Selo iz priča naših baka

Brvnare iz prošlog vijeka, mlječari i kokošari, štale i ambari, kačare i drvljanici, stoje ovdje nijemo kao svjedoci i spomenici, kao kulise iz nekog znalački izrežiranog filma

OGRTAČ jeseni spustio se lagano na šume i proplanke sela Macute kod Višegrada. Žuta ponjava prekrila je ćilime livada, zavukla svoje skute u brezike i bukvike, prošarala voćnjake i koprenom zasjenila horizonte. U ovom selu, koje je nekad brojalo 45 dimnjaka, kako kažu seljaci, sa oko 300 čeljadi, kao da je vrijeme stalo, kao da je neka nevidljiva sila pomela domaćine i njihovu čeljad, stoku i živinu, a ostavila kuće i okućnice u izvornom, nedirnutom obliku. Brvnare iz prošlog vijeka, mlječari i kokošari, štale i ambari, kačare i drvljanici, stoje ovdje nijemo kao svjedoci i spomenici, kao kulise iz nekog znalački izrežiranog filma. Ovdje, u ovim prekrasnim pejzažima, ne pulsira nekadašnja živost i život, ovdje neumitnost prirodnih sila lagano potiskuje ljudske napore za njihovim kroćenjem, a posljednji stanovnici Macuta, pomireni sa sudbinom, upijaju još ljepotu koja ih okružuje. I dok sa rukama na leđima starine tumaraju zaraslim sokacima, njihove misli su ne u budućem, nego prošlom, za njih ljepšem vremenu. - U mojoj kući je bilo šesnaestoro čeljadi i svi smo bili složni kao jedan. Znalo se ko šta i kad radi, a sva ljetina se morala na vrijeme sakupiti. Ubirala se svaka voćka i svako zrno sa otežalog klasja - priča osamdesetdvogodišnji Krsman Rakić, jedan od pet stanovnika ovog sela. Krsman živi sam u kućici na brijegu, jer mu je, kako kaže, "baba" umrla prije petnaest godina, ali se ne predaje, gajeći još par junadi i nekoliko ovaca. - Uvijek sam bio i ostao seljak, nemam penzije, i živio sam od onog što sam ovdje zaradio. Ali, sad udarili vukovi na ovce, pojedoše mi godišnju zaradu - vajka se Krsman. Stotinjak koraka od Krsmanove kuće sama u svojoj brvnarici živi Desanka Rakić. Sa izboranog lica čita se briga, a ruke na dovratku podrhtavaju od bremena godina i izmorenosti teškim težačkim poslovima. Najmnogoljudnija kuća u cijelom selu je kod Dragoljuba Tasića, koji u njoj živi sa suprugom Radmilom, "bolešljivom i reumatičnom", kako sam kaže. - Nekad se ovim sokakom ujutru kretalo na pašu na stotine ovaca, goveda i konja, ječala su zvona sa predvodnika, dovikivala se čobanija. Bilo je to živo selo. Na vašar u Dobrun, za Veliku gospojinu, išlo se na konjima, koje je svaki domaćin imao - prisjeća se Dragoljub. Ova visoravan iznad Višegrada bila je od pamtivijeka izvor zdravlja za one koji su na njoj živjeli. Macute su selo dugovječnih ljudi. Seljak Jevrem Rakić živio je, tako piše i na spomeniku, punih 117 godina, a umro je 1954. godine. Okupane zubatim novembarskim suncem, Macute izgledaju kao neko bajkovito selo iz priča naših baka. Ova ljepota, zaboravljena i ostavljena daleko od ljudi, čezne za očima koje će je ugledati. Tekst i fotografije Radoje TASIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.