Aleksandar Vranješ: U partizanskim filmovima nema spomena o Jasenovcu

Kaže ovo u intervjuu za "Glas Srpske" doktor političkih nauka i ambasador BiH u Srbiji Aleksandar Vranješ, koji će danas u okviru Sedmog festivala humanistike, kulture i umetnosti u Beogradu predstaviti svoju knjigu, naučnu monografiju o propagandnoj ulozi jugoslovenskih ratnih filmova od 1946. do 1990. pod imenom "Umivanje prevratnika - partizanski film".

- Ako ćemo govoriti jezikom današnjeg političkog konteksta zamislite koliko je nemoguće razvijati "Jugoslaviju u malom", kako BiH pokušavaju predstaviti neki tobož "građanisti", uz podršku dijela međunarodne zajednice, ako ni velika nije uspjela opstati uz sve manipulacije, obmane, lažne interpretacije, zabrane i slične postupke u javnom prostoru. Drugim riječima, ako vrhuška bivše Jugoslavije, uz svu represiju i političku propagandu nije uspjela u gradnji "bratstva i jedinstva", kako će to danas učiniti sarajevska čaršija uz podršku licemjernog dijela međunarodne zajednice u gradnji neke unitarne građanističke BiH? Ovu "interkontekstualnost" dva perioda svakako vrijedi izučavati, a partizanski filmovi su samo dobar uzorak za analizu kako funkcionišu političke manipulacije u službi nekog neodrživog projekta - istakao je Vranješ.

GLAS: Kako je uopšte došlo do toga da se upustite u ovu zanimljivu istoriografsku avanturu?

VRANjEŠ: Ovom temom sam se počeo baviti još tokom magistarskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu, skoro prije dvije decenije. Film je homonim, pod njim se podrazumijeva i medij masovnog komuniciranja, ali i sadržaj koji se posreduje. Upravo zato možemo nerijetko očitati političke poruke utkane u same "pokretne slike", a jugoslovenski ratni filmovi su bili odličan primjer za analizu. Da bih pokazao da je upravo ovaj žanr bio očigledno sredstvo političke propagande bivšeg sistema, uporedio sam sadržaje najvažnijih filmova sa savremenim istoriografskim saznanjima o dešavanjima u Drugom svjetskom ratu. Partizanski filmovi bivše Jugoslavije su tretirani kao neka vrsta vizuelnih istorijskih spomenika te se istinitost događaja nije osporavala. Ko se usuđivao tada da dovede u pitanje istinitost na primjer tumačenja tzv. sedam neprijateljskih ofanziva, a tadašnji režimski reditelji su se utrkivali da ih prikažu na filmu?

GLAS: Šta se snimanjem ovakvih i sličnih filmova željelo tada postići?

VRANjEŠ: Time je dodatno snažila identifikacija jugoslovenskih naroda i narodnosti sa dominantnom političkom i ideološkom paradigmom, sistemom vrijednosti, novim poretkom, ali i sa zvaničnom interpretacijom događaja iz Drugog svjetskog rata. Skoro da i danas mnogi smatraju da je istinito prikazana "Bitka na Nertevi" ili "Sutjeska", a da možda nemaju osjećaj da su propagandne poruke prošle kroz vrijeme. Istoričari su dokazali da su u sred ratnih operacija kod Prozora, Jablanice i Konjica od januara do aprila 1943. godine partizani postigli privremeni sporazum s Verhmahtom o nenapadanju da bi time dobili "vjetar u leđa" za obračun sa četnicima u dolini Neretve ili da su tokom pete neprijateljske ofanzive na Sutjesci ranjenici ostavljeni, tako da nije bilo nikakvog herojskog izvlačenja ranjenih boraca. Ove činjenice iz rata, i mnoge druge, morale su da budu zaboravljene u novoj Jugoslaviji. Partizanski filmovi su poslužili da upravo drugačije i podobnije interpretacije pretočene u savremene političke mitove dođu do široke publike.

GLAS: Koja filmska djela su se sve našla pod vašom lupom i zbog čega?

VRANjEŠ: Kod same analize filmova i komparacije sa istorijskim događajima odlučio sam se za uzorak od pet ostvarenja. Film Vjekoslava Afrića "Slavica" iz 1947. godine je bio, barem zvanično, prvi jugoslovenski film te ga je ta pozicija preporučila za analizu. Filmove Veljka Bulajića "Bitka na Neretvi" i Stipe Delića "Sutjeska" kao dva najveća i najskuplja ostvarenja jugoslovenske kinematografije, preporučile su upravo te činjenice.  I film "Užička republika" Žike Mitrovića bio je dobar primjer političke propagande usmjerene i na paralelni mahom međusrpski građanski rat, koji se odvijao za vrijeme Drugog svjetskog rata. Analizu sam završio filmom Bahrudina Bate Čengića "Gluvi barut" kao posljednjim jugoslovenskim ratnim filmom iz 1990. Na taj način sam zaokružio jednu epohu snimanja režimskih ratnih filmova bivše Jugoslavije. Pored ovih filmova, doticao sam se i drugih ostvarenja poput filmova "crnog talasa". Na ovim primjerima može se  vidjeti kako su zabrane i cenzura funkcionisale u SFRJ.

GLAS: Šta ste sve otkrili, šta je to u ovim filmovima bilo daleko od istine?

VRANjEŠ: Mnogo je elemenata, a neke sam već i pomenuo. Najviše me je fascinirala jedna unutrašnja politička karakteristika bivšeg sistema koja se prelila i na film, a to je da su u ratnim filmovima uvijek brutalnije i grotesknije prikazani četnici nego ustaše. Tako je u filmu "Kozara" Veljka Bulajića iz 1962. umanjena uloga ustaša tokom njemačke operacije "Zapadna Bosna" ljeta 1942. godine, a na sceni vidimo četnike - iako fizički nisu bili na teritoriji Kozare tokom te operacije. Da bi se sačuvao privid "bratstva i jedinstva" genocidni karakter NDH je u cjelini izostao iz partizanskih filmova, a ustaške jedinice su uglavnom portretisane kao neki amorfni i bezlični "pomagači" okupacionih snaga.

Pakao Jasenovca je takođe izostao. Čak se ni najmanjom referencom u ratnim igranim filmovima ne pominje ovo mjesto istrebljenja Srba, Jevreja, Roma i ostalih antifašista. Obračun na unutrašnjem planu bio je rezervisan za slike sudara sa četništvom kao tobož sinonimom nasilja nad nosiocima progresa, kako je to zaključio Petar Ljubojev.

GLAS: Pomenuli ste filmove "Bitka na Neretvi" i "Sutjeska", navodeći da su to bila dva najskuplja filmska ostvarenja jugoslovenske kinematografije.

VRANjEŠ: Da. Zahvaljujući direktorici Arhiva BiH Danijeli Mrdi, imao sam priliku da proučim dokumentaciju "Bosna filma" i tu je posebno bila interesantna finansijska dokumentacija snimanja "Bitke na Neretvi" i "Sutjeske". Morao sam uzeti u obzir denominaciju iz 1965. godine, odnos dolara i novih dinara iz 1966. odnosno 1973. godine i prosječnu godišnju inflaciju dolara, da bih izračunao otprilike produkcijsku vrijednost oba filma. Uz ogradu da nisu svi produkcijski elementi mogli biti finansijski precizirani, pokazao sam da je po svim pokazateljima "Sutjeska" bila produkcijski skuplji film nego "Bitka na Neretvi". Time je ugrožen sveprihvaćen jugoslovenski mit o najskupljem filmu bivše SFRJ. 

GLAS: Uz sve ograde koje ste naveli, koliko su ova dva filma prema Vašem proračunu na kraju koštala?

VRANjEŠ: Teško je bilo izračunati finansijsku vrijednost učešća JNA sa svojim ljudskim i tehničkim kapacitetima u snimanju ovih filmova, ali kad se podvuče crta i prebaci u današnje vrijednosti - film "Bitka na Neretvi" koštao je najvjerovatnije oko 5,4 miliona današnjih dolara, a "Sutjeska" čak oko 20 miliona.

Zafranović

GLAS: O knjizi će na njenom predstavljanju govoriti režiser Lordan Zafranović, ali i istoričari Mile Bjelajac i Nebojša Jovanović. Koliko Vam znači pojavljivanje ovih imena na promociji?

VRANjEŠ: Za mene je velika stvar da je knjigu objavio Institut za noviju istoriju Srbije i kuća "HERAedu". Zahvalio bih uredniku Nebojši Jovanoviću, izdavačima Zorici Stablović Bulajić i Mili Bjelajcu, recenzentima Siniši Atlagiću, Đorđu Vukoviću i Oliveri Dragišić te Nenadu Kecmanoviću i Lordanu Zafranoviću koji su u formi popularnog "blurba" na koricama dodatno preporučili knjigu čitalačkoj publici. Zafranović je doajen jugoslovenskog filma i jedan od najhrabrijih reditelja ovih prostora. I on je prolazio kroz različita negativna iskustva na relaciji politika - filmsko stvaralaštvo i svakako je više nego pozvan da javno iznese svoje stavove na ovu temu. Sve ono što je bio nedostatak jugoslovenskog filma u pogledu genocida u Jasenovcu, Zafranović je nadoknadio svojim stvaralaštvom, počevši od dokumentarnog filma "Krv i pepeo Jasenovca" iz 1983. godine, "Zalaska stoljeća" iz 1994. do igranog filma i serije "Zlatni rez 42: Djeca Kozare" koji je trenutno u postprodukciji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i Twitter nalogu.