Foto: Topovi ili lupa srca: Sinergija, tihost, energija
Piše Mirko VUKOVIĆ
AKO bih morao u jednu riječ da sažmem sve o čemu sam namjeran ovom prilikom da pišem, ta bi srčika, bez dvojbe, bio izraz SINERGIJA. Imao sam, sticajem određenih okolnosti, sreću (jer sreća je, zaista, sresti se oči u oči sa ovakvim pjesničkim tekstom!) da dobijem na čitanje nikad objavljenu pjesmu (čime je sreća još i veća!)Andrej Rubljov, mlade poetese Anje Jeftić (rođena 1980. g. u Sarajevu; živi u Trebinju; nema objavljenu knjigu; ja vam je, evo, predstavljam).
Jeftićeva odmah uzima epistolarni, apostrofično-molitveni ton srednjovjekovnih pohvala i u tom panegiričnom ključu klasičnog povjesnog slova izvezuje svoj pokrovac:Kada bi krenuli da ti kazujemo o bilo čemu/što bi duša k duši, um k umu bio kadar da razumije, /naš govor, Andrej, ipak bio bi ćutnja,/ili obična riječ za riječ,/jeka mrtvih slogova u živim dušama. Blaga doza deklamacije (retorsko-recitatorski patos) i specifična ritmička organizacija stiha, to je ono što ovdje očarava, a što, svakako, proishodi iz onog asketskog samokontrolisanja, ohristovljenom umu svojstvenog. Placidnost, smirenije koje odiše prisnim, tihim (tihovateljnim) emanacijama duha, pulsiranje, nježno damaranje srca svijeta (damaranje Riječi u riječi), onoga koje Sveti oci imenuju srcem milujućim(koje gori ljubavlju prema svoj tvari).Zato te puštamo da čitaš Poslanicu,/i da naše slovljenje preraste u slavljenje/Onoga ko je iznad svake slave i dostojniji od svake hvale, reći će mlada pjesnikinja. Ako kažem da je Anja asistent na Srpskoj književnosti srednjeg vijeka, na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu, onda će vam odmah biti jasno da se i ta činjenica može pripisati/prisabrati određenoj - SINERGIJI. Ona posjeduje jedan fini tembr u glasu. Riječ je o suptilnoj verbalnoj dekolorizaciji, brižljivo biranoj, brižljivo izvaganoj tonalnosti. O jednom svjesnom pobljeđivanju(do eterične ezoteričnosti); kojih 2-3 tona, 2-3 nijanse samo. Tek toliko da se osjeti/nasluti da imamo posla sa stvarima sa višeg nivoa postojanja, sa drugog plana bivstvovanja. To je vrhunski, suptilni lirizam - placidan, mek, paperjast, nadstvaran. A pritom se, opet, (do)tiče SINERGIJE, ako se samo prisjetimo pastelno nježne hromatike Rubljovljevih ikona. Potpuno, znači, saglasje; riječ je o bez ostatka kompatibilnosti sa predmetom o kojem se pjeva, koji se opjevava. Istodobno, i te su izdužene, crtački elegantne forme i figure Andreja Rubljova u potpunom dosluhu sa pjesnikinjinim širokim, slobodnim stihovima koji se negdje približuju proznome razmahu: Sjeti se svih koji te po prstima pamte i po djelima,/koji hode za tvojim tragovima na mliječnom putu,/gacaju po skorenim ti stopama na skorupu neba. Knez Jevgenij Trubeckoj, u prekrasnoj knjizi o ruskom ikonopisu, još prekrasnijeg naslova - Istina u bojama, kaže:Treba li se čuditi što danas, posle mnogo vekova, mi ponovo možemo da čujemo molitvu svetih...i što razumemo uzdahe i suze Andreja Rubljova i njegovih sledbenika? Zar nije Jeftićkina pjesma, pet vjekova nakon podvižničkog pokoljenja Sv.Sergija Radonješkog, još jedno svjedočanstvo o postojanju onih sa razvijenim unutarnjim sluhom (Ko ima uši da čuje, nek čuje), onih koji još čuju molebni zaziv svetih predaka? Zar nije prekrasan dokaz hristijanskog razumijevanja uzdaha i suza Andreja Rubljova sam kraj njenoga pjevanja koji kaže: Takva je i sada, Andrej, sklupčana u dnu rama tvoje slike,/molča jednostavna i bez cvijeća,/i čeka da te rukama zagrli izbliza,/kao što te vijekovima grli očima izdaleka,/kao što te, Andrej, naša ljubav vijekovima grli očima/izdaleka.
Ukoliko (ukoliko je to moguće!) onu poznatu Lotmanovu tvrdnju po kojoj su tip slike svijeta, tip sižea i tip ličnosti, međusobno uslovljeni primijenimo na poeziju, onda se sa sigurnošću može ustvrditi da je Anja Jeftić u ovoj briljantnoj pjesmi postigla najviši stepen podudarnosti pojedinačnih poetskih elemenata. Govorim, dakle, o najvišem stepenu pjesničke SINERGIJE.Da li su to bili topovi, ili lupa moga srca?