Dušan Pavlović: Genocid nije stvar brojeva, nego namjere

Žarko Marković
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Dušan Pavlović Foto: Agencije | Dušan Pavlović

Redukcija genocida nad Srbima u NDH samo na logor Jasenovac predstavlja jedan od glavnih problema u istorijskoj i političkoj recepciji ovog zločina. Kao što holokaust nije samo Aušvic, tako ni genocid nad Srbima nije ograničen na jedno mjesto ili jedan broj. Umjesto suštinskog razmatranja struktura i namjera, diskurs o genocidu nad Srbima u NDH je često sveden na Jasenovac i na sporenje oko broja ubijenih žrtava, što dovodi do fragmentacije pamćenja, političke zloupotrebe i relativizacije zločina. Na taj način nas nosioci postkomunističkog i neoustaškog narativa i agende izoluju od adekvatne komunikacije sa ozbiljnim partnerima u svijetu i cijepaju nam nacionalnu koheziju svodeći cijelo pitanje na raspravu o statistici i jednom mjestu.

Kaže ovo u intervjuu direktor Centra za društveno-politička istraživanja Republike Srpske Dušan Pavlović komentarišući ponovno oživljavanje ustaške ideologije, a koja ide dotle da se Jasenovac čak proglasi radnim logorom u kom je, navodno, ubijeno manje Srba nego u Srebrenici. Pavlović, koji je i diplomant Međunarodnog instituta za proučavanje holokausta Jad Vašem, smatra da narod koji izgubi sposobnost da slobodno i istinski imenuje događaje koji su mu se desili u prošlosti i sadašnjosti, nema budućnost.

- On možda biološki i opstane, ali je suštinski rob i sluga snaga koje su mu nametnule svoje narative i projektovane istine. U tom smislu treba da razumijevamo i neophodnost ponovnog promišljanja uništenja Srba u NDH kako bismo formirali paradigmu utemeljenu na činjenicama, ne na postkomunističkim i neoustaškim narativima - poručio je Pavlović.

GLAS: Uradili ste i jednu studiju "Genocid nad Srbima u NDH".

PAVLOVIĆ: Da. Genocid nije stvar brojeva, nego namjere. Nacistička Njemačka je ciljano ubila oko dva miliona sovjetskih vojnika, ratnih zarobljenika, ali to nije genocid, jer nisu ubijani zbog svog vjerskog ili nacionalnog identiteta. To je suština Konvencije Ujedinjenih nacija iz 1948. godine - da je genocid namjerno, sistemski pokušano uništenje jedne grupe, bilo u cjelini ili djelimično.

Upravo taj pravni okvir omogućava da se genocid nad Srbima u NDH prepozna kao ono što jeste: državno organizovana politika uništenja, zasnovana na zakonima, naredbama i administrativnim aktima jedne zločinačke države po suštini i načinu svog postojanja. Cijeli državni aparat i svi njeni kapaciteti su stavljeni u funkciju potpunog uništenja Srba kao i Jevreja i Roma u NDH. Srbi su primarna žrtva u NDH i taj plan je poznat u naučnoj i stručnoj javnosti kao tri trećine, tj. trećinu protjerati, trećinu prisilno asimilovati kroz pokatoličavanje i hrvatizaciju i trećinu pobiti. Ova država je uspjela kroz svoje genocidne politike i radnje da obuhvati između 1,1 i 1,3 miliona Srba i svi su oni žrtve genocida i genocidnih radnji. Ovo je ključ za adekvatnu paradigmu projekta uništenja Srba u NDH.

Moram pomenuti i da redukcija genocida nad Srbima u NDH samo na logor Jasenovac predstavlja jedan od glavnih problema u istorijskoj i političkoj recepciji ovog zločina. Kao što holokaust nije samo Aušvic, tako ni genocid nad Srbima nije ograničen na jedno mjesto ili jedan broj. Umjesto suštinskog razmatranja struktura i namjera, diskurs o genocidu nad Srbima u NDH je često sveden na Jasenovac i na sporenje oko broja ubijenih žrtava, što dovodi do fragmentacije pamćenja, političke zloupotrebe i relativizacije zločina. Na taj način nas nosioci postkomunističkog i neoustaškog narativa i agende izoluju od adekvatne komunikacije sa ozbiljnim partnerima u svijetu i cijepaju nam nacionalnu koheziju svodeći cijelo pitanje na raspravu o statistici i jednom mjestu iz sistema.

GLAS: Pojedini istoričari smatraju da nije slučajno to što je "velika priča o Srebrenici" nametnuta ne samo u našoj nego i u hrvatskoj javnosti, jer Srebrenica treba da služi da se zaboravi Jasenovac. Kako Vi na sve gledate?

PAVLOVIĆ: To nije slučajnost, nego mehanizam. U posljednje tri decenije formiran je jedan politički i medijski obrazac u kojem je Srebrenica i srebrenizacija građanskog rata u BiH postala, između ostalog, a neka vrsta moralne i političke kontrateze srpskom stradanju u 20. vijeku, a naročito genocidu nad Srbima u NDH. Kao što pokazujem u knjizi "Bitka za Srebrenicu - rat za civilizaciju", stvoren je mitološki narativ koji ima funkciju da redefiniše ne samo istoriju rata u BiH nego i moralni položaj srpskog naroda uopšte, a istovremeno ojača platformu za globalističke i strukture političkog islama i Muslimanskog bratstva u Evropi.

Umjesto da se činjenice analiziraju u punoj složenosti, događaj je sveden na jedan simbolički kadar - vojna operacija vojnog krila Muslimanskog bratstva u BiH, tj. 28. divizija tzv. ARBiH, proboja iz okruženja iz Srebrenice ka Tuzli, te njeni gubici hiljada vojnika, kao i pogubljenje zarobljenih pripadnika ove formacije su proglašeni lokalnim genocidom. Prvo je to učinjeno u političkim i medijskim narativima globalističkih i panislamističkih struktura, a onda i od strane ad hok tribunala za bivšu Jugoslaviju. Ono što se dogodilo u julu 1995. bilo je tragično, ali u okviru jedne vojne operacije, a ne plana istrebljenja. Istovremeno, etničko čišćenje srpskog civilnog stanovništva na teritoriji od preko 800 kvadratnih kilometara i uništavanje svega srpskog na tom području pet opština srednjeg Podrinja se sistemski negira, prećutkuje u muslimanskom dijelu Sarajeva kao i svijetu, uključujući i Hrvatsku. U svojoj knjizi detaljno dokumentujem da je iz Srebrenice izašla naoružana i komandno organizovana formacija koja je probijala front ka Tuzli, dok su civili evakuisani uz zahtjev UN i posredovanje Vojske Republike Srpske. To je ključna činjenica koju zapadni mediji i dio domaćih struktura uporno prećutkuju, jer ruši konstrukciju "jednostranog zločina". Tako je stvorena matrica u kojoj se masakr nad zarobljenim pripadnicima vojnog krila Muslimanskog bratstva u Srebrenici, koji je trajao oko tri dana, koristi kao moralno ogledalo, da se kolektivno obilježi srpski narod kao "narod počinilac", a istovremeno da se potisne sjećanje na državno organizovani genocid nad Srbima iza kojeg stoje nacistička Njemačka i NDH. To nije samo istorijski revizionizam - to je oblik civilizacijskog inženjeringa i priprema za ponavljanje genocida.

GLAS: Postoji matrica, koja je i danas često prisutna, da Srbi u planu imaju pravljenje nekakve "velike Srbije". Oni koji su plasirali to pominjali su čak nekakve memorandume SANU, te optuživali Srbe za navodna etnička čišćenja. Ali ako danas pogledamo, Srba gotovo da i nema u Hrvatskoj. Nema ih ni u FBiH, a pogotovo u Sarajevu. Svojevrsna su statistička greška i na Kosovu.

PAVLOVIĆ: Kad pogledate brojeve, sve postaje jasno: ne postoji "velika Srbija". Postoji dramatično sužavanje srpskog prostora. Naši neprijatelji posmatraju Srbe kao jednu cjelinu ma gdje živjeli. Zbog toga nas lome na manje dijelove kako bi dugoročno postigli svoje ciljeve i zato im je bilo važno da mi u svojim glavama prihvatimo kao realnost te administrativne i vjerske granice koje su nam imputirali počevši još od 1878. godine. Unutar granica nekadašnje NDH živjelo je oko dva miliona Srba, što je bilo oko 31 odsto stanovništva na tom prostoru. Danas, ako saberemo sve Srbe u Hrvatskoj i BiH, dobijamo nešto više od milion, od čeka je oko 95 odsto u Republici Srpskoj. To znači da je nakon 80 godina na ovim prostorima moralo živjeti minimalno četiri, pet milina Srba. U Hrvatskoj danas operišemo sa procjenom od oko tri odsto Srba, a u FBiH oko dva. Jedino gdje se nije uspjelo realizovati nastavak i završetak uništenja Srba je u slučaju Republike Srpske koja i jeste nastala i odbranjena upravo zbog kolektivnog pamćenja tog genocida u NDH. Ako posmatramo duži period, vidimo obrazac koji se ponavlja. Na KiM prije Prvog svjetskog rata Srbi su činili više od 50 odsto stanovništva, dok ih je pred Drugi svjetski rat bilo između 30 i 35 odsto. Danas ih nema ni tri odsto na prostoru koji je istorijsko i duhovno jezgro srpske državnosti i kulturnog identiteta.

GLAS: Taj pad nije spontana demografija.

PAVLOVIĆ: Naravno da nije. To je rezultat dugotrajne strategije. Još u doba Austrougarske, kao što pokazuju dokumenta iz Beča i Berlina, postojala je jasna geopolitička linija - srpske etničke i duhovne prostore treba svesti na usku Srbiju bez primorja, bez Bosne, bez južnih pokrajina. Srbi su posmatrani kao "geopolitički kvar u konstrukciji srednje Evrope". Zato je politika Beča, a kasnije i Njemačke, uvijek bila dvostruka - srpsku državu tolerisati kao nužnost, ali srpski narod rascijepiti, dezintegrisati i držati pod stalnim demografskim i političkim pritiskom. Tu logiku su preuzele i kasnije imperijalne formacije. U oba svjetska rata Srbi su bili meta i njemačke i hrvatske državne politike uništenja. U prvom ratu kao "remetilački faktor", u drugom kao "prevaspitavana rasa". A u ratovima devedesetih isti obrazac samo je modernizovan - uništavanje vojnim i pravnim sredstvima, uz propagandnu matricu o "velikosrpskoj agresiji". Rezultat je isti: nestanak Srba iz čitavih regiona istorijskih srpskih zemalja. Kada sve to stavite u kontinuitet, vidite da srpski narod nije širio svoje granice, nego ih branio dok su se one sve više sužavale. Mit o "velikoj Srbiji" je propagandni proizvod upravo onih sila koje su tokom vijekova radile na njenom geopolitičkom sužavanju. To nije ideološka, nego naučna i egzistencijalna činjenica.

GLAS: Zašto zapadnim zemljama smeta srpski faktor?

PAVLOVIĆ: Od Berlinskog kongresa 1878. do danas odnos prema Srbima nije bio pitanje simpatija, već geopolitičke potrebe. Srbi su u evropskim strateškim proračunima posmatrani kao nepouzdan činilac na raskršću civilizacija - narod koji spaja pravoslavno, slovensko i balkansko nasljeđe, i kao takav ne uklapa se lako u zapadni model hijerarhije. Još od vremena Austrougarske plan je bio jasan: srpski etnički i duhovni prostor mora se smanjiti, izolovati i kontrolisati. Već 1906. u austrougarskim vojnim krugovima je usvojen operativni plan za napad preko Drine, čiji cilj nije bio samo vojni - nego demografski i politički: protjerivanje srpskog stanovništva iz Podrinja i sprečavanje bilo kakvog kontinuiteta srpskog ustaničkog pokreta u Bosni. U savremenom dobu zapadne zemlje samo su nastavile da koriste isti obrazac pod novim terminima: "evroatlantske integracije", "regionalna stabilnost", "borba protiv ruskih uticaja". U svakoj od tih formula centralna tačka je ista - ograničiti političku samostalnost srpskog faktora i smanjiti njegovu ulogu u regionalnim procesima. Zato nije čudo što se sve što je povezano sa srpskim nacionalnim interesom odmah etiketira kao "velikosrpski projekat". To je jezik geopolitike, ne morala. Srbi su preživjeli dvije imperijalne doktrine - bečku i berlinsku - i danas žive u trećoj, globalističkoj. Suština je ista.

GLAS: U svemu tome najviše prednjače Velika Britanija i Njemačka.

PAVLOVIĆ: Njemačka i Velika Britanija nisu od juče na Balkanu. Njihovi interesi imaju vjekovnu dubinu iako im se oblici mijenjaju u skladu sa epohom. Njemačka, još od polovine 19. vijeka, vodi ono što je u geopolitičkoj teoriji poznato kao - prodor na istok. To je kontinentalni koncept dominacije: stvaranje srednjoevropskog pojasa država koje su ekonomski i regulatorno vezane za Berlin. Danas taj proces nosi drugo ime - "Berlinski proces", ali suština je ista. Ovaj model je direktno suprotstavljen američkoj strategiji ravnoteže. Dok je Vašington, posebno u vrijeme predsjednika Trampa, nastojao spriječiti nastanak bilo kakve kontinentalne hegemonije u Evropi, Berlin je pokušavao da pod plaštom EU integracija konsoliduje sopstvenu zonu uticaja od Baltika do Jadrana. To nije bezazleno. Njemačka potkopava američki uticaj i u energetskom i u industrijskom smislu. Trampova administracija je to veoma dobro razumjela. Njemački projekti, pod plaštom zelene tranzicije i evropskih standarda, objektivno štete američkim interesima.

Britanska politika u posljednjim godinama se vratila starom principu balkanskog balansiranja, stalnog podgrijavanja napetosti kako bi ostali nužni posrednik. To vidimo u njihovoj diplomatskoj podršci lažnoj slici o BiH kao državi u kojoj je "srpski faktor prijetnja miru" te u pokušajima da se pitanje Srebrenice iskoristi kao moralni instrument za pritisak. Paradoksalno, i Njemačka i Britanija time ne nanose štetu samo Srbima već i samim SAD i naporima predsjednika Trampa. Njihovo djelovanje slabi američki uticaj u Evropi, jer kreira zonu kontinentalnog nepovjerenja koja gura EU u autoimperijalnu poziciju, suprotnu politici Vašingtona. Zato je danas važno shvatiti: između američkog i njemačko-britanskog pristupa ne stoji samo razlika u stilu nego u civilizacijskoj paradigmi. Amerika pod Trampom gleda svijet kao arenu slobodnih nacija, dok Njemačka gleda Evropu kao regulatorni prostor u kojem se moć prikriva iza procedura. I upravo u tome je suština konflikta koji će uticati i na sudbinu Balkana.

GLAS: Nedavno su održana dva sastanka NATO zvaničnika sa kojih je poručeno da zapadni Balkan predstavlja strateški most ka Mediteranu i Centralnoj Aziji, te da ga je neophodno sačuvati tako što će se ovi prostori vezati za Zapad, a što bi trebalo da se obezbijedi ubrzanim procesom prijema novih članica. Očekujete li da se  pojačaju pritisci na nas kada je u pitanju ulazak BiH u NATO?

PAVLOVIĆ: Kada NATO danas govori o "zapadnom Balkanu kao strateškom mostu ka Mediteranu i Centralnoj Aziji", u suštini ne govori o bezbjednosti, nego o upravljanju prostorom. Taj pojam "mosta" otkriva suštinu savremene politike prema regionu - Balkan se ne posmatra kao subjekt, nego kao koridor kroz koji prolaze tuđi interesi. Najnoviji NATO samiti pokazuju da se Alijansa sve više pretvara u instrument evropskog globalizma. Njemačka ga koristi kao okvir za izgradnju evropske vojne autonomije, Britanija kao sredstvo svog uticaja, dok Amerika, posebno u viziji Donalda Trampa, insistira da NATO mora biti savez država, a ne ideološki kult. I upravo tu nastaje duboka pukotina unutar Zapada - između evropskog globalističkog i američkog suverenističkog pogleda na svijet. Zato će se pritisci na Republiku Srpsku i Srbiju pojačavati. Ne zato što predstavljaju bezbjednosni problem, nego zato što svojim postojanjem remete koncept unitarne, ideološki ujednačene Evrope koja će sve više jačati u narednim godinama. Pozicija vojne neutralnosti nije puka politička deklaracija, ona ima svoje pravno i institucionalno utemeljenje. Srbija je još 2007. godine usvojila Rezoluciju o vojnoj neutralnosti, kojom se obavezala da ne pristupa nijednom vojnom savezu bez odluke građana na referendumu. Republika Srpska je isto uradila 2017. To je institucionalni stav, a ne trenutni politički izbor. Neutralnost se mora braniti znanjem i trezvenošću. Ona nije izolacija, već sposobnost da se u svakom trenutku razumije kako misle oni koji nas žele u svojim sistemima. Republika Srpska mora zadržati upravo tu intelektualnu distancu: da ne ulazi u ovakve saveze kao slijepi pion, već da razumije da su i sami savezi unutar sebe podijeljeni. U svijetu koji se razdvaja između globalističkog uniformizma i suverenističkog realizma najveća snaga malog naroda je da sačuva pamćenje, mjeru i pravo na vlastiti sud, da imenuje procese i događaje onakvim kakvi stvarno jesu. Neutralnost nije odsustvo izbora - ona je izbor da se ostane svoj u vremenu kada drugi koračaju u stroju tuđih interesa.

Skidanje sankcija nije kraj procesa

GLAS: Kako da se Republika Srpska pozicionira između Istoka i Zapada?

PAVLOVIĆ: Saradnja i partnerstvo sa administracijom Donalda Trampa i sa SAD, uz stratešku koordinaciju sa Rusijom, Srbijom i drugim državama, postaju preduslov za naš opstanak. Trampova politika nije antievropska, već antiideološka: ona vraća politiku u okvir realnosti, a državama vraća pravo da same oblikuju svoje interese. U takvom okviru Srpska i Srbija mogu konačno da se oslobode pritisaka evropskog globalističkog protektorata i da grade odnose sa Amerikom na ravnopravnoj, bilateralnoj osnovi. U ovom geopolitičkom trenutku, kada se oblikuje novi poredak između Istoka i Zapada, to je od presudne važnosti. U trenutku kada velike sile redefinišu svoje sfere uticaja, samo onaj ko ima međunarodnu vidljivost i podršku može da zaštiti svoja ustavna prava. Skidanje američkih sankcija nije kraj jednog procesa, nego početak jedne ozbiljne etape - u kojoj će se, uz saradnju sa Trampovom administracijom i dogovor sa drugim strateškim partnerima, obezbijediti opstanak i stabilnost Republike Srpske. Svako vrijeme ima svoju osu realizma. Danas je ona između Vašingtona, Budimpešte i Beograda i suštinski i Rusije. Ako tu osu obnovimo znanjem, strpljenjem i samopouzdanjem, Srpska ne samo da će opstati nego će postati primjer kako se u svijetu ideoloških vjetrometina čuvaju pravo i identitet.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.