Ljudi iz moje bilježnice: Slobodan Gutić, narodni ljekar

Ko još nije čuo i lično upoznao dr Slobodana Gutića, specijalistu pedijatra i "narodnog ljekara", koji će dogodine napuniti 40 ljeta ovog najhumanijeg posla?

Radio je svuda, u rodnom Gacku manje od godine, četiri godine u Bileći, deset u Nevesinju, šest mjeseci u Mostaru, 25 godina u Trebinju... Svako selo "izmjerio" uzduž i poprijeko, porađao, putovao, liječio, ne samo djecu, nego i stare i sve koji su pomoć tražili. Podsjećajući da je na posao čekao 11 mjeseci i "zaradio" čak 50 odbijenica iz gradova širom Jugoslavije (a najvjerovatnije su sa podozrenjem gledali na ovog doktora, kao učesnika studentskih protesta '68. godine), dr Gutić priča: - Kao mladom ljekaru u Bileći nije bilo odmora, došli su seljaci po mene jedan dan. Putovali smo do Berkovića, pa do Trusine, na konju kroz neke nedođije, nikad do sela stići. I ukazao ja pomoć, sjeli potom s domaćinom i pitam: "Bogati, je li ikad ijedan doktor dolazio u ovo mjesto?" Jeste, kažu, nedavno "tirac" (veterinar) Dangubić iz Bileće kod Todora, razbolio mu se konj! E, kad je on zbog konja, pomislim u sebi, dovde stigao, što ja ne bi - radi čovjeka! Sutradan dr Gutić u Bileći pozove na večeru "tiraca" Draga Dangubića, čestita mu, jer je viši humanista od njega i veli mu da ga je učvrstio u doktorskom pozivu, svaka mu čast. Od tada mu ništa nije bilo teško! I zaista, dr Gutić i njegova životna družbenica Božica, inače babica, od tada su zajedno obilazili Hercegovinu i liječili sve. Najviše se sjeća poroda, jer ih je, svojom rukom, obavio više od hiljadu. - Dođemo u kuću gdje je porodilja, a svi u kući. Prvo ih ubijedim da svi treba da izađu, zatražimo čisto suđe, platno iz djevojačkog baula (sanduka) za pelene, a znali smo porađati i na sijenu. Jednu ženu sam porodio pod bukvom. Stide se, jadnice, pa se sklone - priča nam ovaj priznati stručnjak, koji je načelnik Dječijeg odjeljenja trebinjske bolnice. Nikada, kazuje, neće zaboraviti kad je jedne ljute zime, po snijegu od metra, morao u nevesinjsko selo Zalom, 20 kilometara od grada. - Auto se nekako probio do Rilja, došli seljaci po mene i Božicu, prte snijeg pred nama. Mećava vije, a oni dovikuju "ideš li doktore?", kao u Kočićevim pričama. U neko doba, jedan krakati zavapi "pogibosmo od mećave", a ja onako malen - prsima grćem snijeg i mislim - gotovi smo, čim on tako kaže - sjeća se dr Gutić. Bilo je to kod domaćina Maksima Klarića, dijete se okrenulo poprijeko, pa su morali da upotrijebe svo znanje i vještinu da bi sutradan porodili zdravog sina. Naviru doktoru sjećanja na terenski rad, na liječenje širom Hercegovine, na putovanje konjima, saonicama, sankama, ruskim džipovima "gazikama". Dešavalo se, kaže, da su djevojku iz Šipačna, najzaostalijeg i najudaljenijeg sela u ovoj regiji, po ciči zimi transportovali kao alpinisti danas - na užima, na rukama, uvezanu na saonice, jer je puklo slijepo crijevo, a bolnica daleko... Tada je dr Gutić stekao sveopšte simpatije i poštovanje hercegovačkog naroda. Uz to, osnivao je domove zdravlja i osnaživao zdravstvene ustanove u ovim krajevima, završivši usput specijalizaciju i magisterij za pedijatra, na temu povišenog krvnog pritiska kod djece, što je tada bila nepoznata oblast. Ono što je nekada važilo samo za odrasle, sada, nažalost, stiže i najmlađe - od urođenih anomalija, malignih bolesti, do srčanih oboljenja, hipertenzije, čak i stresa. Boli ga, dodaje, najviše drastičan pad nataliteta u Hercegovini, jer se nekada u trebinjskom porodilištu rađalo po hiljadu i 800 beba, a sada manje od 500, a svako dijete je dar od Boga i vječna tajna života. Zato dr Gutića znaju da je u ratu djecu pregledao i na ulici, u hodniku, u stanu i svuda, jer roditelji nisu mogli stići do bolnice. I dan-danas, kad je dežurni, ne dolazi bolnički auto po njega, brže će, tvrdi, stići svojim. Nekada su ljudi bili od nekog drugog kova, od čvršćeg materijala sazdani, jer kako doktor priča, danas mladi ljekari izdrže 48 sati u dežuri, pa kukaju danima. Ipak, misli da su mladi doktori, koji dolaze da zamijene njega i druge iz "stare garde", školovani i dobri ljekari, koji u našim, skromnim uslovima daju maksimum znanja i profesionalne etike. I on je znanje, srce i dušu predao ovdašnjem čovjeku, jer je kao ratno siroče i štićenik Doma za ratnu siročad u Nevesinju ostao da oduži dug majci, koja ga je školovala, liječila, novi krov podizala, iz kolonizacije iz Vojvodine u Gacko se vratila samo da njenom Slobodanu bude bolje. Jubileji su dolazili i prolazili, ali za 39 godina predanog rada, nikada ne dobi priznanje, ni nagradu. Ali zato one vunene čarape, koje je donijela starica, nekada davno kao dar što joj je izliječio rane na nogama, još čuva. Čitava Hercegovina je njegova velika porodica, s tim što posebno ističe Nevesinje, gdje je, kako kaže, osjetio svu ljepotu našeg naroda i čistotu narodne duše i zato sanja dan kad će Nevesinje doživjeti puni razvoj i zasluženi preporod. Uskoro će i penzija, a sa tolikom energijom, voljom i snagom, i ne sumnjamo da će dane "zlatne jeseni života" valjano osmisliti. U rodnim Nadanićima kod Gacka svojim rukama podigao je kuću, zasadio voće, ali imanje nagriza otrovna prašina iz obližnje termoelektrane, pa je lani, kaže, ispucala sva cigla na kući. Osušili su se, tvrdi naš sagovornik, i borovi iz one znane hercegovačke pjesme "Gacko polje, niđe hlada nema, dva borića niže Nadanića!". SLIKAR Radne prostorije dr Gutića prepune su slika i kompozicija, pejzaža hercegovačkih, Trebinja i Crkvine, mrtve prirode, jer je on i strastveni slikar, čiji je uzor Lazar Drljača. - Najviše sam platna na ulju naslikao u ratu, jer sam svaki ratni dan proveo u bolnici, pa mi je ostajalo vremena da se posvetim ovoj umjetnosti. Na svu sreću, samo sam mali broj slika prodao i da mogu, sad bih najradije otkupio i te slike da ih ponovo imam na okupu - rekao je Slobodan Gutić. Milivoje BEŠTIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.