Zvona opominju da se sačuva vjera pradjedovska

Prije tačno 667 godina sa isturenog zvonika manastira Kruševo, danas Uspenija Presvete Bogorodice u Dobrunu, oglasila su se crkvena zvona. Prvo tiho i bojažljivo, oprezno kao da njihov majstor natenane oprobava zvuk udarca tučka o zasvođene strane, pa onda sve jače i smjelije, žustrije i gromoglasnije, dok se jeka ne pretvori u grmljavinu koja se razliježe procjepom između stijena u klancu Razlodnine.

Zvona su se oglasila sa znakom da je vrata otvorila još jedna pravoslavna svetinja tu, na desnoj obali plahovitog Rzava, u sjenci vilovitog i u visine podignutog dobrunskog utvrđenog grada. Umilnim zvukom su pozivala vjernike, budila i opominjala da se sačuva vjera pradjedovska.

Zvona manastira dobrunskog ječala su i zvonila vjekovima, pa i onda kada je zbog paljenja i rušenja, u bunama i ratovima, pustošenjima i poharama, crkva opustjela.

Putnici namjernici, lutalice i skitnice, nevoljnici i avanturisti, vojnici i kaluđeri, putopisci i slikari, žureći prašnjavim drumom pored Rzava, zastajali su za časak zapanjeni ljepotom manastira dobrunskog.

Činilo im se tada kao da se zrno bisera skotrljalo niz kamene litice i tu, na zaravanku između prastarih jabuka zečuša, zaustavilo i zablještalo u svom sjaju i ljepoti. Kako nekad, tako i danas.

Požutjeli spisi, kao što je Jankov i Dečanski ljetopis, svjedoče da srednji sin Stefana Nemanje Vukan, veliki knez, "sozda monastir Moraču i Dobrun crkvu kdo Višegrada bliz Drine".

Iako je ovaj podatak u nauci osporavan, arheološka istraživanja u porti i crkvi manastira tokom 2004. i 2005. godine dala su osnova da je svetinja u Dobrunu postojala možda i u osmom vijeku.

Kada je konačno utvrđeno da su vladarski portreti na freskama likovi cara Dušana, carice Jelene i Nejakog Uroša, dokazano je da su ktitori manastira u Dobrunu župan Pribil, njegovi sinovi Petar i Stefan i protovestijar Stan.

Istoričar umjetnosti Dragiša Milosavljević, autor knjige "Srednjovjekovni grad i manastir Dobrun", kaže da su ktitori hram podigli na temeljima strog svetilišta i da su ga, što je najvažnije, odslikali.

-  Freske su dragocjeno svjedočanstvo o životu naroda ovog kraja i srpske vlastele, one govore o njegovim običajima, nošnji i pobožnosti - kaže Milosavljević. Dodaje da Pribil, kao zadužbinar, na fresci prinosi maketu hrama Presvetoj Bogorodici kojoj je manastir i posvećen.

Manastir i njegove konake poharali su turski osvajači sredinom 15. vijeka. Obnavljala ga je vlastelinska porodica Pavlović, monasi su pred naletima zla bježali u druge bogomolje pa se ponovo vraćali u dobrunsku. Rušili su ga u osvetničkim pohodima turski vojnici iz Bosne, bio je oštećen za vrijeme Prvog srpskog ustanka, a i Karađorđe je u njegovoj porti s vojskom prenoćio.

Prekrasne freske najviše su stradale u ustanku 1875. godine. I u obnovi manastira 1884. godine majstori su uništili veliki dio živopisa, ali promijenili i izgled crkve.

- Ovo nije nikako izgled prvobitne svetinje. Ovo je rezultat projektnog zadatka mađarskog arhitekte Vancaša kome je poslije aneksije BiH od austrougarske vlade povjereno da hram obnovi i da mu novo lice - dodaje Milosavljević.

U Drugom svjetskom ratu manastirsko zdanje bilo je njemački magacin eksploziva. Pri povlačenju Hitlerove armade, 20. januara 1945. godine crkva je minirana.

- Od eksplozije je sačuvan samo zapadni dio crkve, srećom sa freskama ktitora i vladarske porodice. Zahvaljujući svešteniku Josu Bogdanoviću narod ovog kraja bez pomoći vlasti je za šest mjeseci samoinicijativno obnovio svetinju -  kaže Milosavljević.

Vjekovima kađeni tamjanom, bojažljivo milovani skrušenim pogledima vjernika utonulih u molitvu, opijani monaškim pojanjem začinjenim zvukom zvona manastirskih, samuju sveci na freskama na zidovima. U njihovim očima se čita sjaj u oku seoske mlade i drčnog mladoženje, plač tek krštenog djeteta, pobožni profil ozbiljnog domaćina, posljednja molitva i šapat oronule starice i neskrivena nada u zjenicama teškog bolesnika.

Dobrunske freske su nadahnuće nepoznatog umjetnika, svjedočanstvo o vremenu i nastanku svetinje i dokaz trajnosti i postojanosti zadužbina velikih ljudi.

Ljeta Gospodnjeg 2000. mitropolit dabrobosanski Nikolaj je, na putu iznad kamene česme "iz koje plače zemlja i iskre novčići za sreću" podigao urku i pokazao mnogo konaka oko bisera crkve na tek pokošenoj livadi. Štapom je prekrstio stijenu i spomenik Karađorđu najavio. O muzeju dabrobosanskih mitropolita i Prvog srpskog ustanka lagano je, mirno, monaški govorio. I o galeriji slika, štampariji, narodnom domu, biblioteci. Podigao je ruku i pokazao prugu. I garavog "ćiru" je vidio. Bilo je to prije mnogo godina. Gledali su ga s nevjericom.

Vizije mitropolitove su se ostvarile. Manastir dobrunski za više od deceniju postao je veliki pravoslavni duhovni centar koji okuplja vjernike, umjetnike.

Da li je manastir pohodio car Dušan nije potvrđeno, ali pred njegovim oltarom su se molili Stefan Lazarević, Đurađ Branković, Kotromanići, Pavlovići, Altomanovići. I Karađorđe se pred ikonom Bogorodice dobrunske molio. I Njegova svetost patrijarh srpski Pavle poručio je iz ovog manastira "Budimo ljudi..."

Kao sjenke tišinom porte manastirske promiču figure kaluđera. Vjetar se okamenio u njihovoj kosi, dok manije mekšaju zemlju kao oblake. Možda su zakasnili na večernju, ali su stigli u budućnost i pred lice Velikog Tvorca. Uveče uz kandila bruje njihove molitve nad Dobrunom.

A oni gore, iz isposnice u Razdolinama, o Velikoj gospojini siđu nevidljivim merdevinama i s narodom slušaju liturgiju. I onda se vrate u isposnicu da vječnosti kažu "Pomozi Bog".

- Smisao života nije samo ovdje na zemlji, pa se monah zbog vječitog carstva Hristovog odriče svijeta i odlazi u samoću manastira da bi tamo uz post, molitvu i poslušanije sačuvao svoju dušu. Monah nema puno slobodnog vremena da ga đavo ne bi zaposlio, njegov život je ustrojen kao kod vojnika. Čovjek, pa i monah se stalno bori protiv đavola i za taj boj mora uvijek biti spreman i u pripravnosti - kaže monah manastira dobrunskog Serafim.

Budi se još jedno proljeće nad brdima oko Dobruna i manastira šćućurenog u pazuhu stjenovitih litica. I danas zabrujaše manastirska zvona, prvo lagano, kao da ih dašak vjetra sa Staniševca pokreće, pa onda jače i gromoglasnije. Njihova zvonjava popuni rzavsku kotlinu, odbi se od kule starog grada, proširi se prema Budimliji, Stocu i Tasićima i onda nestade u modrini proljećnog neba.

Freske

Među brojnim freskama na sjeverozapadnom palistaru u manastiru Uspenija Presvete Bogorodice u Dobrunu ističe se monumentalna figura Isusa Hrista Pantokratora.

Ova freska, visine dva metra i širine 70 centimetara, koja dominira zidom, prema istraživačima zidnog slikarstva, najsličnija je Isusu Pantokratoru naslikanom u hramu Svetog Ahilija u Arilju i Beloj crkvi u selu Karanu kod Užica.

- Isus Hristos Pantokrator slikan je na zelenoj pozadini sa cinober hitonom i dugom ružičastom haljinom koja mu pada preko nogu. Modelovanje Pantokratorovog lika, obrada inkarnata i nabori draperija pokazuju da je majstor dobro poznavao iskustva vizantijske umjetnosti - kaže istoričar umjetnosti Dragiša Milosavljević.

Na fresci u manastiru Dobrun Isus Hristos je mlad, ima blag lik sa kratkom tamnom bradom i brkovima slične boje i sa dugom, na sredini glave razdijeljenom kosom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.