Priča devetnaesta, pomalo pijana, ali svojska (2)

I ne bi svako o kafani mogao pričati i pisati. Kafana je kao žena - dok s njom ne živiš, ne možeš je upoznati. Zato nema dobre i loše kafane. Sve su kafane iste. Čine ih njihovi stalni gosti, to svaki pravi kafanac zna

Priča devetnaesta, pomalo pijana, ali svojska (2) Priča devetnaesta, pomalo pijana, ali svojska (2) MOJ otac volio je ponekad da se "opusti". Ostavi mene u kafani za šankom, pa ga nikako nema. A znam: "otišao za poslom!?" Ja čekam, pa i u školu nekad zakasnim. Vidim, nema koristi čekati, pa pravo na željezničku stanicu. Tamo su fijakeri bili, kasnije prešli kod parka. Nađem Dedu ili Atifa, sjednem u fijaker, fijakeržije već znaju, voze od kafane do kafane, pa sve dok ga pronađemo. Otac, to sam ukapirao, nikad sam ne dolazi kući. Nađemo ga, on sjedi. Ne može više da pije, al' piju drugi. Jel' sve plaćeno, pitam. Plaćeno, odgovara gazda. Ima 'l još kakvog duga? Nema! Vozi Atife! I mi pravo kući. Jednom, zateknemo Brtana kod nas, a tata ne može Brtana poznati. Pita: Koji je ovo čovjek? Ja sam, Dragutine, Pero! Al' žaba. Vidi majka nema šale, pa kuvaj jaku kafu, stavila malo onog luga iz šporeta, pronješa, on popi, dođe sebi. Prepozna Petra, pa se zdravi s njim. E, kakve su to kafane bile. Radi kafežija su i gosti dolazili, priče raspredali, noći provodili. Neki su im tepali, pa ih mehanama nazivali. Ovakvih kafana više nema, nema onog duha kafane. Rijetka je u mušterija bila ljubav prema kafi, ali tako su nazivali svoja stjecišta. Mi smo počeli rakiju, pored ostalog, krčmiti još 1905. godine, evo preko 100 ljeta. Po onim gradskim kafanama, okupljali su se državni službenici i ugledni ljudi. U onim van grada, radnici seljani i kojekakva fela. Iako su se to zvale kafane, rekao sam, kafu su držali za drugorazredno piće. Nju su sa ženom, kod kuće pili. U kafani je bila zgoda za rakiju, špricere, pivo i vino. Sve su kafane bile uređene na isti način: stolovi i stolice su bili drveni, a stolnjaci karirani, u boljim je bijeli nadstoljnjak postavljan. Svi su se tu mogli vidjeti i razgovarati. U kafanu se i dolazilo da nekog vidite ili budete viđeni. Kad na "svoju" stolicu sjednete, konobar već zna koje će, "vaše", piće donijeti. Rijetko da je neko u miru samo novine na štafelaju čitao. Razgovor je vođen iz svih oblasti i domena - sport, trgovina, politika, kultura, rijetko se tračalo. Sem u šegi na svoj račun. Ne znam kako, ali nema kafana koje su doživjele duboku starost, kao ova naša na Laušu: na Laušu krčma Šmita, reci svakom ko upita /tamo ima dobre šljive, vina, ruma, hladne pive / da sve ovo nije šala, na Lauš ti otić' valja. Tako su lauški bonvivani reklamirali svoje utočište. I nisu kafane imale svoja imena kao sad. Bile su jednostavno krčme, kafane, gostionice. Dobijale su imena po vlasnicima: Šipsova, Saračeva, Tolbaherova, Milićkina, Brtanova, Šmitova, Perovićeva, Babićeva, Jovićeva, Krajišnikova, Žabina, Popovićeva, Rađenova, Vitasova i tako redom. Tek pošto su nasilno oduzete od vlasnika, država im je počela nadjevati razna imena. Kasnije je to ušlo u modu, pa smo danas dočekali da gotovo sve imaju strana imena. To je "in" i tu se ništa sada ne da učiniti. A kada su lokali oduzeti i vlasnici pozatvarani, narodna vlast ih je jednostavno pretvorila u državne. Sve su tada gostionice i kafane izgubile svu onu draž i ljepotu, koju su do tada posjedovale. Nestalo je one topline i bliskosti koju je kafana pružala. Nestalo je onih pravih kafanskih gostiju, koji su činili dušu svake kafane. Nestalo je pjesme, nestalo je one radosti koja se stvarala u kafanama. Bile su to kuće srca, a ne razuma! I ne bi svako o kafani mogao pričati i pisati. Kafana je kao žena - dok s njom ne živiš, ne možeš je upoznati. Zato nema dobre i loše kafane. Sve su kafane iste. Čine ih njihovi stalni gosti, to svaki pravi kafanac zna. Mnogi su bili zaljubljenici u kafane. Pili su, jer su bili zaljubljeni u kafanu. Nikad žene čovjeku nisu kafanu opraštale, a nisu znale da ih on jednako voli. Tako je i sada - kod "pravih"! Koliko im žene za mjesec dana živaca upropaste, kafana im za jednu noć vraća! Kafana je mnogim srcima inspiracija bila. Nikad banjolučki pijanac svoju ženu nije mogao napraviti caricom. Ali zato je on bio car u kafani. Sij'o što je požnjeo Bio jednom jedan Ilija. Đurđević Ilija. Iza rata, u ona graditeljska i udarnička vremena, svakog proljeća, čim malo ojuži i pirne preko šibovskih, pavlovačkih i čokorskih brda, dugom pavlovačkom cestom silazio je Ilija, preko Lauša, do banjolučkih "Građa". Taj Ilija, stric dobrog čovjeka iz Pavlovca Tome Đurđevića bio je i ujak poznatog lika banjolučkog Nevenka Kopanje, zvanog Belmondo, Nensi, Čarli i ko zna kako već. Ali, uglavnom ga Lauš, mjesto ponosito, zna kao - Nenu Guska! A tako ga rođena majka Bosa nazvala, jer je jednom okasnio kada ga je poslala po kifle u pekaru, a on zaribao cijeli sat. Pa mu je, s pravom i batinama, kazala: - Neno, gusku jedan! Ovo sam kod priče o Iliji ubacio namjerno, da se zna da Ilija nije zabadava sij'o što je požnjeo. Uglavnom, Ilija upregne, u ona vremena, svog Zekana i brodi sa Pavlovca u Banju Luku, sve do Malte u Bojića Hanu. Sve su kafane poznavale našeg Iliju. Već na Laušu, sa nakrivljenom šajkačom na pola čela, a dozvan iz kafane, viče: - Suvo grlo ne pjeva! A oni vikali da zapjeva, jer su znali Ilijinu narav. Oj, sne Ilija Zekana, svrati, popije ćokan, i zapjeva: - Ja sam četnik, mlada partizanka/ mili bože, lijepa li ustanka. A bio Ilija vrijedan kirijaš. Onda se gradilo, narod dolazio sebi, građe potraživao, kuće dizao. Imao Ilija finog posla. Ilijina pjesma nije prošla bez odjeka u UDBI. Jer narod, ko narod. Što kazao Boro Šmit, u naroda Trojanove uši. Reče Ilija ovo, reče ono, zapjeva to i to. A milicija ko milicioja. Udri po Iliji! A druga Titu nešto nije volio. Kad upreže konja, ili tovari, pa pokriva Zekana, uvijek mu bilo: - J... te Tito! Kažu Laušani da se Ilija najviše napsovao Tite, više nego svi u Banjoj Luci. Ali kažu i to da je Ilija od milicije dobio više batina nego cijeli Lauš! - Psovao je umjesto nas, batine primao umjesto nas - kaže Boro Šmit. - Mi smo, skučeni u ono doba, ćutali ko poliveni, a Ilija nije znao za strah, niti ga je zanimalo šta ko misli. On je imao svoje: - Druže Tito, j.... ti Jovanku, zašto nije kuruz po banku?! Držali Iliju jednom dva tri dana u zatvoru. Milicija imala pse. Ogladnili psi, a milicajci vele Iliji: - Ilija, znaš gdje je klaonica, građanin si, idi tamo i donesi nekih kostiju za paščad. Izađe Ilija, pa pravo kući, na Pavlovac. Za neki dan zaboravi Ilija i apsanu i kučiće milicijske. Ali, ne leži vrže! Eto milicije zorom. Pita Ilija kako ga nađoše. Nađoše te gladni psi, veli milicija. Odvedoše ga, na neki dan. - Druže Tito, moraću te slikat', jer te neću zaboravit' nikad! Svi su znali Iliju. Ali nikom nije jasno od kakve je građe bio isklesan taj pavlovački bunžija i "glas naroda". Milicija je bila uporna, ali je Ilija bio još uporniji. Umro je osamdeset šeste, zapamćen kao dobar čovjek, kome su znojke od petnaest gradi izbijale kad zapjeva: - Druže Tito, nešto bi te pit'o. (Kraj) Zoran Simić SIMARA

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.