Iz snajpera ubijali srpsku djecu po Grbavici

Sarajevo - Primirje koje je 11. marta 1995. goodine bilo na snazi na području Sarajeva za porodice Učur i Lalović bilo je gore od sve četiri godine odbrambeno-otadžbinskog rata u BiH, jer su tada hicima iz snajpera u rukama bezočnog ubice ili više njih iz dijela grada pod muslimanskom kontrolom u sarajevskom naselju Grbavica ubijena njihova djeca - djevojčice Milica Lalović i Nataša Učur.

Za taj zločin, kao i u mnogim drugim slučajevima ubistava srpskih civila na području Sarajeva, niko nikada nije odgovarao.

Snajperista sa zgrade "Lorisa" na tadašnjem Trgu Pere Kosorića, a sada Trgu heroja, ubio je prije 23 godine tada desetogodišnju Milicu i devetogodišnju Natašu koje su se igrale lastiša u Ulici Rave Janković, ispred zgrade na broju 59, u naselju koje je tada bilo pod srpskom kontrolom.

Samo osam mjeseci prije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma Milica i Nataša odigrale su svoju posljednju igru, prekinutu smrću koja je došla iz dijela grada gdje su rođene i živjele.

Djevojčice su odmah prevezene u bolnicu Kasindo. U zapisniku iz bolnice piše da je Milica dovezena mrtva, dok je Nataša umrla 15 minuta nakon prijema.

Tada je doktor Slavko Ždrale rekao da su kod djevojčica konstatovane teške povrede glave.

Prema njegovim riječima, ubica je bio nemilosrdan i nije bilo nikakve mogućnosti da im bude pružena pomoć.

Ubijali srpsku djecu i za vrijeme primirja

Prema svjedočenjima tadašnjih stanovnika Grbavice, u vrijeme kada su ubijene djevojčice nije bilo nikakvih ratnih dejstava, jer je bio sklopljen sporazum o primirju koje su nadgledali francuski i ruski pripadnici međunarodnih vojnih snaga.

Na samo nekoliko desetina metara od njihovih punktova koji su bili raspoređeni na liniji razdvajanja između dvije zaraćene strane hladnokrvno su ubijene Milica i Nataša.

Neposredni svjedok ubistva djevojčica bivši pripadnik Vojske Republike Srpske Predrag Čarkić za Srnu se prisjeća tog tragičnog događaja.

"Naš šest vojnika je sjedilo za stolom. Pili smo kafu, jeli, zezali se. Bilo je lijepo vrijeme, uobičajan dan. Primirje. Mir i tišina, više naroda na ulicama. Koliko se sjećam taj je dan u Sarajevo došao predsjednik Francuske /Fransoa/ Miteran", priča Čarkić.

Sjeća se da su se djevojčice igrale lastiša najdalje pola metra od njih, dok su i neposrednoj blizini dječaci igrali fudbala.

"Mogli smo ih, maltene, rukom dohvatiti. Najednom su se začula dva uzastopna pucnja, pade prvo jedna, pa druga. Skočili smo, pokupili ih i sklonili u zaklon. Kažu da je bio jedan snajperista. Ma, nemoguće da je jedan, jer ubijene su u igri, u pokretu", navodi Čarkić.

On je siguran da je pucano sa područja zgrade "Lorisa" i nekadašnjeg Trga Pere Kosorića, a sadašnjeg, kakve li morbidnosti, Trga heroja.

Čarkić ukazuje na činjenicu da ubica nije pucao u njih vojnike koji su bili u uniformi i vidljivi isto kao što su bile vidljive i djevojčice, nego u djecu kako bi njegov zločin bio još strašniji.

Prema njegovim riječima, "tako ne radi ni životinja kad ubija".

"Nismo odgovorili jer smo strogo poštovali primirje. Htjela je naša vojska da izađe na liniju i puca, ali pošto je bilo primirje naredba je bila da se ne smije pucati", ističe Čarkić.

On navodi da roditelji jedne od ubijenih djevojčica godinama nisu imali djece i da je, nakon što su dobili potomka, "neki idiot sve to uništio".

"Često odem na groblje u Miljevićima kod Milice i Nataše. Često, često...", kaže Čarkić.

On naglašava da Milica i Nataša nisu jedine dječije žrtve bezumnih ubica, a kao primjer navodi slučja ubistva dječaka Srđana čiji je otac bio kurir u opštini Srpsko Novo Sarajevo.

"Davno je to bilo, pa ne mogu tačno da se sjetim, ali mislim da je bilo 1992. 1993. godine. Znam da se zvao Srđan. Pogodio ga je snajper sa Hotela žBristolž na području žŠopingaž ispred radnje sa jufkama. Samo što je izašao iz zgrade, snajper ga je pogodio. Bio je brisani prostor gdje je pogođen. Priletio sam. Meni je umro na rukama. Dosta je djece tako ubijeno", priča Čarkić.

Podići spomenik srpskoj djeci ubijenoj u Sarajevu

Iz Udruženja porodica poginulih boraca i nestalih civila Sarajevsko-romanijske regije kažu Srni da slučaj ovih ubijenih djevojčica, nažalost, nije jedini, jer su mnoga srpska djeca u dijelovima Sarajeva pod srpskom kontrolom ubijana i teško ranjavana, ali da za to nikada niko nije procesuiran.

"Srpska djeca i civili nisu ubijani i teško ranjavani samo na Grbavici nego i drugim dijelovima Sarajeva koji su u ratu bili pod srpskom kontrolom - Vojkovićima, Grlici, Vracama...", ističu u Udruženju.

Oni podsjećaju na činjenicu da je u Sarajevu u tom periodu djelovala muslimanska teroristička grupa "Ševe", čiji su snajperisti ubijali ne samo srpske civile u dijelovima grada pod srpskom kontrolom, nego i srpske i bošnjačke civile, među kojima i djecu, u Sarajevu pod muslimanskom kontrolom, a za to okrivljivali Srbe.

U Udruženju naglašavaju da je žalosno da se o ovom zločinu priča i da se on spominje samo za vrijeme godišnjica.

"Žalosno je i što uvijek samo spominjemo da niko nije procesiran, kao što to činimo i za mnoge druge zločine nad sarajevskim Srbima", konstatuju u Udruženju.

Iz Udruženja najavljuju da će, zajedno sa Republičkom organizacijom pokrenuti inicijativu da bude urađen spomenik-obilježje na kojem bi bila ispisana imena srpske djece ubijene u Sarajevu kako ti zločini ne bi bili zaboravljeni i da podsjeća šta se desilo srpskoj djeci u Sarajevu.

Policijski i pravosudni organi nisu nikad ništa uradili?

Prema navodima svjedoka, devojčice je ubio S. P, pripadnik 101. brigade takozvane Armije BiH.

Sarajka Fatima Bajramović svjedočila je da je to učinio Sejo Piskić koji je rođen 1956. godine u Gračanici.

"Ko zna koliko ih je snajperista posmatrao i oko 15.30 časova odjeknula su dva pucnja", posvjedočio je svojevremeno Milan Pavlović iz Sarajeva.

Svjedoci su ispričali da se Piskić javno hvalio da je iz snajpera ubio djevojčice i još 20 Srba u naselju Grbavica.

Privođen je, ali nikada nije procesuiran. Ovaj slučaj ne postoji u pravosudnim institucijama.

Danas nema informacija gdje se Piskić nalazi, a spekuliše se da je poginuo ili umro.

Upućeni u funkcionisanje tadašnje takozvane Armije BiH tvrde da je Piskić bio samo dio lanca komande i da je iz snajpera, kao i ostali snajperisti iz dijela grada pod muslimanskom kontrolom, na srpska područja pucao po zadatku svog komandanta, što znači da bi za ovaj zločin morali da odgovaraju rukovodioci 101. brigade, ili oni koji su im u sistemu komandovanja bili nadređeni.

Iz Sipe su saopštili Srni da nikada nisu istraživali ubistvo djevojčica Nataše Učur i Milice Lalović, niti raspolažu drugim korisnim informacijama u vezi sa tim događajem, dok iz Tužilaštva BiH do pisanja ovog teksta nije stigao odgovor.

Iz Udruženja porodica poginulih boraca i nestalih civila Sarajevsko-romanijske regije ističu da ne iznenađuje da i ovaj slučaj nije sudski procesuiran, jer je to postala praksa pravosudnih institucija BiH kada je riječ o srpskim žrtvama, dok se s druge strane Srbi redovno procesuiraju i izriču im se maksimalne kazne.

Ostalo je zabilježeno da je tadašnji bošnjački vođa Alija Izetbegović rekao da ubijene devojčice za njega nisu Srpkinje, već građanke Sarajeva.

Miličini roditelji rekli su jednom, kada su smogli snage da govore o tragediji koja ih je pogodila, da su se u Sarajevo, iz kojeg su prvo bili izbjegli, vratili iz izbjeglištva u Vojvodini upravo na njen nagovor.

Nataša i Milica sahranjene su jedna do druge na groblju Miljevići u Istočnom Novom Sarajevu, samo na par kilometara od grada u kojem su rođene, koji su voljele, a iz kojeg im je na njihovu ljubav odgovoreno mržnjom koja ih je i ubila.

Natašin otac nije mogao više da podnese tugu za svojom djevojčicom pa joj se prije nekoliko godina pridružio na drugom mjestu, sigurno boljem od ovog našeg sadašnjeg.

Možda u tom boljem svijetu, kad već nije mogao u ovom, sazna ko je i zašto ubio njegovu mezimicu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.