Krunić za "Glas Srpske": Igrao sam na inteligenciju

BANjALUKA – Najlakše je igrati protiv fudbalski inteligentnih igrača, jer se onda na terenu nadmudrujete. Na žalost danas je sve manje takvih igrača, a sve više trkača, slobodno mogu reći sprintera. A kada puno trčiš onda manje misliš, istakao je na početku fudbalske i životne ispovijesti za “Glas Srpske“ Branislav Krunić.

FAKTI

• Osvojio dvije titule šampiona u BiH (Leotar, Borac)
• Bio član reprezentacije BiH
• Trenutno selektor mlade selekcije

Rođen 28. januara 1979. godine ovaj Trebinjac je od malih nogu nosio loptu, a fudbal mu je donio puno lijepih trenutaka. Jedan je od rijetkih fudbalera, koji je sa dva kluba osvojio titulu prvaka BiH (2003. godine sa Leotarom i 2011. sa Borcem). Napravio je zavidnu inostranu karijeru nastupajući u Ukrajini i Rusiji, igrao je za reprezentaciju BiH, danas gradi uspješnu trenersku karijeru, a trenutno je selektor mlade reprezentacije BiH.

- Da sam morao biti bek, ne bih igrao fudbal. Uvijek sam se oslanjao na fudbalsku inteligenciju, iako sam imao sjajne fizičke predispozicije. Nikada nisam želio da trčim bezveze. Jesam kad je to trebalo, često sam znao da i uđem u žestoke duele. Međutim, dominantna osobina je bila razumijevanje fudbalske igre i osjećaj. Danas više nije tako, jer je fudbal postao fizika. Ako ne možeš dovoljno da trčiš, ne možeš više ni da igraš - rekao je Krunić, koji od 2011. godine živi u Banjaluci.

Stalno u fudbalu

Fudbal ja za njega od djetinjstva postao sastavni dio života.

- Otkako sam se rodio samo sam znao za fudbal. Otac me je vodio na utakmice. Kupio mi je prve lopte, kopačke. Počeo sam trenirati fudbal sa sedam iako je granica bila devet godina. Moje naselje Tini je specifično, jer je izrodilo dosta igrača. Vukićević i ja smo u istom ulazu, tri ulaza dalje Jovica Vico, u blizini golmani Mijanović i Milenković. Oni su bili stariji od mene najmanje godinu ili dvije. Svi su trenirali fudbal i htio sa, da se upišem sa njima, ali nije moglo jer sam bio premlad. Na silno nagovaranje otac me odveo i kada me trener pitao koliko imam godina rekao sam devet, a on je rekao kako? Onda sam molio da me ostavi zbog drugova i poslije dugog nagovaranja je pristao. Možda je to razlog i zašto sam se dobro igrački razvijao. Ti stariji drugovi su me štitili na terenu, jer sam im bio kao mlađi brat. Ono čega se rado sjećam iz tog vremena je da sam dobacivao lopte 1991. godine kada je Leotar igrao prijateljsku utakmicu sa Zvezdom. Bilo je to malo prije nego što su Beograđani postali prvaci Evrope – nastavio je Krunić.

Po izbijanju ratnih dešavanja sport je zamro.

- Rat je napravio katastrofu od fudbala u Trebinju. Nije se treniralo više od godinu dana, nije se išlo ni u školu, jer su na grad padale granate. Bili smo u nekoj vrsti izbjeglištva. Selo moga oca je prema Bileći i tamo smo boravili sedam, osam mjeseci, jer u zgradi nije bilo podruma. Tako da sam u tom periodu živio seoski život radeći mnogo poslova, koji su mi pomogli u odrastanju, motoričkom i mentalnom. Sakupljao sam sijeno, radio oko zemlje, vadio krompir, radio sve poslove oko sadnje duvana. Često sam te poslove radio trčeći, usput gurajući vodu na kolicima. To je pomoglo u mom razvoju, pogotovo onom motoričkom dijelu – rekao je Krunić.

Treninzima se vratio sredinom 1993. godine.

- Nije bilo zvaničnih mečeva, samo prijateljske utakmice, a potom neka liga u kojoj su pored nas nastupili Hercegovac iz Bileće, Mladost iz Gacka i Velež iz Nevesinje. Prvu seniorsku utakmicu odigrao sam sa nepunih 18 godina. Bio je to novembar 1996. godine i Kup utakmica protiv Glasinca. Tada su u ekipi bili samo igrači iz Trebinja. Najviše sam se družio sa Bojanom Vučinićem koji mi je kum. Od starijih tu su bili: Pajo Janković, Rade Vukasović, Goran Ninković, Siniša Berdović, Dragan Krcko Spajić... Tada smo igrali bukvalno za sitnice, dobijali su se humanitarni paketi. Nešto kasnije smo počeli da primamo plate. U Leotaru su tada bile tri kategorije igrača (plate 300, 200 i 100 maraka). Sjećam se da sam pred kraj 1997. godine dobio dvije plate i pošto je u kući uvijek bio samo jedan budžet, dao sam novac roditeljima da kupe ono što je potrebno za božićne i novogodišnje praznike – izjavio je Krunić..

Dobre igre i 21 gol bili se razlog da stigne poziv iz Olimpije.

- U tom periodu nije bio priznat Fudbalski savez Srpske. Registrovan sam bio kao igrač Balkan Bukovice iz Beograda i od njih sam dobio ispisnicu. Međutim, nisam dobio radnu dozvolu u Sloveniji kao fudbaler, već kao običan radnik. Bio je to sigurno najteži period za fudbalere iz Republike Srpske. Bilo je puno dobrih igrača, koji zbog sličnih problema nisu napravili daleko bolje karijere. Zbog toga sam u Olimpiji ostao samo pola godine, jer registracija nije bila validna – rekao je Krunić.

Šampionska generacija

Vratio se u Trebinje, gdje je počela da se stvara šampionska generacija.

- Sve je krenulo od te naše generacije (1977. do 1979. godišta), a njeni treneri Petar Čolović i Slavko Šarović imaju velike zasluge za kasnije uspjehe. Uspostavljena je saradnja sa Crvenom zvezdom iz koje su počeli da dolaze igrači. Došao je trener Goran Skakić 1997. godine. Poslije toga je trener bio Obren Vukićević, koji je imao velike zasluge za moj fudbalski razvoj. U sezoni 2001/02 za trenera je imenovan Miodrag Profa Radanović. Prvi je došao Pavle Delibašić i on je bio ključni faktor za dovođenje pojačanja. Bio je praktično skaut te generacije. Te sezone smo osvojili duplu krunu u Srpskoj, a igrao se i probni zajednički Kup – rekao je Krunić.

Bila je to sjajna uvertira za prvu sezonu zajedničke lige BiH.

- Tog ljeta 2002. godine je došao Mile Jovin, a sa njim Nenad Purke Stojanović, Slavoljub Đorđević, onda je stigao i Dušan Kerkez, pa Siniša Mulina iz banjalučkog Omladinca, Ninoslav Milenković. Na polusezoni su došli Marko Popović, golman Uroš Golubović. U startnoj postavi na golu je bio Aleksandar Božović, desno Bojan Vučinić, lijevo Milenković, tri u zadnjoj liniji Gavrilo Čorlija, Predrag Vukićević, Đorđević. Ispred njih je igrao Kerkez, desnu polutku Mulina, lijevu ja i špicu su bili Stojanović i Željko Radović. Zapaženu minutažu imali su Zdravko Šaraba, Igor Joksimović.... – istakao je Krunić.

Odluka u Ugljeviku

Bila je to sezona za istoriju, a pred posljednje kolo igrano 24. maja 2003. godine Željezničar i Leotar bili su izjednačeni na tabeli sa po 82 boda. Leotar je gostovao u Ugljeviku kod Rudara, a rival u Širokom Brijegu.

- Pratili smo se veći dio prvenstva. Tri ključna gostovanja bila su u Bihaću, Banovićima i Banjaluci i sva tri smo pobijedili. Na svim tim utakmicama sam imao važnu ulogu. Protiv Jedinstva asistencija, protiv Budućnosti jedan, a protiv Borca dva gola. Nakon toga smo poraženi u Širokom Brijegu i Željo nas je pretekao. Imali smo priliku da se vratimo na prvo mjesto kada su gostovali na “Policama“, ali igrali smo neriješeno i onda je sve stalo u 90 minuta. Taj pritisak u Ugljeviku je bio ogroman. Imali smo 1:0, Rudar je izjednačio. Petnaest minuta prije kraja Purke nam je donio pobjedu. Na “Pecari“ je bio naš sekretar Radoslav Kundačina i javio nam je da smo blizu cilja, kada je Bajano doveo domaćina u prednost. Meč u Ugljeviku je već završio, a mi sjedimo na travi i čekamo kraj u Širokom Brijegu. Kada je javljeno da je završeno počelo je neopisivo slavlje, jer smo znali da smo napravili nešto što će ostati zapisano u istoriji - ispričao je u jednom dahu Krunić. 

Te sezone vladala je fudbalska groznica u Trebinju.

- Imali smo sjajnu posjetu. Ako je meč bio srijedom u školama su bili skraćeni časovi. Protiv Željezničara je kažu bilo 10.000 ljudi, a stadion prima 5.000. Možete zamisliti kakva je to gužva. Sa nama na utakmici protiv Rudara je bilo dosta naših navijača i proslava je počela praktično na izlazu iz Ugljevika. I tako sve do Trebinja, gdje je bio doček. Tri dana kasnije imali smo priliku da se domognemo duple krune. Poslije 0:0 na našem terenu na “Grbavici“ smo poraženi sa 0:2 u revanšu finala Kupa– dodao je Krunić.

Uslijedio je istorijski izlazak na evropsku scenu.

- Najveći problem je bio što nismo zadržali kostur tima. Otišli su najbolji strijelac Stojanović i Đorđević. Obojica u Zvezdu. Povrijedio se štoper Vukićević. Na gol je došao mladi i neiskusni Vladimir Stojković, koji je kasnije postao vrhunski čuvar mreže. Da smo zadržali ekipu sigurno bismo ponovo bili prvaci, a vjerovatno bi sa stečenim iskustvom igrali zapaženu ulogu u Evropi - naglasio je Krunić. Prvi rival je Grevenmaher iz Luksemburga.

- Malo smo bojažljivo ušli u meč na njihovom terenu i bilo je 0:0. U Trebinju smo poveli sa 1:0, ali je Milenković dobio crveni karton i veći dio meča smo imali igrača manje. Ipak, nekako smo postigli i drugi gol i prošli dalje. Potom je došla Slavija iz Praga. Šampion Češke, koji je imao dva igrača koji su igrali finale Evropskog prvenstva 1996. godine - Pavela Kuku, koji je tog ljeta došao iz Kajzerslauterna i Radeka Bejbla, koji se vratio iz Atletiko Madrida. Osim njih bilo je još dosta sjajnih igrača. U prvoj utakmici u Trebinju smo poveli sa 1:0 i imali potom još dva zicera. U finišu prvog dijela smo primili gol, u drugom još jedan. U revanšu u Pragu smo pružili odličan otpor, ali smo ponovo primili gol u finišu prvog dijela kada je pogodio Kuka. Drugi gol su nam dali pred sam kraj meča – naglasio je Krunić.

Odlazak u inostranstvo

Uslijedio je odlazak u Ukrajinu, u Volin iz Lutska.

- To je bilo na kraju sezone 2003/04. Ni sam ne znam kako su me našli. Naime, došao je jedan ukrajinski fudbaler, koji je igrao u Srbiji i rekao mi da me žele u Volinu i da je došao da me gleda. Na početku mu nisam povjerovao. Međutim, sve je proteklo kako treba i uslijedio je odlazak u Ukrajinu, gdje se tada sve radilo po sistemu Lobanovskog. Teški treninzi i mnogo trčanja. Da bi bio registrovan morao si da istrčiš norme, jer su se oni štitili od nespremnih igrača. A, ništa ne bi bilo od odlaska u Ukrajinu da nije bilo kasete. Sve utakmice koje smo igrali su snimane, a ja sam redovno kupovao kasete. Na kraju sezone sam otišao sa snimateljem u studio i zajednički smo izvukli moje najbolje momente. Kaseta je nekako stigla u Volin i ostalo se zna... Odigrao sam odlično tu sezonu, postigao devet golova. Prvi dio sezone je bio kao iz bajke. Postigao sam golove protiv Dinamo Kijeva, Šahtjora, Dnjipra, a protiv tima iz Donjecka sam proglašen za igrača utakmice. Taj pehar i danas imam kod kuće. Upravo taj meč me kasnije i prodao u Rusiju. Na polusezoni je klub imao ponudu za mene od Dinamo Kijeva, ali je Volin nije prihvatio. Nudili su milion dolara, a oni su tražili tri. Dodatni problem je bio što tada nisam bio reprezentativac. Naime, u Ukrajini se igrači, koji igraju za reprezentaciju svoje zemlje tada nisu smatrali strancima – nastavio je Krunić.

Prva stanica u Rusiji bila je u Sibir - Tom iz Tomska.

- Bile su dvije ponude. Tom i Terek. Nisam htio da idem u Grozni, jer je tamo rat tek završen, a meni je bilo dosta rata. Daleko su bolje plaćali, ali sam se ipak odlučio za Tom Tomsk. Nisam imao menadžera i da ne ispadnem neozbiljan našao sam jednog Mađara i dao mu deset odsto da ide sa mnom. U Tomsk sam došao u ljeto 2005. godine i proglašen sam na kraju sezone za najboljeg igrača kluba. Bio sam tada treće ocijenjeni vezni igrač u Ligi. Prvi je bio Karvaljo, drugi Dani - prisjetio je Krunić.

Uslijedio je odlazak u Moskvu koja je bila nasljednik Torpeda.

- Bila je to veoma jaka ekipa, sa kojom sam igrao finale Kupa, dvije godine zaredom bio na evropskoj sceni. Upoznao sam se sa čarima Moskve, koja je prelijep grad. Bio je to za mene u početku pravi šok, jer sam za kratko vrijeme prošao put od malenog Trebinja, do Volina sa 250.000 stanovnika, Tomska sa nekih 750.000 i onda Moskva sa zvanično 14, a nezvanično 20 miliona ljudi. Ipak sam se privikao i shvatio kako  ogroman grad ima dušu. Shvatio sam da se ne kaže džabe: “Ko jednom dođe u Moskvu, uvijek se vraća“ – istakao je Krunić.

Sjajne godine u Moskvi

 Klub se praktično ugasio preko noći, ali nisu mu ostali dužni.

- Sve je sjajno funkcionisalo. Dio plate smo dobijali unaprijed, a drugi dio već na početku sljedećeg mjeseca. U prethodnoj sezoni na pola prvenstva smo bili treći. Trener je bio Miodrag Grof Božović. Međutim, izgubili smo neke utakmice i ostali bez evropske scene i to je olakšalo put ka gašenju kluba. Pred početak sezone smo odradili pripreme u Španiji, a u generalki smo igrali protiv OFK Beograda i pobijedili sa 3:2. U tom meču sam nosio kapitensku traku. A, onda je rečeno da se klub gasi. Svi igrači su dobili čiste papire i po tri plate unaprijed – prisjetio se Krunić.

U tim trenucima našao se na prekretnici.

Dolazak u Borac

- Na molbu trenera Skakića sam došao u Leotar. Odigrao sam sedam mečeva i pomogao klubu da opstane u Ligi. Sezona završena, a ja slobodan igrač. Bila je ponuda iz Amerike, MLS, ali se moralo čekati. Međutim, bio sam nestrpljiv i prihvatio sam Dinamo Brajanska blizu Moskve. Iako su bili drugoligaši ponudili su odlične uslove. Odigrao sam nekoliko mjeseci. Bilo je plan da odem u Ural iz Jekaterniburga, već sam potpisao ugovor, ali su ispali problemi oko ugovora i od toga nije bilo ništa – nastavio je Krunić. Pojavila se mogućnost da dođe u Borac i prihvatio je.

- Vratio sam se na ove prostore poslije šest i po godina i mogu da kažem da je liga bila daleko lošija nego onda kada sam otišao. Tih prvih godina bilo je daleko bolje, ali je onda sve nekako krenulo nizbrdo. Međutim, otkako je na čelo saveza Srpske, a potom i BiH došao Vico Zeljković sve je krenulo uzlaznom putanjom. Što se tiče dolaska u Borac odlučio sam da dođem i pomognem klubu u borbi za titulu. Dogovorio sam se sa tadašnjim čelnim čovjekom kluba Srđanom Šuputom i legendom Borca Muhamedom Ibrahimbegovićem. Došao sam tada u Banjaluku i ostao.... – rekao je Krunić.

Banjalučani su toj sezoni imali odličnu ekipu.

- Stigao sam na zimskoj pauzi poslije odlaska Vuleta Trivunovića, a najveća zvijezda u tim trenucima bio je Darko Maletić. Sve je to odlično posložio trener Vlado Jagodić, a titulu smo ovjerili u pretposljednjem kolu, kada smo na “Grbavici“ savladali Željezničar sa 1:0 golom Milana Stupara. Poslije toga smo igrali kvalifikacije za Ligu šampiona protiv Makabija iz Haife. U međuvremenu došao je novi trener Zvezdan Cvetković, otišlo je dosta igrača i ponajprije zbog neiskustva smo doživjeli visok poraz u Izraelu. Isto se desilo baš kao i Leotaru, dosta promjena i sve se to odrazi na igre i rezultate – rekao je Krunić.

Dok je igrao u Borcu počeli su zdravstveni problemi.

- Slučajno na redovnom pregledu uočeno je da imam ekstrasistolu ili preskakanje srca. To je aritmija srca, a problem je što su se dešavala po dva uzastopna preskakanja. Niko mi nije htio dati dozvolu da nastavim da igram, jer su se bojali. Predloženo mi je da "okačim kopačke o klin". Nije mi toliko teško palo što moram završiti karijeru, jer sam znao da taj dan mora doći. Teško mi je bilo što sam praktično zdrav, a nisam zdrav i što u svakom trenutku može da se desi fatalan ishod. Tih prvih godinu dana bio je težak period. Odlučio sam da nešto moram da mijenjam i tako je bilo, a i drugačije sam počeo  gledati na život – istakao je Krunić.

Prvih godinu i po dana nije bilo skoro nikakvih fizičkih aktivnosti.

- U međuvremenu sam dobio kćerkicu. Jednom sam bio sa njom, kada je već prohodala i ona je krenula prema nekim stepenicama. U strahu da će pasti počeo sam da trčim, ali sam se toliko zadisao da mi je bilo loše. Tada sam sam sebi rekao: “E nećeš. Ako moraš umrijeti od srca, nećeš umrijeti nespreman, već spreman“. I krenuo sam rekreacijom. Tada sam naletio na čelne ljude Željezničara i počela je nova epizoda – istakao je Krunić.

Počeo je ponovo da igra fudbal i to u Četvrtoj ligi Republike Srpske.

- Ponosan sam na to, jer igrači koji igraju na tom nivou igraju fudbal iz ljubavi, a ne iz interesa. Mnogo je sve poštenije nego u višim rangovima. Već na prvoj utakmici sam sam sebi rekao “Šta meni ovo sve treba“. Međutim, uskoro sam postigao prvi gol iz slobodnjaka i odmah mi se vratio onaj osjećaj. Sa Željezničarom sam išao iz četvrte u treću, iz treće u drugu i iz druge u Prvu ligu Srpske. Bilo je to za mene veliko iskustvo, pogotovo trenersko, tako da mi je kasnije bilo puno lakše raditi u Krupi, Borcu, Leotaru, BSK-u i danas kada sam na mjestu selektora mlade reprezentacije BiH – dodao je na kraju Krunić.

Ledenice u kosi

Iz perioda igranja u Tom Tomsku ostala je i anegdota.

- Igrali smo domaću utakmicu na zvanično -15 stepeni Celzijusa. Toliko je bilo dozvoljeno, mada je bilo bar -18. stalno nešto pucketalo na glavi dok sam trčao i shvatio sam da su to ledenice. U jednom skoku protivnički igrač me je udario nogom po licu. Mislio sam da će sve biti razvaljeno i da će biti veliki otok. Međutim, na kraju meča je bila mala ogrebotina. Samo mala crvena šara, nigdje otoka. Ispalo je da mi nisu trebale nikakve obloge, već je hladnoća praktično zaledila cijelo lice – rekao je Krunić.

 

Gašenje Moskve kao sudbina

Smatra da je gašenje FK Moskva na neki način bila sudbina, jer da nije bilo tako, pitanje je kako bi tekao dalje njegov životni put.

- Vjerovatno bi ostao tamo još godinu, dvije, možda i tri, a onda ne bi došao u Banjaluku. A, to je bila prava stvar za moj život. U Banjaluci sam upoznao suprugu, stupili smo u brak i danas imamo divnu porodicu sa četvoro djece. Kćerka i tri sina su naš ponos. Za sada svi nešto treniraju osim najmlađeg, ali i on trči za loptom. Volio bih da se bave sportom, bio bih srećan da neko od njih trojice postane fudbaler, ali mi je najvažnije da postanu čestiti ljudi – naglasio je Krunić. 

Stan za sezonu

Uporedio je primanja u fudbalu BiH, kada je igrao za Leotar i danas.

- Iskren da budem bilo je i tada novca, ali to se ne može porediti ni približno sa današnjim primanjima. Naime, sada igrač ne treba da ide iz Premijer lige da bi riješio egzistencijalno pitanje poput stana. Oni plaćeniji sad mogu zaraditi stan za jednu sezonu – istakao je Krunić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.