Borislav Đurđević, glavni i odgovorni urednik lista “Srpska vojska”: Nema čete u čiji rov nismo ušli

Nema čete u čiji rov nismo ušli, a od novinara sam tražio samo jedno, da rade tako da se nikada ne postide napisane riječi. I nismo nikada. Istina je bila naša jedina i prava mjera.

Sjećajući se vremena u kome je trebalo sačuvati živu glavu pod kišom metaka, a opet donijeti tačnu informaciju sa mjesta na kome se hrabrošću, viteštvom pa i krvlju branila Republika Srpska, za “Glas Srpske” priču počinje glavni i odgovorni urednik lista “Srpska vojska”, centralnog glasila Vojske Republike Srpske, Borislav Đurđević. Prošavši golgotu Dobrovoljačke, odakle je izašao obučen u mrtvačko odjelo koje mu je spremio Jusuf Pušina rekavši da mu drugo nikada više neće trebati, sa grupom oficira uputio se ka Han Pijesku. Na mjestu gdje nije bilo ničega, kazao je Đurđević, uspostavljena je komanda Vojske Republike Srpske.

- Nakon što je formiran štab i general Ratko Mladić postavljen za komandanta, održan je sastanak u kancelariji generala Tolimira o kome je malo ko pričao, a koji je bio možda i jedan od najvažnijih. General Mladić je okupio nas 12 starješina i za pola sata podijelio nam zadatke od kojih nismo odstupali do kraja rata. Oficiri su tačno znali kako treba da izgleda država, koja je njihova uloga u državi i šta treba da rade. Formirana je vojska koja je vodila odbrambeno-otadžbinski rat, a temelj svake borbe bili su viteštvo i junaštvo - ispričao je Đurđević.

Njegov zadatak bio je da osnuje službu za informisanje koja se zasnivala na informisanju, mobilisanju i motivisanju. U tome im nije bilo ravnih, do posljednjeg dana.

- Cilj je bio da do 28. juna, slave Vojske RS, izađe prvi broj lista “Srpska vojska”, a nismo imali ništa, ništa osim dobre volje i ekipe sjajnih ljudi - istakao je Đurđević.

Radeći često na rukovodećim pozicijama, dodaje, vodio se motom da oni koji su na ljestvici niže od njega moraju biti pismeniji, pametniji i bolji.

- Bio je to ključ uspjeha. Svi tadašnji novinari u Srpskoj bili su naši saradnici. U redakciji su bili Dragoljub Jeknić, Branko Čučak, Dragutin Mirović, Goran Maunaga, Goran Maljukan, fotograf Ognjen Radošević, Risto Motika i mnogi drugi. Kompjuter je bio misaona imenica, ali smo i do njega došli preko jednog drugara koji nam je radio pripremu. Znali smo sve, osim jedne stvari. Niko od nas nikada nije bio na čelu takvog projekta. Znali smo da pišemo i napisano proslijedimo uredniku koji od toga pisanija napravi nešto, a sada je sve bilo na nama. Morali smo sami - prisjetio se Đurđević, koji je bio i član dopisničke mreže “Glasa”.

U pomoć su im tada, istakao je, pritekle kolege iz beogradske “Politike”. Poslali su im likovne i tehničke urednike kako bi savladali sve detalje. U redakciji smještenoj na jednom brdu u Han Pijesku, bez struje, sa nekakvim agregatom u preteškim uslovima, kaže Đurđević, bili su srećni. Radili su najbolje što znaju. Tadašnji vrh novinarstva, kolege iz Tanjuga i “Politike” bili su dio njihove dopisničke mreže u svijetu. Najvažnije je bilo da do svakoga uha i oka dopre istina. U uslovima kada nije bilo ni papira niti bilo čega drugog, “Srpska vojska” nije prestala da izlazi, a štampali su je prvo u Rogatici, kasnije u “Politici”. Tiraž je bio između 50.000 i 60.000 primjeraka, a list je izlazio sve do kraja rata.

- Novinarstvo je novinarstvo. Bilo da pišete za jednog čovjeka ili milion njih, morate raditi sa velikom odgovornošću. Ako želite da pobijedite u ratu, morate poštovati i neprijatelja i sebe. Ako to ne znate, onda ćete da izgubite. Znali smo da će naša “Srpska vojska” ostati budućim generacijama, da se iščitava, da se ispiše istorija. Ratno novinarstvo jeste specifično, nosi dozu propagande i mi smo to znali. Trebalo je sve izvagati, pomiriti i svesti u surovi profesionalizam. Svaki novinar koji iole drži do sebe zna da je jedina prava mjera istina i ništa osim istine – istakao je Đurđević.

Trudeći se da ostanu na visini zadatka, dodaje, gradili su riječ po riječ, tekst po tekst.

- List je bio koncipiran tako da ima i glavu i rep, od uvodnika koji je oslikavao najbitniji trenutak toga mjeseca, intervjua, rubrike pogledi...I danas me zaboli kada neko kaže da ratni reporteri nisu bili ratnici. Jesu. Nema čete u Vojsci RS u čiji rov nismo ušli. Teško je bilo svaki dan, a najteže objaviti pogibiju. Pravi oficir žali i neprijateljske gubitke, jer i oni su ljudi, a žalite i za svojima - kazao je Đurđević.

U ratu je važno doći do pravih informacija, provjerenih, a ključni izvor bili su oni koji donose odluke.

- Kada dođete do komandanta znate da imate informaciju. S naše strane nije teško bilo doći do istine. Na drugoj, postojala je veoma rigidna ratna propaganda. Mi nismo željeli na takav način da komuniciramo s javnošću. Nije nam to trebalo, imali smo istinu u rukama - podvukao je Đurđević.

Ponosan je na svako pero “Srpske vojske”, sve kolege novinare koji su ostali profesionalci do samoga kraja i nijednog trenutka nisu poklekli, nikada nije bilo oscilacija u kvalitetu, radili su punom parom, bez dinara. Sa sjetom i pomalo grižom savjesti prisjeća se svih onih stihova nastalih u najteža vremena koje su objavljivali u rubrici kultura, a koji su danas gurnuti u zapećak. Žali i zato što nije napravljena antologija ratne reportaže, a čuda s riječima činili su Žarko Janjić, Milkica Milojević i Teodora Urukalo. Možda to ostaje zadatak za one koji i danas pišu i one koji će pisati sutra.

“Rađanje ljepotice”

Koliko god bio težak period rata on nosi sa sobom i lijepe trenutke i sjećanja na ljude s kojima se u najgora vremena baš kao sa najrođenijima podijeli i dobro i zlo. Borislav Đurđević se prisjetio da je general Ratko Mladić rado navraćao u redakciju “Srpske vojske” kad god je imao vremena i kod njih se, kako je kazao, osjećao najljepše. Uz vrsne novinare član redakcije bio je i jednako dobar u svome poslu slikar Zoran Kusmuk.

- Jedne prilike general je navratio i rekao nam da ne bi bilo loše da generalu Majklu Rouzu poklonimo jednu sliku. Čitavu noć smo slikali. Kusmuk je baratao kistom, a mi smo sa strane dobacivali šta bi i kako trebalo. Svi smo dali pečat tom djelu koje smo nazvali “Rađanje ljepotice”, a simbolizovala je rađanje Republike Srpske.  Praksa je bila da je general Rouz odnio sliku u svoju zemlju, a potom je ona izložena u Kraljevskom muzeju u Londonu. Šalili bi se često kako smo svi mi “umjetnici” završili na izložbi u Londonu - sa osmijehom dodaje Đurđević.

Zapadna Slavonija

Govoreći o teškim trenucima, Borislav Đurđević je rekao da je osim egzodusa iz Krajine najteži momenat možda bio 1. maja 1995. godine za vrijeme hrvatske agresije na Zapadnu Slavoniju.

- Stizale su informacije o teškim zločinima koje čine hrvatske snage. Dobio sam potvrdu da su, negdje ispod Papuka, Hrvati oklopnim vozilima bukvalno izgazili kolonu izbjeglica i dobili naredbu da uklone sve tragove i saperu krv sa ceste. Već negdje oko deset sati dobio sam TV Beograd, urednika Komrakova i pitao ga zašto ništa ne objavljuju. Rekao mi je ako bi mogao da mu dam nekakav nezavisni izvor iz inostranstva. U momentu mi je pala pomisao da kontaktiram sa Terezom Guld u Njujorku koja je bila dopisnik TV Beograd, a znao sam da ima odličnu komunikaciju sa tadašnjim ambasadorom Rusije u UN Sergejem Lavrovom. Nakon što sam joj faksirao nekoliko informacija i čvrstih dokaza koji su oslikavali težinu zločina, čuli smo se ponovo. Predložio sam joj: “Tereza ako možeš da dođeš do Sergeja da on da izjavu, to će pustiti TV Beograd, samo da probijemo led.” Za sat, dva Lavrov je već dao izjavu i tražio hitnu sjednicu Savjeta bezbjednosti UN. Tako je objavljena prva informacija u Beogradu. Taj momenat je posebno bio težak, koliko zbog zločina koji je napravljen nad Srbima, još više zbog toga da smo bili spremni da ga prećutimo – ispričao je Đurđević.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.