Radojka Pandurević dočekala slobodu, ali ne i pravdu

Slobodu je dočekala prije 13 godina - 26. januara 1996. godine, kada je posljednja grupa od 44 logoraša napustila logor Tarčin.

Kaže da je boli što za zločine u "Silosu" još niko nije odgovarao i tvrdi da su bivši logoraši raseljeni u treće zemlje, kako bi se onemogućilo njihovo svjedočenje. Dodaje da je kroz logor prošlo više od 600 Srba.

- U "Silos" sam zatvorena 27. maja 1992. godine. Mene i nervno oboljelu Bosu Aleksić pustili su dan prije muškaraca, da bi pred kamerama sakrili činjenicu da su u tom logoru mučene i žene - priča Pandurevićeva.

Dodala je da je grupa od deset logoraša, među kojima je bila i ona, bila u Temišvaru, gdje su ih saslušali istražioci Haškog tribunala.

- Ali, od obećanja da će biti podignute optužnice protiv počinilaca zločina u "Silosu", nažalost, nikada nije bilo ništa - ističe Pandurevićeva.

Kaže da je logor, prema Dejtonskom sporazumu, trebalo da bude raspušten 19. januara 1996. godine, ali da su to odbijali Alija Izetbegović i Haris Silajdžić.

- Haški sud je, poslije intervencije Elizabet Ren, tadašnjeg izaslanika UN za ljudska prava, formirao ekipu istražilaca, koja je trebalo da uđe u "Silos" i oslobodi posljednju grupu zatočenih Srba. Tek nakon tog pritiska, Izetbegović je prihvatio da se oslobode svi logoraši -  tvrdi Pandurevićeva.

Sjeća se da ju je, kada je uhapšena, nazvavši je "četničkom kurvom", išamarao sada pokojni Refik Tufo, koji je "zaslužan" za formiranje logora.  

- Mislim da je bio 4. jun 1992. godine kada je u "Silos" došla neka vojska kojoj je nekadašnji inspektor republičkog MUP-a Enver Dupovac davao instrukcije koga i kako da muče - navodi.

Radojka kaže da je u "Silosu" bio zatočen i njen suprug Milorad.

- Plašili su me da će me silovati i zaklati mi kćerku. Užasno je bilo kada su komšije "čestitale" Srbima Spasovdan, pucajući pored njihovih glava. Čula se vriska, zapomaganja, udaranje daske o tijelo, a onda, tup udarac tijela o beton - sjeća se Pandurevićeva.

Uzeli su joj, kaže, kožnu jaknu i isjekli na komade prijeteći da će tako i nju isjeći.

- Naredili su mi da se krstim. Ja krenem da se prekrstim, a oni mi kažu: "Ne tako! Sa šakom i u obliku polumjeseca. Nećeš više sastaviti tri prsta, grizi prst!" Grizla sam svoj palac sve dok krv nije počela da šiklja, a onda sam se krstila onako kako su mi rekli. Smijali su se uzvikujući "Alahu egber". Natjerali su me da skinem odjeću sa sebe. Poželjela sam da se ubijem - naglasila je Pandurevićeva.

Teško joj je, kaže, da se prisjeća najtežih dana u životu.

- Svaka noć u "Silosu" bila je paklena. Krajem avgusta 1992. godine tražila sam od upravnika logora Bećira Hujića papir da napišem zahtjev da me strijeljaju. On je to odbio - veli Pandurevićeva i ističe da se, poslije posjete predstavnika Međunarodnog Crvenog krsta, kada je u martu 1993. godine dobila pismo od kćerke i saznala da je živa, zaklela da više niko neće vidjeti njenu suzu i da će sve izdržati.

I izdržala je. Crpila je, kaže, snagu iz Novog zavjeta koji joj je u logor doturio svekar Milivoje. Čuva ga i danas, kao i kalendar i šnale za kosu, koje su joj napravili i dali njeni sapatnici.

- Za tih 150 ljudi, koji su ostali do kraja, ponovo bih prošla onaj isti pakao. Svaku mrvicu hljeba dijelili smo i preživjeli - kaže Pandurevićeva i dodaje da je oni i danas redovno posjećuju.

Trudnica

- Zatvorili su me samu u ćeliju veličine 9,5 puta 4,5 metara u koju su, poslije sedam dana, doveli trudnicu Radojku Lojanica, koja danas živi u Las Vegasu. Njen sin, kojeg je rodila poslije izlaska iz logora, danas ima zdravstvenih problema - kaže Pandurevićeva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.