Pavle Dujaković, najbolji sportista Republike Srpske za 2022. godinu: Od malih nogu sam želio da budem šampion

Rekao je ovo za “Glas Srpske” najbolji sportista Republike Srpske Pavle Dujaković. U tradicionalnom pobjedničkom intervjuu dotakao se mnogih tema te podvukao da od njega tek možemo da očekujemo ono najbolje.

- Primarni cilj je da ovakvu godinu ponovim i na seniorskom nivou, što bi značilo da donesem medalje sa Evropskog i Svjetskog prvenstva te odbranim titulu na Balkanskom. Dokazao sam da mogu, a i ovo priznanje mi je dalo motivaciju da nastavim da treniram i da se trudim.

GLAS: Zašto karate?

DUJAKOVIĆ: Uvijek me nešto vuklo, ne znam. Volio sam da gledam filmove. Kao i većina djece omiljeni su mi bili filmovi sa Brus Lijem. Počeo sam da treniram kada sam krenuo u školu, a nisam bio od djece koja su mijenjala sportove. Nikada me nije zanimao nijedan drugi sport. Oduvijek sam želio da budem šampion u karateu i eto, ide u tom pravcu...

GLAS: Kada ste shvatili da možete postati ono što ste zacrtali?

DUJAKOVIĆ: Nekako sam uvijek gledao ozbiljno, uvijek mi je karate bio na vrhu liste prioriteta. Konstantno sam bio na postolju i sigurno mi je to dalo dodatni motiv. Logično je da želite još kada vam ide dobro.

GLAS: Kako izgleda jedan Vaš dan kada ste u punom treningu?

DUJAKOVIĆ: Ustajem do osam časova, trening je odmah u devet. Kod kuće sam oko 11, doručkujem i odmorim se do nekih 15 časova kada krećem na kondicioni trening. Poslije toga ručak, odmor do 19.30, kada krećem na trening karatea. Oko 22 časa sam u kući i ubrzo u krevetu. Naravno nekada se to mijenja, jer između treninga moram da odvojim vremena za prijatelje i ispijanje kafe.

GLAS: Koliko dana u godini ne trenirate?

DUJAKOVIĆ: Kako sezona traje od januara do decembra radio sam mnogo turnira i takmičenja, tako da nisam imao mnogo pauze. Odmarao sam se sedam dana ljetos i poslije Svjetskog prvenstva uzeo desetak dana pauze. Svaki dan nešto radimo, svaki dan je u vezi sa karateom.

GLAS: Da li pratite druge sportove i imate li idola?ž

DUJAKOVIĆ: Vrlo slabo pratim ostale, čak i karate. Interesuju me samo borilački sportovi, ali ne mogu da kažem da mi je neko idol. Od početka karijere imam svoj put i siguran sam da ću nastaviti ovako. Imam samopouzdanje i tu sportsku drskost i ovo sigurno nije kraj. Ne planiram da se zaustavim jer imam još mnogo neostvarenih ciljeva. Ne plašim se ni seniorske konkurencije u koju u potpunosti prelazim u junu sljedeće godine. Svjestan sam da je to novi početak, ali mu se radujem. Susretao sam se sa jakim seniorima i do sada savladao dvostrukog šampiona Evrope Emila Pavlova iz Makedonije, Grka Hristosa Ksenosa, trenutno četvrtog na svjetskoj listi...

GLAS: Koliko novca ste zaradili od karatea?

DUJAKOVIĆ: Direktno od karatea nula maraka. Imam podršku institucija i grada, ali očekujem da bude veća, jer to iziskuju takmičenja u seniorskoj konkurenciji. Na primjer, prije 15 dana je bio turnir iz Serije A i Premijer lige u Indoneziji, a odlazak je koštao oko osam hiljada maraka... Da bih nastupio na seniorskom Svjetskom prvenstvu moram da budem među 32 takmičara na listi, a bodovi se skupljaju na ovakvim turnirima kojih ima 14 u godini na svim kontinentima. Nadam se da ću imati priliku da nastavim da živim svoj san. Posebno sam zahvalan kompaniji “Grave”, koja je stala iza mene i mnogo mi pomaže.

GLAS: Uloga porodice često zna da bude presudna?

DUJAKOVIĆ: Majka je sigurno najveća podrška, gleda moje mečeve kada joj obaveze dozvole, iako se baš ne razumije u poene (smijeh). Od prvog dana je uz mene, čak i kada sam zgriješio nešto van karatea kazna se nije odnosila na zabranu odlaska na trening. Ne volim da me iko gleda uživo. Tako je od prvog dana, jer me niko nije vodio na takmičenja. Stariji brat mi je ujedno i najbolji drug. Bitan faktor je i izbor društva. I oni mi daju ogromnu podršku. Osim toga zahvalnost dugujem zaposlenim na Panevropskom univerzitetu “Apeiron” koji mi izlaze u susret kada je u pitanju često odsustvo sa predavanja i ranije iz škole. Mnogo kockica mora da se posloži.

GLAS: Koliku ulogu imaju treneri?

DUJAKOVIĆ: Ogromnu. Sjećam se prvog treninga u “Energiji” kod Borisa Popovića. Pokazivao je kako da stisnem šaku i sjećam se da sam se uplašio kada sam prvi put čuo “kijai” na treningu. Ipak, brzo sam prevladao dječije bolesti. Treneri Popović i Branko Derajić pored porodice odigrali su presudnu ulogu i oblikovali me kao čovjeka i karatistu. Neprocjenjivo je kada vidim koliko su oni srećni zbog mog uspjeha. Ponekad mi se čini da njima više znači nego meni. Eto takav odnos imamo.

GLAS: Kako se odmarate i provodite slobodno vrijeme?

DUJAKOVIĆ: Pa i nemam ga previše. Odmornije se osjećam kada treniram, ne volim da se uležim. Uživam u druženju i ispijanju kafa, osim toga sve je manje-više podređeno treningu. Tu su naravno i djevojke, za njih mora biti vremena (smijeh).

GLAS: Koliko vremena provodite na društvenim mrežama?

DUJAKOVIĆ: Trudim se što manje, jer to dosta odvlači pažnju sa nekih bitnijih stvari. Naravno, objavljujem svoje rezultate i odgovorim kada mi neko pošalje poruku. Sa druge strane, dobra je promocija, što pokazuje i nagrada publike koju sam dobio od “Glasa Srpske”, dok sam u izboru sportiste BiH osvojio drugu nagradu čitalaca.

GLAS: Prija li Vam kada Vas prepoznaju na ulici?

DUJAKOVIĆ: Iskreno, prija. Posebno što karate nije popularan kao ostali sportovi. Drago mi je što vidim da imam podršku običnih ljudi. Gdje god da se pojavim uvijek neko čestita, lijep je to osjećaj kada imate 20 godina. Dobio sam na stotine poruka nakon proglašenja najboljeg sportiste. Svaki moj uspjeh izazove reakciju i zaista sam srećan što je tako.

Jeličić i Beneš

GLAS: Na kojeg sportistu sa impozantne liste pobjednika u Srpskoj i Bosanskoj Krajini gledate sa najviše poštovanja?

DUJAKOVIĆ: Prvi je sigurno Boris Jeličić. On mi je bio trener u stolici ove godine kada sam osvojio evropsko i svjetsko srebro. Pored toga bio mi je razrednik u školi, a i selektor je reprezentacije BiH. Marijan Beneš je ime kojem se svi dive, pa tako i ja.

Svjetske sile

GLAS: Koje zemlje su najveće svjetske sile u karateu?

DUJAKOVIĆ: Japan, Egipat, Maroko, u Azerbejdžanu je karate nacionalni sport. Najbolji karatista svih vremena Rafael Agaev dolazi iz ove zemlje. To je čovjek koji je osvojio sve i pitanje je kada će se pojaviti neko poput njega.

GLAS: Plašite li se batina?

DUJAKOVIĆ: Ne. Respektujem svakog protivnika, ali se nikoga ne plašim. Ponekad u šali kažem da jedino što može da mi se desi jeste da padnem na pod kada me protivnik udari.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.