Nebojša Radmanović, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH: Sada i na Zapadu shvataju da u BiH više ne mogu da rade šta hoće

Vidljivost stavova Republike Srpske o situaciji u BiH u proteklih nekoliko godina značajno je poboljšana na Zapadu, a to se naročito osjetilo u proteklih pet mjeseci, nakon izbijanja krize izazvane nametanjem izmjena Krivičnog zakona BiH, kaže u intervjuu za “Glas Srpske” Nebojša Radmanović, zamjenik predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta BiH.

- Do tada je sve bilo drugačije. Kada bi OHR ili neki predstavnik EU nešto zacrtao, to je uglavnom i bilo ostvareno. Sada i Zapad vidi da to više ne može, da postoje ljudi koji su spremni da brane svoje do kraja. Koliko će trajati ta posebna pažnja pod kojom se sada nalazimo, vidjećemo. Svijet ima neka krupna žarišta koja su mnogo teža nego BiH. To je još jedan razlog više da se mi ovdje dogovaramo - ističe Radmanović.

On napominje da političari u Sarajevu povlače iste poteze i vode istu politiku kao da se i dalje nalazimo u 1992. ili 1993. godini, ali da ti potezi i ta priča više ne prolaze kao prije dvije ili tri decenije.

- Sve to govori da oni ne razumiju BiH. Oni ne mogu da vladaju Sarajevom, a vladali bi cijelom BiH. Prosto nevjerovatno. Taj njihov odnos sa jednim brojem stranaca dovodi do zamagljivanja suštine problema koji onda prebacuju u Srpsku. FBiH je za tri godine upropastila demokratski princip izbora, tri godine nisu formirali vladu, i to nekima nije problem, a jeste problem kada mi kažemo da ne damo otimanje nečeg što je po Ustavu BiH naše - dodaje Radmanović.

GLAS: Da li je promjena okolnosti na svjetskoj političkoj sceni uticala na takav razvoj situacije?

RADMANOVIĆ: Svijet se promijenio. Odnos jednog broja zapadnih sila prema BiH jeste ostao isti. Međutim, pokazuje se da njihove zamisli nisu moguće. Suverenitet je vladavina naroda na svom prostoru, a BiH nije suverena zemlja. U Sarajevu se stalno zalažu za suverenitet, ali su i za visokog predstavnika. Opozicija u FBiH je gora prema Srpskoj nego SDA. Mi smo u posljednjih pola godine bili jednom u parlamentarnoj sali da bismo podržali smjenu Sifeta Podžića. To je bilo strašno. Nije se govorilo o Podžiću, nego je na sceni bio apsolutni napad na Srpsku i SNSD. Deprimirajući je stav vladajuće većine, opozicije i jednog broja mlađih ljudi kojima ne vrijedi da objašnjavate bilo šta ili da sa njima vodite ozbiljnu raspravu. Mi im stalno poručujemo da nije 1992. ili 1993. i stvarno nije. Ta priča iz rata ne prolazi više baš na svakom mjestu na Zapadu. Sad možemo čuti poruke da se mi dogovorimo.

GLAS: Mađarska je na svojevrstan način postala glas Srpske u Briselu. Kako to tumačite, šta je njihov interes ovdje?

RADMANOVIĆ: Evropa nije jedinstvena i to je jasno. Ovdje nije u pitanju samo Viktor Orban, nego i sve zemlje Višegradske četvorke. Njihov glas u Briselu sada se drugačije čuje. Sjećam se izjava pokojnog predsjednika Poljske koji je, odmah nakon što je ta zemlja primljena u EU, tražio da se njihova čuje. To je normalno. Kada je Orban u pitanju, vidim interese čovjeka koji razumije šta znači ravnopravnost. Ta priča će se širiti ne samo kao podrška jednom nacionu, nego ka podrška ravnopravnosti. Treba imati na umu i Orbanove izjave sa početka migrantske krize, kada je poslao Evropi jasne poruke.

GLAS: Da li je ključna rečenica u toj priči ona koju je izrekao mađarski šef diplomatije Peter Sijarto - “pričajte sa Srbima, a ne o Srbima”?

RADMANOVIĆ: To je ispravna poruka koju ranije nismo mogli da čujemo i važna je jer je Mađarska članica EU i NATO-a. To je princip koji Evropa odavno gaji, ali ne prema nama. Nama bi da naređuju i otimaju. Morali su shvatiti da će jednog dana to da se promijeni.

GLAS: Prije nekoliko dana ste zajedno sa kolegama iz rukovodstva oba doma Parlamenta BiH razgovarali sa ambasadorima Kvinte o mogućem poništavanju “Inckovog zakona”. Kakav utisak ste stekli?

RADMANOVIĆ: Ništa novo nisu rekli. Sasvim očekivano, nas šestoro sa druge strane imali smo tri različita mišljenja. Stav Nikole Špirića i mene je bio da se ne može razgovarati o izmjeni onoga što je Incko nametnuo, nego da to treba prvo poništiti, pa da se onda dogovaramo. Taj naš stav oni nisu ni komentarisali.

GLAS: Da li uopšte ima smisla ta “ponuda” Kristijana Šmita da BiH usvoji zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina, a da će on onda poništiti ono što je Incko nametnuo, jer da je bilo saglasnosti, takav zakon u BiH bi bio usvojen mnogo ranije?

RADMANOVIĆ: Naravno da je to besmisleno. I stranci znaju da je besmisleno, ali ne odustaju. Tako rade godinama, pa nam se problemi vuku unedogled. Pretpostavljam da traže nekoga ko bi prihvatio takav način rada, ali mislim da smo svi iz Srpske čvrsto pri stavu da prvo bude poništen “Inckov zakon”. Tražimo da to uradi PIK, koji takođe smatramo nelegalnim, ali mislimo da oni to mogu uraditi.

GLAS: Dakle, Kristijan Šmit to ne može da uradi jer ga Srpska ne priznaje za visokog predstavnika?

RADMANOVIĆ: Tako je. A i on to svakako bez PIK-a ne može. Ali kada bi on to uradio, morali bismo to da razmotrimo. Uglavnom, priča o donošenju takvog zakona u BiH može na dnevni red tek kad ne bude nametnutog “Inckovog zakona”. Prvo, samo nametanje je izazvalo probleme, a drugo, sadržaj tog zakona je katastrofalan.

GLAS: Da li je moguće donijeti u BiH takav zakon, a da budu svi zadovoljni?

RADMANOVIĆ: To bi bila teška rasprava, svuda na svijetu je tako. Ogromnih zločina je bilo svugdje, a gotovo niko nigdje to nije priznao. Od miliona mrtvih po Africi ili SAD, do jermenskog genocida. Drugi to priznaju, ali oni koji su to uradili - ne. Ne treba bježati od razgovora, ali ne tako da neko nešto nametne, pa hajde vi pričajte.

GLAS: Da li je na snazi najveća kriza nakon Dejtona?

RADMANOVIĆ: Teško je reći da li je najveća, mi volimo upotrebljavati to za sve živo. Kriza traje 30 godina, sličnih situacija je bilo, da li je ovo veće nego kad je Lajčak nešto nametao ili kada je Ešdaun divljački smjenjivao ljude, nije lako procijeniti. Da se ova kriza mogla predvidjeti, to je tačno. Svako ko imalo razmišlja, mogao je pretpostaviti da će se ovo desiti. Uzroci su brojni, nametanje, otimanje, pritisci na jednu ili dvije strane. Na to smo i ranije ukazivali.

GLAS: Od završetka rata prošle su dvije i po decenije, visoki predstavnici su redom nametali razne odluke, ali političari iz Srpske su ih uglavnom prihvatali? Zašto se niko iz Srpske ranije nije tome usprotivio na način koji je danas na sceni?

RADMANOVIĆ: Vjerovatno je sve to moglo da se desi i ranije, ali treba reći i da smo neposredno poslije rata imali jedan period kada je ovdje boravila ozbiljna vojna sila, kada se niko nije smio buniti. I tada smo shvatali da sve to neće završiti dobro, a bilo je situacija kada smo pokazivali da to ne prihvatamo. Već rasprave o Oružanim snagama nisu bile jednostavne. Neke stvari nismo ni shvatali. Recimo, Karl Bilt je promijenio neke nadležnosti jednim malim aktom, a da mi to nismo ni znali. Prvi put kad sam bio član Predsjedništva, shvatio sam da nemam pravo veta na budžet, iako u Dejtonu piše da imam. Kada je Lajčak htio da nameće, uslijedio je ozbiljan odgovor. Tada smo imali krizu istu ovakvu. Rekli smo da ne prihvatamo, pa je ta kriza polovično riješena. Lajčak kao ozbiljan političar je otišao jer je vidio da nema rješenja, da nema dogovora unutar zemlje, a da nametanje ne vodi nikud. BiH je i dalje okupaciona zona jednog broja zapadnih sila koje se igraju preko visokog predstavnika, preko Kvinte, predstavništva EU, a niko od njih ne odgovara. Svi su otišli odavde pa napredovali.

GLAS: Da li je samo strah od vojne sile bio razlog što je Srpska ostajala nijema na nametanja? Bilo je i neke vrste saradnje. Na primjer, zakoni o Sudu BiH i Tužilaštvu su usvojeni u Parlamentu BiH sa obrazloženjem da će se nakon toga moći amandmanski djelovati. Od toga nije bilo ništa.

RADMANOVIĆ: Moguće je da je u pitanju bio strah, a moguće je da nije bilo dovoljno promišljanja. Bilo je i pragmatičnosti. Mi nikad ništa nismo promijenili, iako su nam tada nudili isto kao i sada - prihvatite pa ćemo promijeniti.

GLAS: Kriza je u jednom momentu dovela do jedinstva političkih faktora u Srpskoj koje se brzo raspalo. Ko je odgovoran za to?

RADMANOVIĆ: Vodeće opozicione partije u svojim programima navode da treba razmatrati vraćanje nadležnosti. Istovremeno, neki od tih opozicionara galame i viču da su ih prenosili oni drugi, a svi smo mi to radili. Ta opozicija je prenijela na nivo BiH i Oružane snage i indirektne poreze. Logično je bilo da neke stvari i u opoziciji shvate, zato smo dobili jedinstvo u početnoj fazi. Onda su se desile neke stvari. Nesporno je da je specijalni izaslanik SAD Gabrijel Eskobar rekao da je zvao lidere da ne podrže Milorada Dodika. Nakon toga su počeli drugačije da se ponašaju. Pohvalio ih je i Bakir Izetbegović. Kad se pokazalo jedinstvo, tu nisu bile neke važne ličnosti iz opozicije, a kad su se oni vratili sa nekih svojih putovanja, počela je druga priča, da oni neće da daju podršku Dodiku. A to nije podrška Dodiku, nego narodu. Dodik je tu samo frontmen.

Ekonomski iskorak

GLAS: Za desetak dana biće obilježeno 30 godina postojanja Republike Srpske. Kako je vidite u budućih 30 godina?

RADMANOVIĆ: Teško je gledati tako daleko, ali u narednih nekoliko godina Srpska može napraviti određene iskorake koji moraju biti ekonomski. Mi pričamo o političkim odnosima, podrazumijeva se da je potrebna ta vrsta stabilnosti koja je najvažnija za ekonomske iskorake. Često govorimo samostalna Republika Srpska u okvirima Dejtonskog sporazuma. Sad vidimo da i to smeta Sarajevu i strancima. Ali to je put ka stabilnosti. Očekujem brži ekonomski razvoj, koji je moguć, koji bi poboljšao tešku demografsku situaciju. I nije takvo stanje samo u Srpskoj. Isto je i u drugom dijelu BiH.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.