Dušan Pavlović: Postrojavanje srpske vojske pred Milošem i sloboda da pamtimo

Kada je u počecima srpskog oslobađanja, tačnije 1805, sultan Selim III svojim fermanom naredio da se Srbi iz Sarajeva i okoline više ne vješaju i ne nabijaju na kolac u porti i na kapiji Stare crkve u Sarajevu, to nije bila posljedica toga što je šerijatsko pravosuđe Osmanskog carstva Srbima hrišćanima obezbijedilo zakonsku zaštitu već direktna posljedica Prvog srpskog ustanka iz 1804. godine.

Pedesetak godina kasnije, 1858. godine, tokom Posavsko-trebavske bune, više od 600 srpskih ustanika i heroja položilo je život tokom borbi u Obudovcu protiv brojno i oružano nadmoćnijeg turskog okupatora. Turski agresor, pored toga što je spalio crkvu, školu, domaćinstva i protjerao narod, nije dozvolio da se tijela hrišćanskih mučenika za slobodu svoje zemlje i naroda sahrane. Njihove mučeničke kosti ostale su dijelom rasute po užem i širem centru ovog mjesta i do danas se otkrivaju i pronalaze.

Kako tada, tako i danas, neprijatelji, okupatori i njihove sluge iz našeg roda pokušavaju bez skrupula da nam zabrane čak i da sahranimo svoje bližnje koji su dali život za svoj narod i slobodu, a naročito da posvjedočimo da su nas branili i odbranili.

Ko ne imenuje svoju istinu, osuđen je da živi u tuđinskom i neprijateljskom tumačenju realnosti. Sloboda u istoriji nije dar. Ona je rezultat ličnog i nacionalnog podviga i odgovornosti. Sloboda jednog naroda proističe iz njegove sposobnosti da imenuje ono što mu se desilo, da institucionalno pamti ono što je preživio i da to pretoči u nacionalne politike.

Naše vjekovno iskustvo ropstva pod političkim islamom i šerijatskim zakonom, kao i decenijsko stradanje pod radikalno ljevičarskim, to jest komunističkim, a potom i globalističkim terorom i te kako zahtijeva ličnu i institucionalnu neophodnost pamćenja – da ova iskustva osvijestimo i imenujemo kako bismo živjeli u slobodi, a ne u rajetinskom, kmetskom ili nekom novom, savremenom obliku ropstva.

Pamtimo da smo prije početka Odbrambeno-otadžbinskog rata sistemski kriminalizovani i dehumanizovani u ključnim medijima političkog zapada i islamskog svijeta. Zatim, izdijeljeni na više državica, pa nam otimana konstitutivnost, pa smo dovedeni u položaj građana izvan zakona, proglašavani kolektivno neprijateljima države, teroristima i agresorima na svojim ognjištima i u mjestima u kojima smo vijekovima živjeli. Potom, logično, protjerivani i ubijani, uništavani, a zatim su nas te iste neprijateljske strukture u inostranstvu i okruženju okrivljivale i za naše stradanje i uništenje.

Instrumentalizacija pravosuđa je kroz ad hok tribunal u Hagu doživjela do tada neviđene oblike i efekte. Međutim, izgleda da je za dušmane najveći zločin upravo to kada Srbi sebi dozvole slobodu da svoje istorijsko iskustvo jasno iskažu i imenuju u javnosti, mimo tumačenja istorije i sadašnjosti koja im nameću direktni neprijatelji.

Pamtimo da u „Islamskoj deklaracijiˮ Alije Izetbegovića, par ekselans panislamističkom manifestu u potpunoj ili značajnoj saglasnosti sa El Banom, Saitom Kutbom i Maudidijem između ostalog, jasno stoji da sredstva masovnog uticaja treba da budu u rukama lica sa nespornim islamskim (čitaj panislamističkim) autoritetom, jer šta se može očekivati ako iz džamije i televizijskog tornja dolaze suprotne poruke?! Ako je, kako stoji u Alijinoj „Islamskoj deklaracijiˮ ostvarenje islamskog poretka nepovrediv cilj, koji ne može biti predmet nikakvog nadglasavanja, onda je potpuno jasno zašto u takvoj državi i poretku nema konsocijativne demokratije i konstitutivnosti za druge ili nemuslimanske narode. Ali to je u Izetbegovićevoj „Islamskoj deklaracijiˮ riješeno tako da nemuslimanske manjine u islamskom poretku uživaju zaštitu uz uslov lojalnosti.

Pamtimo i da je svođenje srpskog konstitutivnog naroda u BiH na položaj lojalne manjine, kroz poništavanje njegove konstitutivnosti prevarom u Skupštini SR BiH 15. 10. 1991. godine i proglašavanje srpskih političkih predstavnika i onih koji su ih podržavali terorističkom strukturom, dovelo do situacije u kojoj su Srbi faktički postali građani izvan zakona. Posljedica toga jeste da je samo u muslimanskom dijelu Sarajeva do sada na osnovu izjava žrtava dokumentovano preko 211 mjesta pritvaranja, zatvora i logora za građane srpske nacionalnosti koji su ostali u tom dijelu grada. Hiljade i hiljade tih nesrećnika preživjele su u ovim mjestima strave i terora neshvatljive torture, poniženja, silovanja i ubistva. Masovni sistem uništenja pod direktnom kontrolom panislamističkih struktura SDA i njihovog vojnog krila tzv. AR BiH nikada nije bio predmet tužilaštva ad hok tribunala u Hagu. Pamtimo!

Pamtimo i da je Prvi korpus tzv. AR BiH u muslimanskom dijelu Sarajeva brojao između 50 i 80 hiljada pripadnika, dok je Sarajevsko-romanijski korpus VRS imao između 12.000 i 16.000 pripadnika, pri čemu su mu se na drugim pravcima nalazili i 2. i 3. korpus vojnog krila SDA. Međutim, kao i u slučaju Hamasa i Hezbolaha, te 28. divizije tzv. AR BiH u srednjem Podrinju i oružane formacije u Goraždu i Bihaću, njihovo prisustvo skrivalo se iza civilnog stanovništva, uključujući i prikazivanje vojnih žrtava kao civilnih.

Pamtimo i da je Republika Srpska već u junu 1992. godine predala međunarodni aerodrom u Sarajevu, koji je presijecao teritoriju pod kontrolom Prvog korpusa vojnog krila SDA, Ujedinjenim nacijama. Tokom tragičnog i krvavog građanskog rata samo preko tog aerodroma pod kontrolom Ujedinjenih nacija dopremljeno je najmanje 160.677 tona humanitarnog tereta. Od toga je najmanje 144.827 tona otpadalo na hranu. Najmanje 20% ove humanitarne pomoći završavalo je u snabdijevanju Prvog korpusa tzv. AR BiH, a neuporedivo manji procenat je išao srpskom stanovništvu. Muslimanski dio podijeljenog Sarajeva su od 1992. do 1995. godine posjećivale brojne međunarodne delegacije visokog nivoa i sve su stizale preko Sarajevskog aerodroma. Među njima su bili: 11 predsjednika država, 8 predsjednika vlada, 31 ministar, 29 ambasadora, 11 visokih predstavnika Ujedinjenih nacija, uključujući generalnog sekretara UN.

Pamtimo da stotine ovih međunarodnih diplomata, humanitaraca i novinara nisu vidjele u podijeljenom, muslimanskom dijelu Sarajeva desetine hiljada vojnika vojnog krila SDA niti stotine zatvora i logora za Srbe. Vidjeli su samo SRK VRS, koji je držao u blokadi petostruko brojniju neprijateljsku vojsku, a prikazivali to kao terorisanje muslimanskih civila od strane srpske vojske i njenog rukovodstva, koje su upravo SDA i tzv. AR BiH držali blokirane u dijelu Sarajeva pod svojom kontrolom. Danas više nema ni 10% predratnih Srba u muslimanskom dijelu Sarajeva. No, ti Srbi danas su „agresori i fašistiˮ, a njihovo političko i vojno rukovodstvo „kasapini, čudovišta, ratni zločinci i genocidašiˮ.

Mi smo svjesni pravne činjenice postojanja presuda ad hok tribunala u Hagu, koji u svojim presudama na određen način negira Genocid nad Srbima u NDH, a o ostalim činjenicama da i ne govorimo. Istovremeno, ne negiramo zločine koje su počinili pripadnici sa srpske strane, uključujući i one nad pripadnicima aktivnog i rezervnog sastava 28. divizije tzv. AR BiH, no insistiramo na tome da imenujemo stvari shodno našem iskustvu i naučno utvrđenim činjenicama. Pamtimo da samo u totalitarnim društvima sudske presude pišu istoriju i da je sve što ne može biti predmet naučno-stručnog istraživanja uglavnom propaganda, a ne istorijska istina.

Naše istorijsko iskustvo i naučno utvrđene činjenice pokazuju da panislamističke, ultraljevičarske i ultraliberalne ideologije imaju podudarnosti u obrascima otimanja vlasti i uništavanja demokratskog pluralizma. Ovo se ogleda, između ostalog, i u sljedećem obrascu: pokret posjeduje višu istinu, njegova avangarda jedina tumači istinu, protivljenje toj avangardi postaje protivljenje Bogu ili progresu, protivniku te avangarde se uništava moralni legitimitet, a represija i teror se predstavljaju kao odbrana zajednice i budućeg pravednog panislamističkog ili ultraljevičarskog poretka.

Stoga ne čudi decenijsko partnerstvo panislamističkih i ultraljevičarskih ideologija i struktura. Mi koji pamtimo Tita i Jasera Arafata možda bolje razumijemo zašto i kako i danas, kako ih neki zovu, Titovi ideološki nasljednici i panislamističke strukture tako dobro sarađuju u glavnom gradu pokojne Jugoslavije. Međutim, zanimljivo da u ovom partnerstvu nema mjesta za pripadnike tradicionalne muslimanske zajednice. To su osjetili tradicionalni muslimani, uključujući i sljedbenike Fikreta Abdića u AP Zapadna Bosna, koji nisu prihvatali panislamizam SDA i Alije Izetbegovića. Tada je IZ RBiH 1993. izdala fetvu kojom su oni proglašeni nevjernicima, uz zabranu dženaze, pošto se, kako je konstatovano u fetvi, borbom protiv vojnog krila SDA tj. AR BiH bore protiv islama! Ta fetva, ukinuta tek 2013. godine, strašna je opomena i poruka svim muslimanima u BiH i regionu koji možda žele da budu Srbi, Crnogorci, Makedonci, a ne Bošnjaci.

Pamtimo da je sahrana generala vojnog krila SDA Rasima Delića, osuđenog zbog zločina mudžahedina, kojima je bio komandant, nad hrišćanima Srbima, organizovana uz najviše državne počasti. U aprilu te 2010. godine u Domu Oružanih snaga BiH održana je komemoracija i odata posljednja počast, a tom prilikom otvorena je i knjiga žalosti. Delić je sahranjen na centralnom vojnom/šehidskom mezarju Kovači uz Aliju Izetbegovića i Mušana Topalovića Cacu, te je ispraćen uz najviše vojne počasti. Dženazu je predvodio reis Mustafa Cerić, a prisustvovao je i tadašnji predsjedavajući Predsjedništvom BiH Haris Silajdžić. Od tada se redovno održavaju godišnjice njegove smrti na visokom državnom nivou.

Pamtimo da nikada nije bilo nikakve reakcije OEBS-a, Evropske unije ili Savjeta Evrope!

Pamtimo da je sve ovo bilo prihvatljivo određenim medijima u Srbiji, koji su, međutim, odmah pokrenuli sistematsku kampanju kriminalizacije gospodina Darka Mladića, sina generala Ratka Mladića. Razlog je sasvim očigledan. Tuđinski interes osjeća da ipak nismo poraženi već da smo, gle čuda, pobijedili. Šta je to uznemirilo one koji smatraju da Srbi moraju promijeniti svijest ili nestati? Prvo, to je metaistorijski prizor u kojem, u rano jutro pred crkvom Svetog Luke, i sa desetinama hiljada Srba general Mladić postrojava pred Milošem svoje vojnike i ratnike, div-junake sa kojima je spasio srpski narod od novog genocida i stvaranja islamističke države. Drugi, ništa manje potresan, ali i veličanstven prizor jeste obraćanje gospodina Darka Mladića ocu i komandantu prilikom samog čina sahrane. Treći prizor čini srpski narod koji je, kao zahvalni svjedok nevjerovatnog podviga Vojske Republike Srpske, na čelu sa generalom Mladićem, u očuvanju prije rata osnovane Republike Srpske u gotovo nemogućim uslovima posvjedočio i aminovao ono što je sin saopštio svome ocu i komandantu.

Iz perspektive udruženih tuđinskih interesa, srpske heroje koji su bili postrojeni ispred crkve Svetog Luke i širom Republike Srpske i srpskih zemalja teško je ućutkati, ali zato je lakše i suštinski važno kriminalizovati i dehumanizovati Darka Mladića kao onoga koji se usudio da pamti, imenuje i javno konstatuje šta nam se zaista desilo, te da svome ocu vrati ljudsko lice, koje mu je godinama oduzimano. Pošto neprijatelji ne smiju dozvoliti da bilo ko stvarnost vidi drugačije od nametnute slike i tumačenja, logično je da Darko Mladić i porodica postaju ozbiljna opasnost za njihove planove i ciljeve. Kao i uvijek do sada, najsigurnije i najefikasnije je od njega medijski stvoriti kriminalca i tako obesvetiti sve što on predstavlja. Nije prošlo ni pet dana od sahrane, a već je iz ultralijevih krugova krenula lavina zla na njega i njegovu porodicu, što su i panislamističke strukture zlurado dočekale i pretvorile u novi lov na vještice. Jedan od glavnih metoda ovih struktura je i oduzimanje ekonomske osnove postojanja kako pojedincu tako i Republici Srpskoj i srpskom narodu.

Darka Mladića poznajem lično više od 15 godina i dovoljno smo bliski da bar djelimično znam kroz kakve nevolje, nepravde i torture su on i njegova porodica prolazili i u samoj Srbiji, tako da ne sumnjam da će i ovo preživjeti. Međutim, nije ovdje riječ samo o Darku Mladiću i njegovoj porodici. Ovdje se radi o Srbima i našoj slobodi da pamtimo i stvari nazovemo pravim imenom, te da bar jednim dijelom sačuvamo lični i narodni obraz tako što ćemo istupiti i braniti ne samo Darka Mladića već slobodu svoje djece da smiju i mogu imenovati stvari onakvima kakve jesu i shodno tome voditi nacionalne politike.

Lično znam koliko je Darko Mladić sve ove godine i decenije pazio da ni na koji način ne okrnji ugled porodice, Republike Srpske i njene vojske, nego je, upravo suprotno, nastojao da gdje god može pomogne opštem dobru. Znam da sam samo jedan od mnogih svjedoka ovih činjenica.

Mnogi u narodu smatraju da je ovo izuzetno važna prilika da sačuvamo dostojanstvo koje je projavljeno pred crkvom Svetog Luke i tokom obraćanja Darka Mladića na sahrani i da ga čuvamo kao najsvetiju činjenicu u istorijskom hodu našeg naroda.

Pamtimo! Onaj ko ne imenuje svoju istinu osuđen je da živi u tuđinskom i neprijateljskom tumačenju istorijske i političke stvarnosti. Sloboda u istoriji nije dar. Ona je rezultat ličnog i nacionalnog podviga i odgovornosti. Sloboda jednog naroda proističe iz njegove sposobnosti da imenuje ono što mu se desilo, da institucionalno pamti ono što je preživio i da to pretoči u nacionalne politike.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.