Sav taj darvinizam: Za ili protiv?

U našoj prirodi je da postavljamo pitanja o porijeklu. Od trenutka kada smo postali svijesni i razumni tražimo načine da objasnimo i shvatimo odakle potičemo, ko su naši preci i, na kraju krajeva, možemo li znati kuda idemo. Jedna mogućnost je da filozofiramo o mogućim scenarijima po kojima smo nastali, smišljamo priče i legende i na taj način pokušamo da objasnimo svoje porijeklo.

Druga je da pratimo naučni metod, preispitujemo ono što znamo i istražujemo ono što smo pronašli. Tužna činjenica je da nam ni nauka zasad ne može dati potpuni odgovor na to kako smo došli ovdje gdje jesmo. Ostaje jedan broj otvorenih pitanja o kojima se vode debate među naučnicima, ali osnova ostaje ista – pratimo Darvinov put.

Sredinom 2008. godine, u pećini Denisova u surovim uslovima Sibira, ruski arheolog Aleksandar Cibankov je otkopao komadić kosti. Analizirajući mjesto i dubinu na kojoj je radio, procijenio je starost otkrića na 30.000 do 50.000 godina (što se daljom analizom utvrdilo kao tačno). Kost je pripadala primatu. Bio je to dio malog nožnog prsta, a kako su jedini primati u ovim predjelima bili preci ljudi, ovo je morao biti takav slučaj.

Cibankov je poslao kost u Institut „Maks Plank" u Lajpcigu, gdje je vodeći stručnjak za analize stare DNK Svante Paabo, proučivši genom dobijen iz mitohondrijalnog DNK (mtDNK), potvrdio nevjerovatno otkriće. Ispostavilo se da analizirana DNK ne pripada genomu modernog čovjeka. Ali nije ni od neandertalca! Pripadala je nekoj novoj vrsti čovjeka, do tada nikada viđenoj. Bio je to ogroman pomak u teoriji evolucije. Istovremeno, nešto što je ponovo podjelilo mišljenja naučnika.

Problem oko kog naučnici sukobljavaju mišljenja kada je u pitanju evolutivni put čovjeka jeste način analiziranja podataka. Tačnije, šta nam mogu reći DNK analize i da li genom uopšte sadrži informacije o poreklu vrste?

ZA: DNK analiza pomaže u identifikovanju naših predaka

Denisovljanski čovjek, prema analizi DNK, nije pripadao niti neandertalcima, niti savremenim ljudima. Bio je posebna vrsta. Vrsta o čijem postojanju ne bismo ni teoretisali da nije bilo analize genoma. Paabo je sa svojim timom izolovao mitohondrijski DNK, dijelić genoma čijih kopija ćelija ima u izobilju.

Upravo zato je takav genom najlakše pronaći u prastarim uzorcima. Mitohondrijski denisovljanskog i savremenog čovjeka se razlikuje za 385 nukleotida (od približno 16.500). Ovo su značajne razlike. Samo kao primjer, mitohondrijski DNK čovjeka i neandertalca se razlikuju za 202, a čoveka i šimpanze za 1462 nukleotida. Naravno, govorimo samo o mitohondrijskom DNK.

Daljim iskopavanjem u istoj pećini pronađena su dva zuba, čije je ispitivanje potvrdilo nalaze iz prvog uzorka. Interesantna je činjenica da su u istoj pećini pronađeni ostaci i savremenih ljudi, ali i neandertalaca. Šta je to moglo da znači? Odakle svi oni na istom mjestu?

Poređenjem DNK neandertalaca, denisovljanskih i savremenih ljudi, trebalo bi da dođemo do odgovora šta je to jedinstveno za svaku vrstu. Zahvaljujući podacima koje zasad imamo, postavljena je teorija koja prikazuje mogući scenario. Prije 500.000 godina preci savremenih ljudi su se odvojili od svoje prapostojbine u Africi i krenuli na sjever. Paabo pretpostavlja da je Homo heidelbergensis vrsta od koje potiču.

Jedan dieo njih je nastanio današnju Evropu, gdje su nastali neandertalci, a dio od kog su postali denisovijanci je otišao na istok. Ove dvije vrste su se takođe međusobno parile. Tek kasnije, kada su Homo sapijensi, savremeni ljudi, migrirali ka sjeveru, naišli su na neandertalce, odnosno denisovijance. Vrste su se do određenog nivoa međusobno parile, prema procjenama između 30.000 i 46.000 godina pre nas.

PROTIV: DNK analiza ne pomaže u identifikovanju naših predaka

S druge strane, grupa naučnika kaže da ne možemo vjerovati DNK analizama kada je u pitanju porijeklo čoveka. Kako oni misle, DNK degradira vremenom, pa je genom oštećen i ne sadrži dovoljno podataka za poređenje sa savremenim čovjekom. Sam mitohondrijski DNK, kao i ostaci DNK, nakon toliko godina ne može predstavljati reprezentativni uzorak i samim tim ne daje pouzdane rezultate.

Doktor Sara Tiškof sa Univerziteta u Merilendu kaže da se ne možemo osloniti na statistiku podataka kada je u pitanju DNK analiza ovakvih uzoraka. Takođe, samim mješanjem vrsta dolazi do promjena u genomu. Prisutne su, naravno, i mutacije, pa je potrebno mnogo više i detaljnije analizirati uzorke. Ovo uzrokuje problem, jer uzoraka više nema.

Zasad nigde nije pronađeno još kostiju koje bi podržale teoriju koju genetičari predlažu. Ovdje leži možda najveći argument u rukavu paleontologa.

Ako je scenario zaista istinit, zašto do sada nismo pronašli još ovakvih uzoraka? Činjenica je da u stvari i ne znamo kako bi ta nova vrsta izgledala, upravo jer još nijedna lobanja, niti neka druga karakteristična kost nije pronađena. Ako su takvi ljudi zaista postojali, gdje su? Podjseća malo na Fermijev paradoks, zar ne? Mnogi paleontolozi sumnjaju da ćemo ih ikada pronaći.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.