Hrvatska "Oluja" (18)

Mada se zna šta se dogodilo žrtvama vojno redarstvene akcije čišćenja Hrvatske od Srba, izjave preživjelih otkrivaju nove detalje monstruoznosti "domoljuba".

Nikola Cvijić, iz sela Lađevac u okučanskoj opštini, istražnom sudiji u Glini dao je 12. maja 1995. sljedeću izjavu: "... Dana 1. maja 1995. godine oko 11.30 sati u Roždaniku u kamionu vidim dvojicu mrtvih civila i to jednog po prezimenu Grčić iz Borovca i drugog po nadimku "Vujko", kafedžija iz Rajića. Povlačeći se od autoputa prema Staroj Gradišci zajedno sa Milenkom Dabićem bili smo izvrgnuti snajperskoj vatri ustaša, te smo se prebacivali od kuće do kuće. Tako u jednoj kući vidimo da su ubijena dva muškarca - civili, stari između 30 i 40 godina. U dvorištu u blizini "Šeikove gostione" (Nova Varoš), leže dva leša u civilnom odijelu približno istih godina starosti kao i ovi prethodni. Po mojoj ocjeni sva četvorica su ubijeni iz snajpera. U vrijeme dok se Dabić i ja prebacujemo vidimo da je zastala kolona automobila koja je bila duga oko dva i po kilometra, upravo onoliko koliko je dugačko i selo u Novoj Varoši. Vozila stoje. Radi se o putničkim automobilima, traktorima, pa i nekim kamionetima i sl. Većinom su bili traktori sa prikolicama, natovarenim stvarima. Gore automobili Vidim da neki automobili gore i to na više mjesta u koloni. Zapao mi je za oči posebno jedan sanitetski automobil na kome su bile jasno vidljive oznake crvenog krsta. Znao sam da je tu morao biti Gojko Malešević, koji je inače bio vozač tog sanitetskog vozila. Znam da je u tom vozilu izgorio Dušan Ljiljak iz Lađevca, star oko 70 godina. Poslije sam saznao da je Gojko Malešević, koji je upravljao tim vozilom, ranjen i da se uspio spasiti. Dok smo se zbog snajperske vatre vraćali nazad kod jedne kuće udaljene oko 400 do 500 metara od "Šeikove gostione", u dvorištu vidim jedno mrtvo muško civilno lice. Mada smo pokušali prići da vidimo ko je, od snajperske vatre to nismo uspjeli. Bio je tu još i jedan ranjen, ali ni njemu nismo mogli prići..." - izjavio je Cvijić. Istražni sudija Suda u Gradišci sročio je izjavu Srete Vučkovića, iz sela Rajić, u okučanskoj opštini, koju je ovaj dao 9. maja 1995. godine. Vučković kaže: "... Selo Paklenica je na samoj liniji razgraničenja Republike Srpske Krajine i Hrvatske. Na liniji razgraničenja nalazio se i punkt UNPROFOR-a, koji je držao jordanski bataljon, a u trenutku napada 1.5.1995. godine, njih nije bilo na ovom punktu, tako da su hrvati nesmetano ušli u selo Paklenicu. U tom trenutku nalazio sam se u neposrednoj blizini zgrade stacionara, u čijem su se podrumu nalazili ranjeni vojnici SV RSK i bolesni civili. Hrvatski vojnici su ušli u selo iz pravca obližnje ceste, kod mjesta gdje sam se nalazio i tukli žestokom pješadijskom vatrom, pa sam, zajedno sa ostalima koji su se tu zatekli tražio zaklon. U jednom trenutku sa suprotne zgrade stacionara, odjeknula je eksplozija zolje i čuo sam vrisak žena i drugog medicinskog osoblja koji su se nalazili u stacionaru. Nakon desetak minuta sa suprotne strane ove zgrade u nju je takođe ubačen tromblon koji je eksplodirao, a zatim je prestao vrisak i više se glasovi u stacionaru nisu čuli. Hrvati su ušli u ovu zgradu i poubijali sve koji su se u njoj zatekli..." Pero Vračar, iz okučanskog sela Rajići, svjedočio je 12. maja 1995. godine pred istražnim sudijom u Glini: "... Drugog maja 1995. godine, oko 6.30 sati izbili smo u selo Benkovac. Mislili smo da je ovo selo pod našom kontrolom. Međutim, u njega su već ušli ustaški vojnici. Tada smo primijetili da se iz pravca Okučana prema Bijeloj Stijeni kreće jedna konjska zaprega, u kojoj se nalaze muškarac i žena. Žena je imala oko 40 godina, a muškarac je bio nešto stariji. Sakriveni od njih, bili smo na udaljenosti od oko sto metara. Ispred zaprege, gledajući iz pravca njenog kretanja, stajala je jedna plava "lada" u kojoj su se nalazili hrvatski vojnici u maskirnim uniformama. Dvojica su izašla i prišla zaprezi - jedan sa jedne, drugi sa druge strane. Onaj sa lijeve strane uhvatio je ženu za kosu i brzo je zaklao, gurnuvši je preko sjedišta. Drugi je uradio isto, zaklavši muškarca koji je sjedio pored nje. Njegovo mrtvo tijelo otisnuo je u zadnji dio zaprege. Treći vojnik je za to vrijeme sjedio u "ladi", a onda izišao poslije zločina, okrenuo konjsku zapregu s tijelima i potjerao je u pravcu Okučana. Naišla je grupa hrvatskih vojnika iz pravca Bijele Stijene i, vidjevši šta se dogodilo, počeli su da se vesele, galame, i pucaju u vazduh, što je bio znak odobravanja zločina, koji su počinili njihovi "suborci". Žestoka paljba po koloni Osmog maja 1995. istražni sudija u Gradišci saslušao je Darka Iliševića iz ovog mjesta i zabilježio njegovu izjavu: ".... Drugog maja 1995. godine, oko 7.30 sati kolona izbjeglica, sa vozilima, i to isključivo civilima, kretala se prema Staroj Gradišci. U selu Nova Varoš, čelo kolone zaustavljeno je vatrom ustaških snaga. Vatra je otvarana cijelom dužinom sela, po mojoj ocjeni oko kilometar i po. Po svim automobilima, i drugim vrstama vozila, koja su se zatekla na toj dužini, tukla je žestoka paljba iz šume Prašnik. Pored vatre iz pješadijskog naoružanja, dejstvovala je i artiljerija cijelom ovom dužinom ceste, a naročito minobacači. Civili koji su bili u vozilima pokušali su da se izvuku iz njih ali su bili ubijeni, a neki i u samim vozilima. Zbog snažnih dejstava neprijatelja nismo bili u mogućnosti izvući mrtve. Naglašavam da je u bazi UNPROFOR-a, koja se nalazila na mjestu zvanom Pustare, na raskršću autoputa i puta Okučani - Stara Gradiška, bio stacioniran nepalski bataljon. Ovaj bataljon nije ništa preduzeo da bi zaštitio prolazak kolone civilnog stanovništva, koja se kretala iz pravca Okučana prema Staroj Gradišci... (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.