Džihad-turisti iz Sirije dolaze u Evropu s prstom na obaraču

Pet stotina evropskih "džihad turista" otišlo je u Siriju da uče "zanat ubijanja", a onda se s prstom na obaraču vratili kući, upozorava njemački ministar Hans Peter Fridrih.

Rat u Siriji je jedinstvena tragedija, koja sve ozbiljnije, sa nesagledivim posledicama, inficira svjetsku diplomatiju. Dok se u slučaju takozvanog Arapskog proljeća Evropa na trenutke još i mogla zavaravati srećnim krajem u tom dijelu svijeta, takvih očekivanja sada nema. Bauk sirijskog građanskog rata kruži Evropom. Situacija na terenu eskalira, zapalila je čitav region, razjedinila evropsku diplomatiju više nego inače, a sad polako raste i kao socijalni problem na starom kontinentu.  

Tako je njemački ministar unutrašnjih poslova Hans Peter Fridrih, vrlo nezadovoljan ishodom nedavnih razgovora u Evropskoj uniji o takozvanom "džihad-turizmu", rekao da njegove evropske kolege ignorišu ozbiljnost problema.  

I do sada su mladi druge ili treće generacije islamskih doseljenika, koji su odrasli u toj zemlji i zvanično su njeni državljani, odlazili da se bore na strani talibana u Avganistanu ili Pakistanu. Šta je sada drugačije, čemu odjednom to uzbuđenje, pita list FAZ ministra Fridriha.  

Avganistan je daleko, Sirija je blizu, ona dominira naslovnim stranicama, osećaj "prepuštenosti" tamošnjeg stanovništva snažno je propagandistički praćen preko interneta. Sve to pozitivno utiče na motivaciju "džihad-turista", izjavljuje Fridrih u intervjuu njemačkom listu.  

Činjenica da se za sada govori o 50 takvih slučajeva iz Njemačke, ili pet stotina iz EU ne otkriva svu težinu problema, žali se njemački ministar. "Ti ljudi odlaze visoko motivisani za Siriju, tamo završe 'zanat' ubijanja, usvoje tehniku kako se mržnja pretvara u djelo i onda se s prstom na obaraču vraćaju kući u Evropu. To su tempirane bombe", upozorava Fridrih.  

"Džihad-turisti" dolaze iz lokalnih salafističkih krugova, ali ima i dosta onih koji ranije nisu pripadali salafitima, pa njemački ministar policije problem postavlja na slijedeći način: Treba djelovati preventivno, vezati mlade ljude za vrijednosti društva u kojem žive i dobiti odrešene ruke za proterivanje agresivnih fundamentalističkih propovednika.  

Međutim, kad policija počne da govori o "prevenciji", to onda obično znači da su brojne društvene instance prije toga već zakazale, od porodice, preko škole do radne integracije, ali i više od toga - da se to društvo kreće po ideološki klizavom terenu. Zar nije i Gvantanamo jednim dobrim dijelom bilo zamišljeno kao institucija "preventivnog" karaktera?  

Finski diplomata Marti Ahtisari izjavio je na jednoj tribini u Beču da je "sve to moglo biti drugačije", da je Zapad kriv za razvoj situacije u i oko Sirije. U svim intervjuima do sada, Ahtisari je optuživao Savjet bezbjednosti zbog neodlučnosti, a sada konačno objašnjava kako je to tijelo dovelo do politike mrtvog čvora u odnosu na Siriju.  

"Rusi su u februaru prošle godine Zapadu nudili pregovore o ostavci Asada - to bi bilo nešto na šta su oni sigurno mogli imati uticaja", izjavio je Ahtisari na skupu održanom u bečkom Institutu za antropologiju. Taj mu je predlog u direktnom razgovoru saopštio ruski ambasador u Ujedinjenim nacijama Vitalij Čurkin, očekujući od Ahtisarija da ideju proslijedi dalje.  

Diplomatski impuls, da je Rusima jednako tako dosta Asada kao i Zapadu, Ahtisari je uredno prenio dalje, ali su Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Francuska potpuno ignorisale tu inicijativu. U javnim medijima zapadnih država je tako nastavila da kruži slabije ili jače naglašena tvrdnja kako "Moskva drži zaštitničku ruku iznad Asada", što je dalje pojačavalo stereotip o ruskim imperijalnim ambicijama.  

Ne samo da je "Moskvi tada isto bilo dosta Asada", već je Čurkin nudio i razgovore o zajedničkim isporukama oružja pojedinim grupama u Siriji, kao i o koordinisanom diplomatskom pritisku na pobunjenike i službeni Damask da konačno stupe u ozbiljne mirovne pregovore. Sve te ruske inicijative, tvrdi Ahtisari, bile su ignorisane od zapadnih članica Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, iako je bilo jasno da se Asadu mora pomoći da ili izgubi ili pobjedi, jer vlastitim snagama nije mogao ni jedno ni drugo.  

U svijetlu ovakvih razvoja događaja, povlačenje austrijskog vojnog kontingenta sa Golana zaslužuje novu interpretaciju, ne više kao akt kukavičluka ili navodne alpske nepouzdanosti, već kao racionalno postavljena matematička formula. Šta je najpametnije učiniti kad se istureno vojno odjeljenje jedne male zemlje nađe na visoravni gdje s jedne strane stoje Asad, Hezbolah i moguće nuklearni Iran, s druge nervozni i definitivno nuklearni Izrael, što potencijalno znači i Amerika, s treće Turska s probuđenim imperijalnim refleksom, s četvrte Rusija, kojoj je dosta da je Zapad ponižava i kada konstruktivno misli i kada ne, a s pete tvoji vlastiti saveznici (Velika Britanija!) spremaju se da iza tvojih leđa pumpaju novo oružje u neprozirne frontove sirijskog građanskog rata?  

Odgovor je jednostavan: U takvoj situaciji, treba se što prije vratiti kući. "Samo bez svečane predaje dužnosti Hezbolahu, momci!", gorko komentariše austrijski "Prese" povlačenje nacionalnog UN-kontingenta s Golana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.