Foto: Tomica Zirojević za "Glas": Kako sam postao košarkaški „Milko Đurovski“
Hercegovac iz Sarajeva, sa adresom u Banjaluci, koji je iz Borca direktno prešao u Igokeu svojim igrama na terenu obilježio je jedan period košarke u Republici Srpskoj gdje je osim po partijama bio prepoznatljiv i po svom imidžu, odnosno bradi koju je puštao kao legendarni Vlade Divac.
Fakti
Sve ovo su asocijacije na Tomicu Zirojevića kojeg svi ljubitelji košarke dobro pamte, a u intervju "Glasu Srpske" priča je o detaljima izuzetno duge karijere. Ipak, sve je počelo u njegovom rodnom gradu gdje je bio dio ekipe koju su činila poznata imena tadašnje košarke.
- Kao dječaka, zapazili su me u školi i otišao sam u Famos na trening gdje je trener bio Slavko Đukić kod kojeg sam trenirao nekih osam-devet mjeseci. Prepoznali su moj talenat i pozvali me u Bosnu gdje je trener kadetske selekcije bio Mladen Ostojić Makso. Bila je to 1982. godina. U kadetskoj i juniorskoj selekciji proveo sam četiri godine. U toj ekipi bili su, među nama najpoznatiji Predrag Saša Danilović, Nenad Marković, Adis Bećiragić, Radenko Dobraš, Dževad Alihodžić... dok su se u juniorima pridružili Samir Avdić i Teoman Alibegović. Imali smo sjajnu selekciju da bih 1986. godine bio posuđen Famos koji je ušao u Prvu B ligu Jugoslavije. Sa mnom u timu bio je reprezentativac Jugoslavije Sabit Hadžić koji se vratio iz Turske kao i provotimac slavne generacije Bosne Boško Bosiočić. Tada sam kao klinac od 17 godina igrao Prvu B ligu Jugoslavije, a 1987. otišao u vojsku. Poslije vojske ponovo sam se vratio u Famos kojeg je vodio trener Željko Lukajić, izjavio je Zirojević.
GLAS: Ta dva kluba iz Sarajeva nisu jedini za kojeg ste nastupali?
ZIROJEVIĆ: Poslije godinu dana u Famosu ispala je kombinacija da se napravi još jedan vrhunski klub, pa je napravljen KK Željezničar. Koliko smo bili dobri svjedoči podatak da smo došli u ravan sa Bosnom kada smo igrali prijateljske utakmice ili bili u egalu. Rat je učio svoje i 1992. godine otišao sam za Srbiju i tamo imao nekoliko ponuda, ali me odveo put preko mog pokojnog zemljaka iz Sarajeva Jove Karišika, koji je nekada igrao za Željezničar, u Ivu Zorku Šabac gdje je on igrao. Klub je tada igrao Prvu ligu SRJ, a poslije sam otišao u Kikindu i Sremsku Mitrovicu da bih se opet vratio u Šabac i imao izlet u Helios iz Domažala 1995. godine. Kako mi je majka bila zatočena u Sarajevu i nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma izašla je iz grada, a ja se vratio iz Slovenije u Šabac gdje sam proveo još dvije godine.
GLAS: Trenirali ste u Bosni kada je ona bila u vrhu jugoslovenske košarke. Kako ste gledali na te igrače?
ZIROJEVIĆ: Prvi put kada sam došao u "Skenderiju" sa 12-13 godina i vidio Mirzu Delibašića pomislio sam da li sanjam. Imao sam dobar šut i bio sam talenat, a nakon nekog vremena Mirza je došao na naš trening u dvorani na Mojmilu. Tada me pozvao: "Zire dođi 'vamo" i ja dođem i on me "pogodi" dresom. Gledao sam u taj njegov dres sa brojem 12 iz 1979. godine kada su u Grenoblu osvojili titulu prvaka Evrope. Taj dres je meni stajao dvije godine na jastuku i majka ga je prala svaki 2-3 dan i stavljala ga pored jastuka. Pored njega bio je tu i Ratko Radovanović, Žarko Varajić kao i ostali momci. Kada vidiš takve veličine to ti samo daje podstrek da se baviš time. Bili su popularniji od fudbalera i niko nije bio popularniji od njih u cijeloj BiH. Taj dres probudio je nešto u meni i zbog toga sam nosio broj 12. Kasnije sam nosio broj 15 jer sam rođen 15. u mjesecu.
GLAS: Kakav je bio Predrag Danilović u tim mlađim kategorijama?
ZIROJEVIĆ: On je bio godinu i po mlađi od nas i odmah se u startu vidjelo da ima sportsku, košarkašku drskost. Tada možda nije imao "ruku" da može pogađati iz nekih pozicija, ali je kasnije radom postao jedan od najboljih šutera Evrope i dokazao koliko se radom može postići. Njega je na Zlatiboru primijetio Duško Vujošević i odveo u Partizan. Te 1987. godine bio sam u vojsci i dolazio sam da se vidimo. Sjedio na tribinama u dvorani i čekao da završi trening, odnosno da odradi još 500 lopti nakon zajedničkog treninga što mu je Dule zadavao. Uz talenat koji je posjedovao rad, rad i samo rad doveo ga je do onoga što je postao na kraju. Vrhunski košarkaš.
GLAS: Rat je prekinuo i Vašu karijeru koja je mogla da krene nekim drugom tokom?
ZIROJEVIĆ: Sigurno da jeste, jer te 1992. godine imali smo po 21, 22 godine i sa Željezničarom smo mogli da napravimo nešto dobro pa neko od nas sigurno prešao u Bosnu jer je dolazilo do smjene generacija. Nažalost, desilo se to što se desilo i mnogima od nas uskratilo bolje karijere da zaigramo u evropskim klubovima.

GLAS: Dolazak u Borac 1998. godine za Vas je bila životna prekretnica?
ZIROJEVIĆ: Tada sam bio u zrelim košarkaškim godinama i čini mi da sam jedini u timu igrao Prvu ligu SRJ. Borac je stvarao dobru ekipu sa trenerom Dragom Karalićem. Bila je dobra hemija u ekipi jer se dešavalo nešto novo u gradu. Realno, KK Borac u Banjaluci nikada nije bio nešto posebno aktuelan i uvijek su ispred njega bili fudbalski klub, rukometni klub kao i Bokserski klub Slavija. Mi smo 1998. napravili bum i postali miljenici navijača, ja posebno zbog izgleda, odnosno brade koju sam imao kao i situacije da podignem tri prsta kada postignem trojku. Govorili su mi da ličim na Vladu Divca, ali u šali kažem da je on ličio na mene ha-ha-ha. To je uticalo na lijep razvoj događaja u Banjaluci gdje smo bili miljenici grada. Bili smo prva ekipa koja je izašla u Evropu 1998. godine. Igrali smo Kup Radivoja Koraća i bilo je lijepo jer su nas grad i Republika Srpska prepoznali, a navijači bili "prva liga". Bili smo brend, imali sjajnu ekipu i napravili dobar uspjeh.
GLAS: Atmosfera u "Boriku" tada je bila "vatrena". Kako je bilo kada izađete na parket?
ZIROJEVIĆ: Sve zavisi od igrača do igrača. Znam neke saigrače koji su se malo i bojali, a meni je to davalo injekciju adrenalina. Pred utakmicu smo znali da sjednemo u kafić i onda navijali stanu ispred kafića da nas pozdrave, a mi pozdravimo njih. Znalo se desiti da dva sata pred početak utakmice dvorana bude puna. Tada je u dvorani radio Božidar Bole Stanišljević rekao je da nikada ta dvorana nije bila punija i govorio je da je na jednoj utakmici bilo 7.000 ljudi. Sada, kada radim u toj istoj dvorani nije mi jasno kako je stalo njih 7.000. Ipak, vjerujem mu jer je znao sjajno da procijeni broj gledalaca. Bilo je puno kao šibica i kada izađeš na teren pa vidiš da navijači srcem navijajaju za tebe i klub onda ti to daje još veći podstrek da daš posljednji atom snage i više od toga da se izboriš na terenu.
GLAS: Koja Vam je najdraža pobjeda u karijeri?
ZIROJEVIĆ: Protiv tadašnjeg Benstona iz Zagreba. To su poslijeratne godine i prvi put su Hrvati došli na tlo Republike Srpske. U startu utakmice bili smo malo u šoku, oni su poveli recimo sa 13:2, da bih ja pogodio trojku i podigao tri prsta što je "podiglo" cijelu dvoranu na noge pa smo brzo sanirali njihovu prednost, prešli u vođstvo i počeli da ih "gazimo" te na kraju pobijedili.

GLAS: Potom ste prešli u redove najljućeg borčevog rivala, Igokee?
ZIROJEVIĆ: Zbog nekih razloga koji meni ni dan danas nisu jasni otišao sam u Igokeu. Tada sam po statistici bio možda i najbolji igrač Borca, ali ljudi koji su vodili klub nisu tako mislili i na kraju se nismo mogli dogovoriti o produžetku saradnje. Bio sam spreman da se vratim u Srbiju, jer mi je tamo bila majka, ali se desio kontakt sa Igokeom, tačnije sa predsjednikom Miloradom Dodikom koji je izrazio želju da se vidimo pa sam otišao kod njega u Aleksandrovac. Moj i njegov razgovor bukvalno je trajao tri minute i dogovorili smo saradnju. On je izrazio želju da napravi i najbolji klub što je i ostvario. Posljednjih 20 godina Igokea je postala brend Republike Srpske, BiH i on je to napravio. Potpisao sam za Igokeu i kod "Lešinara" postao "Milko Đurovski" - izdajica. U prvom susretu protiv Borca malo je i inat proradio pa odigrao odlično, uzeli smo Borcu Kup i Prvenstvo Republike Srpske.
GLAS: Da lije bilo straha nakon prelaska u Igokeu?
ZIROJEVIĆ: Nije. Rođeni sam Sarajlija, porijeklom iz Hercegovine i moji roditelji su iz Gacka. U meni je ta hercegovačka krv i svi moji preci bili su neustrašivi tako da se i ja nisam bojao iako je bilo je prijetnji. Čak i danas nakon 27 godina ima ljudi koji me sretnu na ulici i kažu da sam ih izdao iako imaju poštovanje prema meni. Sada vidim koliki sam bio miljenik navijača, ali sve se mijenja u životu tako da nisam imao nikakvog straha čak sam svakog dana dolazio iz Laktaša u Banjaluku na ista mjesta i družio se sa istim ljudima sa kojima sam se do tada družio.
GLAS: Kako je bilo priviknuti se na Igokeu?
ZIROJEVIĆ: Poslije prve godine ekipa se pojačala sa zvučnim imenima iz Srbije i Crne Gore. Bili su tu Zoran Stevanović, Gavrilo Pajović... i osvojili smo titulu BiH u zajedničkoj ligi. Igrali smo Kup Rajmonda Saporte i napravili jednu cjelinu. Na čelu sveg bio je Milorad Dodik uz Miloša Čubrilovića koji je sve to držao pod kontrolom. Sve poslije toga je istorija šta je Igokea napravila.
GLAS: S kime je bilo najlakše sarađivati na terenu?
ZIROJEVIĆ: U Borcu to smo bili Vasilj Ševo, Saša Vuleta i Zoran Kukić. Mi smo bili glavni igrači i u svakom momentu znalo se ko šta radi. Bili smo kao jedan. Svi smo držali dobru atmosferu u svlačionici, a tu su još bili Siniša Protić i Aleksandar Šućur. Među nama tada je bio jedan strašno dobar momak, čovjek, košarkaš. Saša Vujasinović koji je bio naš kapiten i on je bio taj koji bi nas smirivao. Bio je glava ekipe.
GLAS: Vaša karijera trajala je izuzetno dugo?
ZIROJEVIĆ: Igrao sam do 41 godine i još bih igrao da nije došlo do promjena u Borcu. Tada je došao bivši igrač Bosne Predrag Benaček i došlo je do pomjeranja direktora u klubu. Novi ljudi su mislili da trebaju igrati mlađi igrači, a od starijih tu smo bili Ranko Velimirović, Vladan Jocović, Dalibor Stupar, Danilo Palalić, Zlatko Jovanović... oni su mislili da to treba da se podmladi pa sam prestao u 41. godini, a mogao sam što se tiče zdravlja još.
GLAS: Koji poraz i dalje boli?
ZIROJEVIĆ: Teško se sjetiti toga. Možda jedna utakmica finala plej-ofa između Igokee i Širokog u Aleksandrovcu gdje sam iz svog prepoznatiljivog kornera imao šut za tri poena. Stipe Šarlija me udario po laktu, sudija nije svirao, možda bih i promašio, ali sve je moglo je da ode u našu korist.

GLAS: Ko je najteži igrač protiv kojeg ste igrali?
ZIROJEVIĆ: Bilo je tih igrača, ali mi na pamet pada jedan iako nismo igrali na istim pozicijama. To je Zoran Stragi Stevanović. Nama koji smo s visokih pozicija ulazili u reket bilo je nestvarno teško jer je dominirao. Bio je snažan i znao da igra košarku. Evo jedna anegdota s njim. On je u Igokeu došao kao igrač Partizna i to nakon što je uradio liposukciju nakon kojeg je bio laganiji nekih 40-ak kilograma. Krenula je sezona i on nije igrao dobro, nije se dobro osjećao i pojedinci su htjeli da mu uruče otkaz. Milorad Dodik je njega baš volio i rekao je da ga kazne nekim manjim iznosom, ali da ostane u ekipi. U tom vremenu Stragi ponovo počne da jede i vrati se na prepoznatljvu kilažu od 165 kilograma. Sve utakmice do aprila koje smo igrali u Ligi BiH smo pobijedili, a on je postizao po 20 i više poena. Jednostavno je razbijao i bio proglašen za najkorisnijeg igrača šampionata. Zezali smo ga da je postao MVP nakon što se najeo ha-ha-ha.
GLAS: Koji treneri su ostavili poseban utisak na tebe?
ZIROJEVIĆ: Pamtim mnoge trenere, skoro sve sa kojima sam radio. Ipak, te 2001. godine imao sam priliku da ljeto mjesec i po dana treniram sa Panatinaikosom kod Željka Obradovića koji je košarkaški čarobnjak. Čovjek koji ima košarku u malom prstu i u svakom momentu zna košta radi o čemu govori i devet titula Evolige. Tu su još bili Bogdan Tanjević, Željko Lukajić, Milovan Stepandić, Svetislav Pešić...
GLAS: Jedno vrijeme i Vi ste bili trener?
ZIROJEVIĆ: Ma to je bio mali izlet. Ja sam taj trenerski posao emotivno shvatao i vidio da to nije za mene. Morate razdvojiti emotivno od rada na terenu pa sam odustao. Moram još da pomenem Boru Džakovića iz plejade starijih trenera koji se može svrstati u red onih najboljih. Bio sam mu pomoćnik dvije godine. Biti igrač i trener je razlika nebo i zemlja. Mislio sam da u košarci nema tajni za mene, ali kada sam postao njegov pomoćnik i kada sam vidio kao radi i kako razmišlja uvidio sam da o košarci ne znam ništa. Kao košarkaš, ja sam jedan od pet na terenu i zna se uloga svakog od nas. Kao trener ti si jedan od 15 i u svakom momentu treba da znaš šta tih 15 momaka treba da uradi, kako da se ponaša bilo da je plej, bek, krilo, centar.
GLAS: Da li je bilo ponuda iz inostranstva?
ZIROJEVIĆ: Bilo je. Zvali su iz Italije i Njemačke, kao i Mađarske, Rumunije, Bugarske gdje kvalitet košarke nije bio na visokom nivou. Ipak, porodica mi je bila raštrkana. Otac se razbolio, majka u Sarajevu, sestra u Crnoj Gori, ja u Srbiji... tako da iz tog razloga nisam nikada otišao u Evropu, nažalost. Ko zna, možda bi bilo bolje da jesam, ali Bog ima svoje planove i bilo je zacrtano da dođem u Laktaše i upoznam suprugu da steknemo dvoje djece pa sam s te strane prezadovoljan kada vidim koga imam pored sebe jer nije sve u finansijama.
GLAS: Da li žalite za propuštenim sportskim šansama?
ZIROJEVIĆ: Sigurno da žalim. Bio sam previše emotivan pogotovo za svoju porodicu. Rat je učio svoje da smo se svi raštrkali po cijelom svijetu i sad u ovim godinama kada razmišljam, htio sam da vidim svakoga, da ga obiđem, a najmanje sam razmišljao o sebi. Možda u to vrijeme, kada sam bio u najboljim košarkaškim godinama, trebalo je da pravim karijeru i zaigram u većem evropskom klubu jer sam imao kvalitet za to što su mnogi to i dan danas govore. Danilović zna reći kad se vidimo: "Ja sam bio ništa kakav je bio Zire", ali život je to. Ko zna, da sam otišao u bilo koji evropski klub šta bi se tamo desilo. Malo žalim što nisam imao veću karijeru pogotovo kada vidim momke sa kojima sam igrao ili protiv kojih sam igrao, a napravili su bolje karijere. Ipak, sve je to život i ostaju samo lijepa sjećanja.
GLAS: Priča se da se cigareta nikada niste mogli odreći?
ZIROJEVIĆ: Pušim cijeli život. Smetalo mi je, ali sam to nekako nosio. Možda je to ta moja hercegovačka krv, ili što bi rekli takva japija ha-ha-ha. Zanimljivo je da nikada nisam bio povrijeđen u karijeri.
GLAS: Vašu porodicu slobodno možemo nazvati sportskom?

ZIROJEVIĆ: Jednom Hercegovcu srce je uzela jedna Laktašanka, Dijana Vojinović. Ona je takođe bila sportista, džudistkinja i osoba koja je osvojila prvu medalju za Republiku Srpsku u bilo kojem sportu za što je dobila Orden zasluga za narod od predsjednika Republike Srpske. S njom sam, hvala bogu, 25 godina u braku, imamo dvoje djece, kćerku Milicu i sina Borišu. Milica je otišla svojim putem da studira mada je malo "povukla" na mamu i nekada se bavila džudom, ali je brzo odustala. Boriša je "povukao" na tatu i igra u Borcu. Mlad je, ima 21 godinu, a šta će biti dalje to zavisi od njega, dok od svih nas ima podršku.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.