Predrag Lozo: Dolina Neretve je i dolina zločina nad Srbima

Iako nekada zvuči kao kliše, glavna poruka i ove knjige jeste da ne smijemo da zaboravimo. Ne da bismo širili mržnju, osvetu ili nešto slično tome, nego to pominjanje dugujemo narodu koji je stradao te da bismo razumjeli istorijske procese. Srpski narod je 1992. godine prepoznao neke elemente iz one 1941. i u samoodbrambenom refleksu stvorio Republiku Srpsku koja mora biti institucionalni nosilac pamćenja i na prostoru gdje su Srbi vijekovima živjeli, a koji danas nisu na njenoj teritoriji. Mostar je jedan od njih.

Kaže to za "Glas Srpske" istoričar u Republičkom centru za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih Predrag Lozo koji je autor knjige "Ko ružan san, zadnji put pogledajte grad" koja govori o zlodjelima nad srpskim narodom na području Mostara, Konjica, Jablanice, Čapljine i u drugim mjestima zapadne Hercegovine pa do logora u Hrvatskoj.

Uoči premijernog predstavljanja knjige u Trebinju Lozo je pojasnio da naziv djela predstavlja kombinaciju osjećanja i surove sudbine koja je početkom devedesetih godina zadesila Srbe u tom dijelu BiH.

- Ni srpski narod u Mostaru i dolini Neretve nije mogao vjerovati da se stvari koje su se desile od 1992. do 1995. mogu i desiti. Većina mostarskih Srba koji su živjeli u urbanom okruženju kao da su se probudili u ružnom snu krajem aprila i početkom maja 1992, kada su počeli sukobi, kada postaju označena grupa koja gubi prava i bivaju prvo zatvarani pojedinci, a onda i širi slojevi društva. Drugi dio naziva govori o simboličnom događaju. Kada su Srbe vodili ka zapadnoj Hercegovini, a na osnovu više svjedočenja, na uzvišenju iznad grada su ih zaustavljali i govorili im da posljednji put pogledaju grad. Time im je jasno poručeno da nestanu sa tog područja - rekao je Lozo.

GLAS: Kolike su razmjere tih zločina?

LOZO: Kategorija zločina je širok pojam. Nije zločin izvršen samo nad ubijenim civilima, zločin je i zatvaranje, oduzimanje imovine, pljačkanje, a ono što reprezentuje šta se dešavalo Srbima u Mostaru i dolini Neretve je njihovo današnje stanje. Tu je živjelo više od 40.000 Srba. Danas ih je deset puta manje. To govori o razmjeri zločina i namjeri da Srba ne bude više na tom prostoru, ali i o ubistvima čitavih porodica, o pojedinačnim pričama žrtava, od silovanja do maltretiranja u logorima, koje su nabijene takvom dozom dramatičnosti i surovosti da je veoma teško povjerovati. Na nama istoričarima je da ih stavimo u istorijski kontekst, pokušamo objasniti, ali nikada nećemo uspjeti do kraja da kažemo zašto se nešto desilo i kako.

GLAS: Među najpotresnijim je priča o porodici Golubović iz Konjica koja je odvedena iz stana i ubijena 1992. godine. Đuro, Vlasta i Pavle (5) na mjestu su bili mrtvi, Petar (7) je preživio prvo strijeljanje, ali ne i drugo. Ima li pravih riječi da se to opiše, sa naučne, a posebno ljudske strane?

LOZO: Nikada ne možemo do kraja opisati zločine ni istražiti količinu surovosti i zla koja se reprezentuje u ratnim i drugim zločinima. To je usud istoričara da pišemo o tim stvarima, ne da bismo širili mržnju ili, ne dao bog, osvetu, nego moramo razumjeti sa čime su se pripadnici našeg i drugih naroda susretali u tim vremenima. Pitanje zločina je pitanje odnosa jednog čovjeka prema drugom, pa tek onda grupacija nacionalnih, vjerskih i tako dalje. Nikada do kraja nećemo razumjeti ono što se desilo.

GLAS: Koliko se zna o zločinima i u tim mjestima i izvan njih?

LOZO: U BiH je u posljednje vrijeme stvorena nametnuta mantra da je samo presuđeni zločin zločin i da se o drugim stvarima ne može govoriti. To govore oni koji dolaze iz pristrasnog narativa određenih zajedničkih institucija koje žele da stvore hašku napisanu istoriju i tu dolazimo do činjenice da veliki broj zločina nad Srbima u Mostaru i dolini Neretve nije osuđen i, nažalost, neće biti. U knjizi sam pokušao da opišem lične ljudske sudbine koje, opet, reprezentuju sudbinu Srba u Mostaru i dolini Neretve. Opisivao sam ne samo stradanje Srba nego i uništavanje njihovih identitetskih tragova. Svi znamo priču o strašnom rušenju Starog mosta, a godinu i po ranije je srušen manastir Žitomislić koji mu je vršnjak.

GLAS: Vi potičete sa tog prostora zapadne Hercegovine. Da li Vas je i to podstaklo da napišete ovo djelo?

LOZO: Rođen sam u Mostaru i podstaklo me i to da te silne priče ostavimo na papiru generacijama koje dolaze jer, zaista, ono što ne zapišemo neće ni postojati. Uvijek se teško boriti sa tim ličnim usudima istoričara. Ja sam dijete iz izbjegličke kolone iz Mostara koje je odrastalo u ratnoj Hercegovini i naravno da je to sve uticalo na mene da se bavim ovom temom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.