Hrvatska "Oluja" (12)

Hrvatski "domoljub" Tomislav Merčep, razočaran što nije adekvatno nagrađen za svoje zasluge u "domovinskom ratu", odlučio je da progovori javno da se "netko u ovoj državi sjeti da i ja postojim", kaže u izjavi "Feral tribjunu", oktobra 1977.

Slikovitu, alegorijsku ispovest bivšeg policijskog činovnika - izvršioca naloga za ubijanje Srba, Tomislava Merčepa, zabeležio je "Feral tribjun" u broju od 8. oktobra 1997. godine. Razočaran neadekvatnom nagradom za ratne zasluge, ovaj ogrezli ubica odlučio je da kaže "istinu" o tome šta se događalo o Pakračkoj Poljani i ko je iz Zagreba izdavao naređenja. Prenosimo deo njegovog iskaza "Feralu" pod naslovom "Kako smo sadili tulipane u Pakračkoj Poljani"? Ispovest uvređenog "branitelja hrvatstva", morbidna sama po sebi, istovremeno je i slika bolesnog duha slika iživljavanja nad žrtvama i ruganjem. Njegovo kazivanje kako su dovođeni, mučeni i ubijani zarobljeni i pohvatani Srbi, svojevrsni je sadizam koji ne ublažava ni alegorična priča. "Noćas očistite sva ta govna!" "Ivan Vekić je, veli, tada bio ministar unutrašnjih poslova Hrvatske i on je sve znao. Nije osobno sudjelovao u sađenju cvijeća, ali čitao je sve što smo mu pisali u izvještajima, premda je većina informacija priopćavana usmeno. On je znao za svaku sadnicu, jer je bio ministar i bio je za nas karizmatična osoba. Nekoliko puta nam je rekao: "Noćas očistite sva ta govna!" To je značilo da se posade sve mladice iz skladišta. Ako nisi učinio što je naređeno, bio si automatski neprijatelj čistog okoliša... Teško da je koja sadnica u to vrijeme mogla biti nezasađena, jer ne vele badava - kud mi prođemo tuda trava ne raste. Samo cvijeće... sjeme tulipana dovoženo je u Poljanu iz Zagreba, a dovozili su ih svi koji su bili u mom bližem okruženju: Rimac, Suljić, Mikola, Hodak. I ja sam osobno dovozio sjeme. Radili smo u dvije grupe. Jedna je dovozila sjeme s Velesajma (u Zagrebu), a druga je odvajala, sortirala i slagala sjeme, pa ga odvozila dalje..." "Relativna je stvar koliko smo dugo držali mladice u stakleniku. To je zavisilo o tome za koje vrijeme bismo ih uspjeli uzgojiti do veličine pogodne za presađivanje. Većinom smo ih prije presađivanja držali između deset i petnaest dana. neke i duže, recimo tulipane, ili cinije, begonije, pelargonije... Kada bi se nakupilo sadnica više nego što smo mogli posaditi, pomagalo nam je i lokalno stanovništvo, čak i tamošnji Srbi. Oni bi kopali rupe za sadnice, s tim što smo im mi govorili da kopaju zaklone za puškomitraljeze. Nisu ni znali da kopaju rupe za tulipane, iako je bilo onih koji su pitali kakvi su to patuljasti mitraljezi". Merčep se zatim pita: "Zašto sam progovorio"? I sam odgovara: "Dugo sam šutio o ovome očekujući da će se netko u ovoj državi sjetiti da i ja postojim. Moja djeca jednako jedu kao i Vekićeva. Pa Suljić, Spajić, Manđeralo... kako su stekli sve što sada imaju. Neka mi kažu način da i ja nešto steknem. Ako treba biti župan, bit ću župan, nije me sramota. Nije mi lakše kad sam vam sve ovo ispričao. Plašim se svojih nekadašnjih kolega. To su prekaljeni vrtlari koji znaju svoj posao, znaju šta dođe gore a šta dolje. I znam da mi sajam cvijeća u Zagrebu ne gine". "Feral tribjun" je 20. novembra 1997. godine objavio popis ubijenih i nestalih Srba u Gospiću još u januaru 1992. godine. Taj popis je predočio Dobroslav Paraga u nameri da opovrgne optužbe iz samih vrhova vlasti kako su ubistva u Gospiću počinili pripadnici HOS-a. Za 63 ubijena i nestala Srbina uručio je spisak s imenima i prezimenima istražnim organima uveren kako za te zločine nisu krivi HOS-ovci. "Paragin popis i njegove tvrdnje", kako navodi "Feral", nikad nisu demantirani, ali ni istraga nije pokrenuta". "Njujork tajms" objavio je 15. februara 1997. godine svedočenja trojice Hrvata o zločinima nad Srbima u Gospiću 1991. godine. Milan Lever, Zdenko Banda i Zdenko Ropac, su, prema "Tajmsu", u decembru 1996. putovali u Hag, gde su izneli stravične podatke o masovnom ubijanju Srba kod Gospića, za koja oni direktno optužuju visoke funkcionere režima u Zagrebu. Ta trojica Hrvata (bivših hrvatskih vojnika) samoinicijativno su zatražila da svedoče i Sudu daju dokumentaciju (čak i video kasete), koja potvrđuje da su hrvatske regularne snage, hrvatska policija i hrvatske paramilitarne jedinice ubile veliki broj Srba kod Gospića 1991. godine. Osim Srba, ubijen je, kako kažu, i jedan broj Hrvata koji su bili protiv politike režima u Zagrebu. Dokazi koje su ovi svedoci predali Hagu potvrđuju da su i visoki hrvatski zvaničnici bili umešani u ubistva, pri čemu navode ime Gojka Šuška. Milan Lever, kako citira "Njujork tajms", navodi da je bio svedok ubistva 50 ljudi, a Zdenko Ropac kaže da zna da je 1991. godine, do njegovog odlaska iz Gospića, ubijeno 127 Srba. "Vidio sam sve što se zbivalo. Naredbe za ubistva dolazile su od Ministarstva obrane", kaže Zdenko Bando. Odgađanje istrage "Njujork tajms" navodi da su svedoci iz Gospića optužili haški sud za nedopustivo odugovlačenje čitave istrage, iako su oni dostavili obiman dokazni materijal. Istraga o masakrima nad Srbima se toliko odgađa da su lokalne vlasti u Gospiću imale vremena da unište deo dokaza, tvrde svedoci. Prema njima, "Hrvatska vojska je 'očistila' nekoliko masovnih grobnica neposredno pred dolazak predstavnika Haškog suda u Gospić". Trojica bivših hrvatskih vojnika se, takođe, žale da su, posle svedočenja, izloženi maltretiranjima i pretnjama. Mnogo puta su ih do sada "nepoznati napadači", isprebijali, granate su bacane na njihove automobile, a pretnje da će biti ubijeni primaju gotovo svakodnevno. Zaštitu od policije u Gospiću ne mogu da očekuju pošto su šef policijske stanice i komandir "ratni zločinci", pričaju trojica svedoka. Na pitanja njujorškog lista, predstavnik suda u Hagu, Kristijan Kartije, bez komentara je, samo potvrdio priču trojice bivših hrvatskih vojnika pred tim sudom, dodavši da su tada oni odbili ponuđenu zaštitu. (Nastaviće se)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.