Srbi koji su preživjeli zločine svjedočili u UN

Panel je organizovala Stalna misija Republike Srbije pri Ujedinjenim nacijama pred zasjedanje Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, na kojoj će se razmatrati rezolucija o Srebrenici.

Dušanka Stanić iz Sanskog Mosta svjedočila je o strahotama koje je preživjela njena porodica tokom rata u BiH, navodeći da su ona i njena sestra Svetlana bile zatvorene u logoru.

”Imala sam osam godina kada je počeo rat u Jugoslaviji i sve naše komšije su zajedno radile, zajedno slavile. Nažalost, jednog hladnog aprilskog jutra majka mi je rekla da je škola otkazana. Rekla mi je da moram da ostanem kod kuće i da se igram sa sestrama. Nisam shvatala da smo mi bili nacionalna manjina. Bili smo zatočeni u kući i jeli smo samo hranu koju smo imali u kući.

Jednog dana grupa vojnika je došla u našu kuću u crnom kombiju sa zamračenim staklima, koje se koristilo da se njime prevoze kriminalci. Grupa vojnika došla je pred našu kući u crnim uniformama, a jedan od njih je uperio pušku u mene. On je nišanio u mene i natjerao nas da uđemo u kombi. Nismo znali gdje idemo. Odvedeni smo u školu gdje je već bilo na stotine Srba. Naredna tri dana nismo ništa jeli, nismo dobijali nikakvu hranu”, ispričala je Dušanka.

Iz škole su, kaže ona, odvedeni u logor i odvojeni od muškog dijela porodice.

“Čula sam kako govore da će da nas bace u jamu, kao što je to bilo u Drugom svjetskom ratu. Kada smo stigli u logor nismo imali predstave šta će se desiti. Vojnici su došli da nas muče. Poredali bi nas žensku djecu uz zid za streljanje i pitali majke da li žele da one ili djeca budu prve ubijene. Kasnije sam saznala da su nekima od logoraša urezivali krstove po tijelu”, rekla je Dušanka.

Ona je navela da je po izlasku iz logora mislila da može da počne novi život. Čak iako je to bila teritorija koju su držali Srbi, kaže ona, granate su bile njena uspavanka.

“Bošnjaci su išli u školu sa nama. Jedan od Bošnjaka kada sam išla u školu rekao je mlađem - 'hajde da je silujemo'. Bila sam brza a on je hramao pa sam uspjela da pobjegnem. Živjela sam u strahu svakog dana”, rekla je ona.

Prema njenim riječima, u oktobru 1995. njen grad je ponovo bio napadnut. Uspjeli su da pobjegnu sa kočijama - žene, djeca i stariji.

“Bio je oktobar, živjeli smo napolju. Ja sam bila beskućnik i ponovo uplašena. Tek kasnije sam shvatila šta sam prošla u djetinjstvu. Kada sam napunila 11 godina, nas djecu primile su grčke porodice. Tada sam vidjela kako bi djetinjstvo trebalo da izgleda. A shvatila sam da, ipak, ima dobrih ljudi i ima nade”, rekla je ona.

Njena sestra Svetlana ispričala je da ratovi za sobom ostavljaju žrtve na svim stranama, te da su i one svjedoci toga. “Porodice su one koje plaćaju tu kranju cijenu. Imamo traume koje nas prate. Srećni smo zato što smo preživjeli, a ima onih koji to nisu uspjeli. Kao majka troje djece ne mogu da im objasnim šta su sve moji roditeljlji preživjeli da bi nas sačuvali”, istakla je Svetlana.

Dijana Ivanović: Moj otac je molio da ga ubiju, toliko su ga mučili

Dijana Ivanović ispričala je priču o svojoj porodici tokom rata. Rođena je u Livnu, mjestu u kojem je prije rata živjelo 5.000 Srba, a danas ih je ostalo samo 20. 

Znajući strahote i civilne gubitke koje su Srbi iskusili u Drugom svjetskom ratu, Dijanini roditelji su 1991. odlučili da pošalju svoje četvoro djece u Srbiju. 

Oni, kako kaže, nisu željeli da napuste svoj dom i dalje su se nadali da će se sve riješiti u najboljem redu i nadali su se miru. 

“Vjerovali su da im niko neće naškoditi jer su bili dobri ljudi, poznati u zajednici po tome što su pomagali drugima, uključujući Hrvate i Bošnjake. Ali moji roditelji su bili Srbi i tu je sve počelo”, rekla je Dijana. 

U maju 1992. godine pet hrvatskih vojnika je došlo i odvelo njenog oca Radeta na ispitivanje i on se nikada više nije vratio svojoj kući.

Prvo je, kaže, bio smješten u policijsku stanicu sa mnogim drugim Srbima, a kasnije je poslat u srednju školu “Ivan Goran Kovačić” koja je bila pretvorena u koncentracioni logor za Srbe, a koji su vodili Hrvati i Bošnjaci.

Smješten je, kaže, u malu sobu devet kvadrata sa još 12 Srba, koji su bili iz Srbije, ali su radili kao sezonski radnici u Hrvatskoj i Sloveniji.

“Ovi Srbi su uhvaćeni i dovedeni u logor u Livnu. Moj otac je rekao da je jedan siroti čovek svakodnevno mučen i na kraju ubijen. Moj otac je takođe mučen svakodnevno pet i po mjeseci, uglavnom od strane hrvatskih policajaca, koji su mu bili prijatelji prije rata. Dakle, bošnjački prijatelji i susjedi su hvatali svoje susjede Srbe i to se sve ponavljalo i to u velikoj mjeri”, ispričala je Dijana.

Njegog oca su, priča Dijana, mučili, tukli pesnicama, čizmama, žicama, pendrecima, stavljali pušku u usta preteći da ga ubiti.

“Moj otac je bio u takvom bolu da je molio. Molio je da ga ubiju. Ali su mu rekli da zato što je Srbin, da će ga prvo mučiti pa tek onda ubiti. Kad bi jednom od mučitelja dosadilo, novi bi došao i nastavio sa strašnim ciklusom dok i njemu ne dosadi. Jedne noći su mu vezali povez i odvezili ga u šumu gde su htjeli da ga ubiju. Izveli su ga iz auta i rekli mu da pazi korak jer može stati na nečije tijelo. Stavili su mu pištolj na čelo i pucali, međutim pištolj je bio prazan namjerno”, ispričala je Dijana.

Ovi i drugi psihološki pritisci i traume su, kaže, bili svakodnevni.

“Oštetili su mu tijelo tako što bi ga ispekli, tako da je imao opekotine do kraja života. Često su ga stavljali u samicu na nekoliko dana bez hrane i vode, bez ćebeta, kreveta ili bilo čega drugog. Spavao je na betonskom podu pet i po mjeseci”, rekla je Dijana. 

Njena majka Ljubica je imala istu sudbinu kao i otac. 

Dok je otac bio u logoru, živjela u konstantnom strahu od toga da će joj zapaliti kuću.

Primjećivala je da je sve više Srba nestajalo. 

“Jednog jutra, naša susjetkinja, Srpkinja, je pronađena mrtva u svojoj kući. Njeno golo tijelo je pronađeno na podu, bila je silovana, njeni ekstremiteti su polomljeni i imala je ranu od pištolja na grudima. Moju majku su takođe odveli u koncentracioni logor 10. avgusta 1992. godine. Redovno su je tukli i mučili na električnoj stolici kao i mog oca. Prijetili su da će dovesti svo njeno četvoro djece i ubiti ih pred njom”, ispričala je Dijana.

Mnogi Srbi su, kaže, zadržani i mučeni u tom logoru, uključujući i njene stričeve, tetku i dvojicu rođaka.

“Mnogi od njih nisu preživjeli. Mnoge srpske kuće su prvo pljačkane, zatim zapaljene i uništene, uključujući i našu. Imam sliku onoga što je od nje danas ostalo. Jedini razlog što su moji rođaci i roditelji preživeli jeste to što su imali dovoljno sreće da ih registruje Međunarodni crveni krst tokom jedne od njihovih poseta logora. Pušteni su iz logora kroz program razmjene zatvorenika. Ovde imam sva dokumenta, dostupna su iz organizacije Crvenog krsta koja svedoče o njihovom vremenu provedenom logoru. Ljudi mogu lagati, ali dokumenti ne lažu”, ispričala je Dijana.

Napustila je, kaže, svoj grad pre 33 godine 1991. godine i od tada nije našla snage ni hrabrosti da se vrati.

“Vraćanje bi bilo kao da se suočavam sa sopstvenom smrću. Do danas niko nije odgovarao za užase koje su Srbiji i mom gradu doživeli. Ja sam ovde danas, tražimo od Ujedinjenih nacija da nam pomogne da dobijemo pravdu za sve užase koje smo iskusili svi mi danas prisutni i mnogi Srbi žrtve ovog rata”, rekla je Dijana.

Tosi: Ideja o izostavljanju Srba iz priče o žrtvama ne može da ima efekta
Ideja da se Srbi izostave iz priče o žrtvama i da se niko ne bavi njihovom istorijom niti njihovim pričama ne može da ima efekta, izjavio je stručnjak za međunarodne sporove iz Vašingtona Gregori Tosi.

Tosi, koji je radio kao generalni konzul za američke senatore i članove Predstavničkog doma i kao parničar u međunarodnim sporovima, istakao je tokom panel-diskusije u sjedištu UN u Njujorku da je veoma teško pratiti tako snažna svjedočenja, slučajući “one koji su iz evropskih zemalja koje nemaju angloameričku tradiciju”.

- Prema anglosaksonskom pravu, uobičajena fraza je da “ništa ne izvlači istinu na vidjelo do unakrsno ispistvanje”. Ne bih nikoga od vas izazvao na unakrsno ispitivanje svjedoka da testirate njihova svjedočenja. Većina vas ste pravnici - naveo je Tosi na početku obraćanja.

Komentarišući izjave učesnika panel-diskusije koji su svjedočili ili sami preživjeli mučenje koje su Bošnjaci tokom rata vršili nad Srbima, kao i prijedlog rezolucije u Srebrenici, Tosi je naglasio da žrtve ne traže ništa više od jednake pravde, ne samo za njih same već za sve žrtve – srpske, hrvatske, bonjšnjačke. Oni traže da žrtve imaju jednaku pravdu, a nova rezolucija ne vodi ka tome. Oni od UN traže da razmotre jednaku pravdu za svakoga koja je nazvana “pomirenje”.

Prema njegovim riječima, “mudro je uzeti u razmatranje priče svih strana”, a jednaka pravda ide ruku pod ruku sa poštovanjem priča svih žrtava, uključujui one koji nisu preživjeli pa sada ne mogu da pričaju o tome.

- U ratu u BiH poginulo je 30.000 Srba za koje nismo mnogo toga čuli, nismo čuli da su dio te jednačine i ova rezolucija im neće pomoći da budu ubačeni u tu jednačinu. Kada se razmišlja o rezolucijama i o tome kako su one uobličene treba da se uzmu u obzir ne samo regionalne vlade već i učesnici, glavni učesnici u BiH, a to su tri konstitutivna naroda, koji čine većinsko stanovništvo – 98 odsto - napomenuo je Tosi.

On je naglasio da u prijedlogu rezolucije nema ništa što pokazuje poštovanje prema Srbima kao većinskom učesniku u razmatranju.

Tosi je ocijenio da će rezolucija samo da vrati sve probleme koji su i ranije postojali, još od prije dva velika rata.

Američki stručnjak naglasio je da proces mora da bude transparentan i jasan za svakoga, uključujući članicama UN i EU, ali da je najvažnije da bude jasan i transparentan onima koji žive u BiH.

- Kako možete da postignete uspjeh rezolucijom u kojoj izostavljate jednog od najvećih učesnika – Srbe? Srbija želi inkluzivniji pristup, koji će uključiti sve strane. Ljudi su bili voljni da gledaju naprijed, čak suočavajuići se sa najgorim zločinima - da ostave gorčinu za sobom i ne razmišljaju o osveti.

Ovaj dio svijeta preživio je kulturološku osvetu, tako da će uzimanje u obzir svih strana imati više efekta u regionu, uključujući na ekonosmki rast, vodiće do uzajamnog razumijevanja zemalja i naroda. Ideja da se gleda i krene naprijed i da je međukulturološka razmjena ta koja bi mogla da dovede do novog stanovišta. Ali, ideja o izostavljanju Srba i nedostatak bavljenja njihovom istorijom i njihovim pričama - ne vidim kako to može da ima efekta - zaključio je Tosi.

Vučić: Istina nije jednostrana, rezolucija će žrtvama staviti žig na čelo

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić poručio je da žrtve i svjedoci rata u BiH svjedoče o tome šta se dogodilo prije 30 godina i da istina nije jednostrana, kao i da će im usvajanjem nacrta rezolucije o Srebrenici biti stavljen žig na čelo kao da su dio genocidnog naroda.

Vučić je pozvao sve članice Generalne skupštine UN da ne usvoje nacrt rezolucije o Srebrenici.

“Duboko sam dirnut svedočenjima svih Srba koji su došli ovde da svedoče o onome kroz šta su prošli pre 30 godina”, rekao je Vučić.

On je naglasio da istina nije nikad jednostrana i da su žrtve to upravo i potvrdile uoči dana mogućeg usvajanja nacrta Rezolucije o genodicu u Srebrenici.

Vučić je istakao da ti ljudi nisu političari već obični ljudi i da će se  svi oni osjećati veoma loše ako bude donijeta rezolucija, jer su oni žrtve, a na čelo će im biti stavljen žig kao da su deo geonodicnog naroda.

“Srbija nikada nije ćutala, mi nismo ćutali, o strašnim događajima u Srebrenici, mi smo hapsili, privodili i izručivali svakoga ko je bio individualno odogovoran za užasne zločine koji su se desili u Srebrenici”, istakao je Vučić.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.