Alternativni smještaj u Bjelovcu kod Bratunca

Nismo ničija briga i ne pripadamo nikome. Nema ni traga od moje kuće i imanja u Mutnici kod Zenice. Izvjesno je samo da ćemo u neljudskim uslovima otići iz ovog čemernog života, rekla starica Ilinka Karač

ZGRADA bivše osnovne škole "Ivo Andrić" u Bjelovcu kod Bratunca privremeni je smještaj za 39 beskućnika iz okolnih sela ove opštine, te sa područja Zenice, Krajine i Sarajeva. Od toga je osmoro djece i deset samaca starije životne dobi. Žive u nadi da će se jednog dana vratiti na svoje ognjište ili će naći novi topli dom. Sretko Gligorević iz Bradine istakao je da niko od njih nema izgleda da trajno riješi svoje stambeno pitanje. - Podnijeli smo mnogo zahtjeva federalnim vlastima za obnovu porušenih kuća, ali, nema ništa od toga. Uslovi za život u ovoj školi postali su nemogući jer su instalacije stare, a krov oštećen. Većina ovih ljudi nikada neće osjetiti toplinu vlastitog doma - ogorčen je Gligorević. Petočlana porodica Nedeljka Malinovića, iz sela Orlice kod Travnika, tu živi već tri godine. Nedeljko i njegova supruga ne rade, a školuju dvoje djece. - Nemanja ide u četvrti razred, Zoran u drugi, a Nikola će sljedeće godine krenuti u školu. Jedva sastavljamo kraj s krajem i plašimo se za budućnost djece jer ne postoje nikakve šanse da se vratimo na svoje imanje - jada se Dragica napominjući da je njen muž, iako lošeg zdravlja, otišao ovog ljeta u Crnu Goru da nadničeći zaradi koru hljeba za svoju maloljetnu djecu. Goran i Gordana Đokić iz Hadžića, takođe, nemaju nikakva primanja a školuju dvoje djece. Nemaju ni izgleda za povratak u Rakovicu gdje im je porušena porodična kuća. - Izgubili smo svaku nadu da će naša djeca osjetiti toplinu svog doma jer smo nekoliko godina podnosili zahtjev za obnovu kuće, ali su nas uvijek odbijali. Nemamo redovna primanja i živimo od Goranovog i mog nadničenja - kaže Gordana i dodaje da je svjesna teškoća koje će uslijediti u toku školovanja djece. Dragana je ove godine krenula u sedmi razred, a Dragan u treći. U zgradi bivše škole vlada tišina. Stari bolesni stanari odbrojavaju dane teškog života. - Nismo ničija briga i ne pripadamo nikome. Nema ni traga od moje kuće i imanja u Mutnici kod Zenice, zato što je kompletno selo sravnjeno sa zemljom. Izvjesno je samo da ćemo u neljudskim uslovima otići iz ovog čemernog života - rekla nam je kroz suze Ilinka Karač, koja ovdje živi sa bolesnim sinom Ristom. Ova starica, koja je duboko zagazila u osmu deceniju života, zaboravila je, kaže, na sebe i svoju bolest nakon što joj je obolio sin. - Već nekoliko mjeseci Risto ne ustaje iz postelje. Živimo od moje minimalne penzije, a odnedavno dobijam za njega socijalnu pomoć u iznosu od četrdesetak maraka - kaže ova očajna starica koja podsjeća da je naš list pisao o sudbini njene porodice kojoj je, zbog ugljenokopa nestala kuća sa lica zemlje. Lazar Drljača iz Suvaje kod Krupe jedan je od rijetkih beskućnika koji vjeruje da će mu Bog pomoći i da će otići iz ove škole. Pokazao nam je svoje umjetničko djelo - sliku svetog Đorđa koju, u prilično neuređenoj sobi, drži pored kreveta. - Sveti Đorđe je pomogao mnogim ljudima i vjerujem da će i meni pomoći. Svake nedjelje idem u ovdašnju crkvu i molim se Bogu za spasenje svih nas, kojima je rat uništio sve - rekao je Lazar ne želeći da govori o mukama kroz koje prolazi živeći ovdje bez prihoda. Među beskućnicima u ovoj zgradi našla se i Bosiljka Aleksić iz Tarčina na kojoj su četiri godine provedene u logoru Silos, ostavile dubok trag. Govori prilično nepovezano o strahovima od ljudi, čak i onih koji se danas nalaze, u njenom okruženju. Sumorna je slika alternativnog smještaja u Bjelovcu i teške priče ljudi koji ovdje žive. Prognani sa svojih vjekovnih ognjišta krenuli su ne znajući kuda i zaustavili se u Bratuncu pored Drine. Vjerovali su da će, kad tad, osjetiti ljepotu zavičaja i vlastitih kuća koje godinama sanjaju. Za većinu njih dom će, nažalost, ostati nedosanjani san. Tekst i fotografije Krstina ĆIRKOVIĆ

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.