125 godina od rođenja Svetislava Tice Milosavljevića

Kao oficir, ministar i ban, Svetislav - Tisa Milosavljević postao je jedan od najdosljednijih i najproduktivnijih javnih radnika i neimara jugoslovenske kraljevine

PRECI Svetislava - Tise Milosavljevića živjeli su na padinama Kopaonika, u selu Mala Grabovnica kod Aleksandrovca u Župi. Tamo je Gmitar stekao Milosava, a Milosav 1843. Tomu, Svetislavljevog oca. Dobivši prezime po ocu Milosavu, Toma se, nakon trogodišnje osnovne škole u obližnjem Brusu, otisnuo u svijet. Krajem 1877. našao se u borbama za oslobođenje Niša i bio teško ranjen u grudi, pa se sve do maja sljedeće godine oporavljao u tamošnjoj bolnici. Međutim, dalekovidi Toma znao je da u svakom zlu ima bar malo dobra. On je, naime, shvatio da se tek oslobođeni Niš - povelika, ali neizgrađena varoš - prosto nudi preduzimljivim trgovcima, pa je riješio da se tu skrasi i otvori radnju. I bio je u pravu. Zahvaljujući iskustvu i ranijim poslovnim vezama, "Toma-Srbin", kako su ga stare Nišlije nazvale, pokrenuo je prodaju kolonijalne robe, drvene građe, te župskog vina i rakije, i za dvije-tri godine postao najveći trgovac u gradu. Na jesen 1881, sa punih 38 godina, Toma se oženio lijepom, sedamnaestogodišnjom Vasilijom Popović, rođakom svog prvog komšije. Iz ovog braka, godinu dana kasnije, tačnije 7. septembra 1882. u osam sati uveče, rodio se sin, kome će kum dati pomalo proročko ime - Svetislav! Odrastajući u gradu na Nišavi, Svetislav je već kao dječak pokazivao osobine koje će ga krasiti cijeli život: marljivost, ozbiljnost, pa i svojevrsnu zrelost. Sa takvim vrlinama, završio je sa odličnim uspjehom sva četiri razreda osnovne škole na Stambol kapiji i upisao nišku gimnaziju, koja je tada slovila, kako sam kazuje, kao "čuvena u celoj Srbiji". Negdje u toku šestog razreda kod Svetislava se javila želja da po završetku Gimnazije stupi na tehnički fakultet. Kako mu je otac u međuvremenu doživio finansijski slom, sedamnaestogodišnji Svetislav se, potaknut od roditelja, ipak, opredijelio za Vojnu akademiju, pa je prvih dana septembra 1899. ponosno obukao crvene pantalone, plavi koporan i čizme "na bore". Mada se, dakle, u uniformi našao silom prilika, zavolio je oficirsku službu, te se stalno teoretski i praktično usavršavao, tako da je tokom balkanskih i Prvog svjetskog rata izrastao u priznati autoritet za pitanja vojnog saobraćaja, uz istovremeno napredovanje koje će mu krajem 1925. godine donijeti i čin brigadnog generala. Zahvaljujući mnogo puta potvrđenoj stručnosti i revnosti, kralj Aleksandar ga je decembra 1926. godine izabrao za ministra saobraćaja, ali ga je zaobišao pri rekonstrukciji vlade u julu 1928. godine, iako je za prethodnih 19 mjeseci Milosavljević ostvario odlične rezultate i započeo nekoliko kolosalnih projekata od kojih se izdvajaju Pančevački most na Dunavu, palata Ministarstva saobraćaja a, posebno, drugi kolosijek pruge Beograd-Zagreb od prijestonice do Novske koji je već za njegova mandata priveden kraju. Jugoslovenski monarh se marljivog i energičnog Milosavljevića ponovo sjetio oktobra 1929. godine kada ga je postavio za namjesnika u jednoj od devet novoformiranih banovina - u Vrbaskoj. Taj izbor nipošto nije bio slučajan: kralj je vrlo dobro znao da veoma siromašnoj Vrbaskoj banovini treba starješina koji će ojačati povjerenje odanih, pridobiti kolebljive i suzbiti oponente, koji će "razbuditi" uspavane narodne snage i tako Mrkonjića Krajinu povući iz preduge učmalosti. Na sreću tadašnjih pa i potonjih Krajišnika, ponajviše Banjolučana, kraljev izbor pao je, dakle, na Svetislava - Tisu Milosavljevića. Prvi ban je u Banju Luku došao na Mitrovdan, 8. novembra 1929. godine i to vozom, bez ikakve pompe i pratnje. Još istog dana prošetao je gradom i iskusnim neimarskim okom "mjerkao" gdje i šta bi se moglo i moralo činiti u toj neizgrađenoj i zapuštenoj varoši. Odmah je zasukao rukave i za kratko vrijeme uz znatnu državnu finansijsku pomoć postigao ogromne iskorake u razvoju cijele banovine, a posebno njene prijestonice - Banje Luke. Među mnogobrojnim zadužbinama, koje će mu donijeti laskavo ime "Banjolučki Perikle", posebno se izdvajaju Banska palata (danas Gradska uprava), Banski dvor, Pozorište (osnovano 1930. godine a današnje zdanje podigao 1934. godine), Higijenski zavod, objekti Učiteljske i Poljoprivredne škole, istočno krilo ondašnje Gimnazije, te sedam stambenih zgrada za činovnike (u današnjoj Aleji svetog Save i kod Pošte). Pomenutom valja dodati i osnivanje banovinskog Muzeja, udruženja za turizam, Zanatske i Trgovačke komore, kao i pokretanje Vrbaskih novina i Književne Krajine. Povrh toga, širom banovine zabijelilo se oko 160 osnovnih škola i nekoliko drugih "prosvjetnih svjetiljki", podignuti su mnogi drugi privredni, upravni, kulturni, zdravstveni i higijenski objekti a na tvrdim i proširenim putevima sagrađene su stotine željeznih, armirano-betonskih i drvenih mostova, propusta, podzida itd. Iako nije bio neposredni investitor, graditelj ili osnivač, ban Milosavljević je stekao ogromne zasluge i za nastanak banjolučkog Gradskog parka sa spomenikom Petru Kočiću, za dogradnju hotela "Bosna", asfaltiranje i osvjetljenje ulica, gradnju Sokolskog doma, Gradske opštine, hotela "Palas" i, uopšte, za svekoliki polet Banje Luke. Tom svojom djelatnošću prvi ban Vrbaske banovine uljepšao je lice i oplemenio dušu Banje Luke, a ko zna šta bi još uradio da 18. aprila 1934. nije po drugi put stao na čelo saobraćajnog resora u novoj jugoslovenskoj vladi. Da je saobraćaj, ipak, bio Milosavljevićeva najveća ljubav i preokupacija potvrđuje i njegov pristanak da ponovo zasjedne u nimalo udobnu fotelju jugoslovenskog ministra saobraćaja. Bio je to izazov kome "saobraćajac u krvi" nije mogao odoljeti, ali i, pokazaće se, loša politička procjena prilika u državnom vrhu i, nadasve, ćudi samog kralja Aleksandra. Naime, istjerujući pravdu na čistac, Milosavljević se odmah po preuzimanju ministarske dužnosti otvoreno sukobio sa korumpiranom kamarilom, pa i sa osionim jugoslovenskim monarhom, što će dovesti do njihovog potpunog razlaza i ostavke, odnosno penzionisanja principijelnog ministra već jula 1934. godine. Biće to preuranjeni kraj političke karijere jednog od najdosljednijih i najproduktivnijih javnih radnika i neimara jugoslovenske kraljevine. Tako se u 52. godini života Milosavljević potpuno povukao iz državne službe, ali njegov stvaralački nagon nije jenjavao: dao se na rad u "Jadranskoj plovidbi" i "Jugoslovenskom društvu za puteve", kao i na saradnju sa mnogim novinama i stručnim časopisima. Potonjim je pokazao da je i pisanje važan dio njegovog života, što, uostalom, potvrđuje i bogata a veoma malo poznata bibliografija objavljenih i neobjavljenih stručnih i memoarskih radova Svetislava Milosavljevića. Došao je i novi svjetski rat, koji je Milosavljević uglavnom proveo u porodičnoj kući u beogradskoj Topolskoj ulici. U njoj je i umro, 28. jula 1960. godine. Zoran PEJAŠINOVIĆ NA AKADEMIJI ZAUZIMANjEM KRALjA MILANA Zbog niskog rasta (165 cm) i slabije razvijenosti, Svetislav je na prijemnom ispitu za Nižu školu Vojne akademije zapao za oko upravniku, đeneralu Milovanu Pavloviću, koji je - bez obzira što se na ponovljenom ljekarskom pregledu pokazalo da je kandidat potpuno zdrav - odlučio da ga ostavi za iduću godinu. Za Svetislava je to bio, kako sam kazuje, težak lični poraz i prvi "neuspeh u životu u odnosu na drugove", pa je razmišljao da uopšte ne koristi mogućnost žalbe Komandi aktivne vojske, inače, stacioniranoj u Nišu. Sudbina je, ipak, htjela da je pored Milosavljevića živio kapetan Đorđević, koji je mladog komšiju i njegovu muku predstavio prvom čovjeku srpske vojske - eks-kralju Milanu. Iako je podrhtavao od uzbuđenja, sićušni Nišlija se dopao starom Obrenoviću, a riječi bivšeg kralja: "Ja se slažem sa lekarskom komisijom koja te je dvaput savesno pregledala. Ti si zdrav i krepak mladić, pa ćeš biti odličan oficir...", zauvijek će odrediti sudbinu Svetislava Milosavljevića. Bila je to i njegova prva audijencija u životu - a biće ih još mnogo. KRAJIŠKO GNIJEZDO U EVROPSKOM RUHU "Pređe, Banja Luka je bila samo krajiško gnezdo na glasu, svetlo jedino tradicijama rase. Inače, pusta kasaba istočnjački zapuštena, zaudarajući na murdarluk i nehat Š...Ć blatnjavih sokaka, s gostionicama koje naježe i agente Singerovih mašina, palanka zaboravljena iza Božjih leđa Š...Ć. Nije bilo poželjno pre koju godinu dobiti službu u Banjoj Luci", a i stranci su je izbjegavali "s opravdanom bojazni". Ovako je izgledala ranija Banja Luka po nadahnutom i, nadamo se, bar malo pretencioznom prikazu beogradske Pravde iz 1932. godine. Međutim, sve se promijenilo: "Prijatno je danas po silasku sa voza ili sa motornih kola ući u jedan evropski udoban hotel na tri sprata, s liftom, s toplom vodom, apartmanima i kupatilima Š...Ć. Prošetati se asfaltiranim i pravim ulicama, bogato osvetljenim; videti onu izvanrednu arhitektonsku celinu Kraljevog trga, koju čini pravoslavna katedrala sa visokim zvonikom u sredini, banovinskom palatom s jedne i banskim dvorima s druge strane. Svuda okolo počele su nicati iz zemlje lepe i moderne građevine Š...Ć. Svetislav Milosavljević - svi mu to priznaju - bio je veliki podstrekač buđenja Krajine i preporođaja Banja Luke." KUM SABORNE CRKVE U BANjOJ LUCI Poslije banovanja, Svetislav Tisa Milosavljević je još samo jednom posjetio Banju Luku. Bilo je to na Spasovdan, 18. maja 1939. godine, kada se odazvao pozivu banjolučke pravoslavne crkvene opštine i došao da kumuje veličanstvenom Sabornom hramu za čije podizanje je, takođe, imao neprocjenjive zasluge. Bila je to simbolična kruna ljubavi, razumijevanja i saradnje grada koji je predodređen da u svome imenu nosi bana i čovjeka, fizički sićušnog, ali djelom pravog gorostasa, koji je za svega četiri i po godine provedene u tom gradu postao jedna od najstamenijih i najsvjetlijih figura njegove ukupne prošlosti. NIČEGA SE NE STIDIM "Moj život je bio interesantan, ja sam i ako dete osiromašenih roditelja, dospeo do najviših položaja u državnoj administraciji, a pod starost morao da se mučim, da bih održao sebe i svoju porodicu. Ali na svu moju prošlost sa zadovoljstvom i uzdignutom glavom gledam; ničega se ne stidim, - naprotiv sa unutrašnjim mirom prelazim u mislima sve etape, kroz koje sam u životu prolazio, pa ni na jednom pitanju ne osećam grižu savesti ili ma kakvo nespokojstvo". S. T. Milosavljević. ZAVJET K'O DA JE JUČE PISAN "Krajnje je vreme, da se u našoj zemlji otpočne da ceni savestan, ispravan i čestit rad, od najviših do najnižih državnih, samoupravnih i privatnih službenika, i svih javnih radnika u opšte - a kad to budemo postigli - svanuće davno željeni preporod našega naroda", posljednje su riječi iz treće knjige memoara S. T. Milosavljevića. Napisane su na dan svetog Save 1942. godine, ali, nažalost, i danas su podjednako aktuelne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.