Hljeb sa devet kora

U bespuću Vitoroga na mjestu Crni vrh, čiji sam naziv govori više od novinarskog opisa, dane i noći provode Dušan Džakić i Mile Majstorović i njegov 16-godišnji sin Nemanja. Naime, oni sa tri para konja izvlače balvane iz šuma Vitoroga

ŠUMSKO radilište Crni vrh u planini Vitorog udaljeno je pedesetak kilometara od Šipova. Od Strojica, najvećeg naselja na Janjskoj visoravni, do radilišta koje pripada Šumskom gazdinstvu "Gorica" treba oko četrdeset minuta vožnje terenskim vozilom, uskim šumskim putem "okovanim" krošnjama stoljetnih stabala smrče i jele. U bespuću Vitoroga na proplanku Crni vrh, čiji sam naziv govori više od novinarskog opisa, dane i noći provode Dušan Džakić i Mile Majstorović i njegov 16-godišnji sin Nemanja. Naime, oni sa tri para konja izvlače balvane iz šume Vitoroga. Dušan Džakić, zvani Duća, sa konjima i štrapanjem druži se petnaestak godina. Tvrdi da ovo zanimanje ne bi mijenjao ni za jedno drugo. - Od kada znam za sebe, družim se s konjima. Škola mi nije išla i da nije bilo oca i rata ne vjerujem da bih uspio završiti i osnovnu školu. Mene su samo zanimali konji i rad u šumi, pa sam se štraparenjem počeo baviti kao dječak, zarađujući za život hljeb sa devet kora kako mi imamo običaj da kažemo - ispričao nam je Džakić. Prema njegovim riječima, štraparenje je težak, rizičan, ali i izazovan posao. - Ovdje na Crnom vrhu, na nadmorskoj visini od 1.700 metara, balvane iz šume jedino može da izvlače konjske zaprege. To je težak i mukotrpan posao, kako za konje tako i za nas kočijaše. Balvane često izvlačimo kozijim stazama, jer je teren u ovom dijelu Vitoroga prekriven kamenom pa od nas "štrapara" zahtijeva mnogo umijeća da do lagera gdje može doći vozilo izvučem oblovinu - rekao je Džakić. Slično priča njegov drug Mile Majstorović, zvani Mića, kojem u radu pomaže 16-godišnji sin Nemanja. - Nekada se zna desiti da je balvan težak i preko dvije tone i prava je izgibija da se izvuče iz šume. Tada nije lako ni nama ni konjima da takvu "grdosiju" dovezemo do stovarišta. Treba znati dovući takvu "vlaku", a konje ne "polomiti". I konj ima dušu i čovjek mora da zna i procjeni šta i koliko može da vuče - naglasio je Majstorović. Dok Majstorović priča, u riječ mu "upada" Džakić i objašnjava da je njegov par konja upravo iz šume izvukao "vlaku", tešku preko dvije tone. - Vidite, ovaj balvan je prečnika preko metar i po. Težak je preko dvije tone i konji su se dobro namučili da ga izvuku iz šume. Da nije konja, ovo drvo prve klase propalo bi u šumi, jer na ovom terenu ne mogu da rade šumski traktori. U ovom radilištu sve se radi ručno, bez mehanizacije i sve zavisi od čovjeka i konja - nastavio je svoju priču Džakić. Za nagradu što su izvukli tešku "balvančinu" Džakić je svoje konje nagradio "porcijom" žita. Ispričao nam je da je zabrinut što je cijena zobi i kukuruza skočila na 70 maraka za sto kilograma. - Ako ostane ovakva cijena žita dobro nam se ne piše. Konj bez žita ne može da radi u šumi. Bez desetak kilograma žita dnevno nema rada, pa vi sada izračunajte koliko nam treba novca da ishranimo konje - kazao je Džakić. Džakić i Majstorović ispričaše da je cijena koju plaća Šumsko gazdinstvo "Gorica" od 16 maraka za kubik izvučene oblovine mala. - Nešto se mora raditi, a ja najbolje i najviše volim da radim u šumi s konjima. Kada saberemo sve troškove, zaradim platu kao jedan solidno plaćen službenik u šipovskoj opštini. Šta ja radim, gdje noću spavam i kako je težak posao to je zaista malo. Vjerujem da će jednog dana štraparenje biti bolje plaćeno - govori nam Mile Majstorović. Mada je štraparenje težak, opasan, ali i slabo plaćen posao, Majstorovićev sin Nemanja voli ovo izazovno zanimanje. - Odličan sam učenik Gimnazije u Šipovu. Dok je ljetni raspust pomažem ocu Mili u šumi. Imam svoj par konja s kojim izvlačim tanju oblovinu. Ovaj posao nije lak, ali ja volim da radim s konjima. Najteže je kada je loše vrijeme i kada pada kiša, jer je teško raditi po blatu i hladnoći. Sreća je što se ne radi u zimskom periodu, a u ove predjele zima stiže rano i traje po pola godine - ispričao nam je mlađani Majstorović. Nemanja je dodao da je dobar kočijaš, kao što je i dobar poznavalac rada na računarima. Tvrdi da se i u jednom i u drugom poslu mora biti savršeno obučen. Nije mu žao što ne ide na more ili u diskoteku, kao njegovi školski drugovi. - U šumi se radi od jutra do mraka. Spavamo u drvenoj baraci, sami sebi kuvamo, pospremamo posteljinu i čistimo baraku. Najveći problem je što nemamo struju, radio ili televizor, pa dok ne dođemo kući ne znamo šta se oko nas dešava - nastavio je svoju priču Nemanja. Njegov otac Mile kaže u šali da na Crnom vrhu "odmori" mozak od "svih budalaština iz svakodnevnog života". - Radimo naporan posao i mnogo se umorimo. Čim večeramo, najkasnije oko devet časova naveče idemo na počinak. U šumi i čistom vazduhu dobro se spava. Jedino nas po nekada probudi zavijanje vukova i lavež divljih zvijeri, kojih ima mnogo u šumi - ističe Mile. Posebna atrakcija je tetrijeb, koji pred zoru pjeva zanosnu pjesmu dok privlači ženke. Štrapari tvrde da se ne plaše za konje, jer su smješteni noću u dobro osiguranoj štali. Nije ih strah da noću spavaju u šumi. Ponosni su na svoje zanimanje, štraparenje, druženje s konjima, balvanima, stoljetnim stablima jela i smrče, divljim zvijerima, samoćom... Tekst i fotografije Slobodan DAKIĆ VODA Po riječima Dušana Džakića, na Crnom vrhu nema vode. Zato se voda doprema cisternama Šumskog gazdinstva "Gorica". - Dovezem oko 10 hiljada litara vode u bunar kod barake na Crnom vrhu. Ta količina štraparima i njihovim konjima može biti sedam dana - kaže vozač cisterne Slavko Kalkan. Kalkan kaže da vodu dovozi iz Strojica, naselja na Janjskoj visoravni, udaljenog dvadesetak kilometara od Crnog vrha. KONjI Konji za štraparenje moraju biti zdravi, jaki i dobrog pedigrea za težak posao u šumi. Štrapari kažu da ih nabavljaju od stočara iz okoline Kupresa, Glamoča, Šipova, Petrovca... Cijena dobrog konja je oko pet hiljada maraka. - Par konja platio sam, prije sedam godina, pet hiljada maraka. Za njih mi sada daju 10 hiljada maraka. Nema tih para za koje bih ih prodao. Još dugo mogu da me služe, jer je njihov radni vijek oko dvadeset godina - rekao nam je na kraju Dušan Džakić, zvani Duća, iz Strojica kod Šipova.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.