeća na planinsku bajku. - Sve je ovo napravio moj sin Radan, koji živi i radi u Foči, a svaki drugi dan je ovdje, čak i zimi - veli Zora i zove nas na kafu i doručak. Idemo dalje, kroz Vrbnicu, kroz koju su, kažu, vazda vojske tutnjale. Iznad naših glava su stijene, obrasle zlatnožutim borom, jelom i smrčom. - Eno ga Vaso Kovačević, zovi ga, reci došao novinar - viče Radovan, a starina, sa štapom, ispitivački nas posmatra. - Imam 86 godina i nikad nije bilo vako vrijeme da u selo ne dolazi poštar, pop, doktor i policajac, veli Vaso, zvanično, najstariji stanovnik sela. Traži kravu, negdje se razobadala. Još uvijek ga, priznaje, služe noge i razum, ostalo je manje važno. Međutim, žena mu nije dobro, ima šećer. U prošlom ratu ranjen. Sjeća se, ko da juče bilo je, kad je Vrbnicu, sa svih strana, 1941. godine opasao ustaški obruč, sve komšije sa Borča. Popalili i srpske kokošinjce. Sjeća se i Titovog zločina, iz maja 1945. godine, kada su, ovdje, strijeljane hiljade mladih Srba, Ravnogoraca. Zlo se ponovilo i 1992. godine, ali je Vrbnica i to nadživjela. Preko mosta, na rječici koja ponire, obnovljene su kuće Veljovića. U prvoj su Radovanovi roditelji - Velemir (85) i Stana (80). Rade sve što su radili i prije dvadeset godina, a silno se obradovaše našem dolasku. - Lijepo nam je, samo se nema sa kim progovoriti, ni zapjevat'. Danas kad čuješ čovjeka da pjeva - kažu ili je lud ili pijan, trećeg nema! U selu nas je 15 i svi smo ko rod rođeni. Ovdje, na skoro hiljadu metara visine, ne mogu biti slabi ljudi i voda - priča Velemir. Ubrzo se na stolu našao planinski sir i kajmak. Baš kao i kod kuće Đoka i Zore Veljovića, Milovanovih roditelja. Kod njih, u dvorištu, nađosmo Slobodana Drakula i Stevana Veljovića. Slobodan, iako mu je šezdeset i neka, najmlađi je i najpoletniji u selu. Vazda je ostalim pri ruci. Mjeri im i krvni pritisak. - Dobro smo mi, ali bi bolje bili da se opština i Republika više pobrinu oko sela, koje nestaje, kažu, gotovo uglas Vrbničani. Žale se da nemaju kome prodati tele, ni jagnje, jer Foča, još uvijek nema marvenu pijacu. Zamislite, vele, moramo stoku tjerati na pijacu u Gacko! Tekst i snimci Drago TODOROVIĆ STANOVNICI - U Vrbnici stalno žive Vaso Kovačević, sa ženom Milevom, Velemir i Stana Veljović, Stevan Veljović, Đoko Veljović i žena mu Zora, Slobodan Drakul i Stana, Zora Mališ, Lucija Mališ, sa sinom Sretenom, Gojko Vujičić, sa ženom Kosom i Anđa Tomić. Imamo i povremenih stanovnika, vikendaša, ali oni ne zimuju u Vrbnici - ispričao nam je Slobodan Drakul.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.