Bolje koliba nego ulica

Kako da uđemo ili da prodamo, kada ne smijemo ni da provirimo u kuću. Uselio se čovjek i ponaša se kao da je njegova. Šta mi da radimo, kada smo nemoćni, a niko nam u tome do sada nije pomogao, rekla Đurđa Radovanović

GRAČANICA - Dvadesetak kontejnera koje je svojevremeno vlada Rusije poslala, kako piše na njima, narodu Srbije i Crne Gore, stoje na brdu iznad Gračanice, nadomak Prištine. Ali, stanara nema mnogo. Tu su stalno Đurđa i njen sin Nebojša Radovanović, sa još dvojicom braće. Ispred još jednog kontejnera suši se veš, ali stanari nisu bili tu. Radovanovići su živjeli u Prištini do juna 1999. godine, a onda ih je rat nagnao da se presele u Kosovo Polje, da bi poslije martovskih događaja 2004. godine došli u Gračanicu. Prije dva i po mjeseca dobili su kontejnere. Đurđa je zadovoljna što uopšte ima krov nad glavom. Preživjela je, kako je rekla, mnogo toga u tuđim kućama i kolektivnim centrima, pa joj je ovo, ipak, sopstveni krov. - Nema problema, da je dobro - dobro je. Ne dira nas niko i ja sam zahvalna što su nas ovdje smjestili. Sa tri sina, nisam na ulici, po kiši, suncu i snijegu. Bolje koliba nego ulica. Zahvalna sam mojim gazdama u Kosovom Polju što su nas držali sedam godina. Da nije bilo njih, ne znam gdje bismo završili - navela je ona i poziva sve koji nemaju gdje da se smjeste u Gračanici i okolini da dođu i usele se u prazne kontejnere. U Prištini su imali kuću koja im je, kako tvrde, nasilno zauzeta. U kuću više ne mogu da uđu, niti da je prodaju. - Kako da uđemo ili da prodamo, kada ne smijemo ni da provirimo u kuću. Uselio se čovjek i ponaša se kao da je njegova. Šta mi da radimo, kada smo nemoćni, a niko nam u tome do sada nije pomogao - rekla je Đurđa. Njen sin Nebojša, sada zaposlen u komunalnom preduzeću u Gračanici, neće da se vraća u Prištinu. - U Prištinu neću da se vraćam i sa tim sam završio. Bilo šta je bilo, gotovo je sa tim. Kada bismo prodali tu kuću pa da kupimo ovdje plac ili kuću, bilo bi odlično. Sa Albancima se družim i pričamo i nemam nikakvih problema sa njima. Znam njihov jezik tako da mi to uopšte ne pada teško - rekao je Nebojša. Kao i većina raseljenih, i porodica Radovanović ne prima i nije primila nikakvu finansijsku pomoć. Hrane se na zajedničkom kazanu koje finansira Crveni krst. U Gračanici, naime, u samom naselju ima još jedno kontejnersko naselje sa znatno više raseljenih iz centralnog Kosmeta, najviše Prištine i Kosova Polja. i oni su ovdje došli poslije 17. marta 2004. godine - Ostaćemo mi ovdje iako Kosmet dobije nezavisnost. Gračanica je uvijek opstajala i opstaće pa makar bilo nezavisno Kosovo i Metohija - rekao je Nebojša Radovanović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.