Uzduž i poprijeko: Lajanje na zvijezde

Piše Siniša DAVIDOVIĆ

TOKOM mojih slavnih gimnazijskih dana, izuzetno su me nervirali pismeni zadaci čiji je cilj bio da iz mene izvuku obećanje da ću biti vrijedan i poslušan đak i koristan član društva. Sjećam se kako se moja draga razrednica Ljilja Stanar naljutila i dala mi solidnog keca kada sam na temu "Želim, mogu, hoću" odgovorio da sam želio, mogao, ali, eto, nisam htio da napišem navedeni zadatak. I kako sam u "ispravku", kao očekivanu korekciju ponudio jednu jedinu rečenicu: da želim postati mašinski inženjer. I tako dobio drugog keca, bez prava na dalje ispravke. A što se vremenom pokazalo potpuno ispravnim, jer niti sam postao mašinac, niti vrijedan i poslušan, plus što se društvo, koje me baš takvog očekivalo, u međuvremenu raspalo. Uspjela je samo moja razrednica, jer, evo, na kraju ipak pišem o onome što bih želio i htio. Jedina razlika je u tome što sve to i dalje ne mogu, jer ništa od toga ne zavisi od mene, a ni od društva u kojem danas živim, preživam i preživljavam. Jer, mi danas imamo neke sasvim druge pismene zadatke na zadate teme, a kojima je cilj da se u nama ubije svaka ideja o vlastitom identitetu i sopstvenim razmišljanjima. Danas imamo neke potpuno druge "razredne starješine" koje crvenom olovkom neumorno precrtavaju, dopunjavaju i prepravljaju naše domaće zadatke, sve dok ne obećamo da ćemo po svaku cijenu postati poslušni članovi Evropske unije. I kod kojih prolazna ocjena uopšte ne postoji, sve dok zadatak u potpunosti ne prepišemo iz njihovih udžbenika, skripti i silnih predavanja. Zato ne treba da čudi što ma kakav god protokol napisali, i kako god do njega došli, isti "neće piti vode" sve dok ga naši mentori ne pregledaju, ižvrljaju, ubrljaju i poslije svega nama zakažu "ispravak". I tako već bogatoj kolekciji naših raznoraznih PTSP-a dodaju nove traume i stresove čije je zajedničko ime "evropske integracije". A koje su u stanju da bukvalno izbezume svakog normalnog, ako nas takvih još i ima. Jer, šta reći ako nam neko jednog dana tvrdi da nije došao da prijeti već da objašnjava, a već sutra priprijeti smjenjivanjem i kažnjavanjem. Šta reći ako vam neko godinama trubi kako o svemu treba da se sami dogovorimo, ali samo i isključivo onako kako on hoće. A da se sve to prikaže kao rezultat našeg dogovora, a ne daj bože pritiska "demokratskog svijeta"... I da sve zapovijesti viših komandi izvršavaju raznorazni terenski kaplari i desetari čiji jedini zaključak glasi "dobro je, ali može i bolje"... Ono što me u svemu ovome posebno nervira jeste činjenica da je Evropska unija svoja vrata zatvorila "do daljeg", to jeste do vlastitih ustavnih reformi. A što pomenute podoficire nimalo ne sprečava da mene gologuzog i dalje driluju pod parolom "biće gaće, samo ne znam kad će".... I da mi povećavaju nivo adrenalina floskulama o tome kako treba nazrijeti "svjetlo na kraju tunela", u kojeg su me uveli nakon što je u tom tunelu, usred mraka, prestala da sija zvijezda petokraka.... Slijedom čega mi je preostalo samo to da lajem na zvijezde ili na Lajčaka, a sve dok mi se od toga ne pojave evropske zvjezdice pred očima. Ko sve ovo preživi, ješće zlatnom kašikom. Jedino se ne zna šta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.