Život na ognjištu težak, ali moguć

Ratomir Mijanović
Dodaj glassrpske.com kao Google izvor
Foto: Život na ognjištu težak, ali moguć

TREBINjE - Kada se dolazi u Prebilovce, selo u blizini Čapljine, neminovno se nameće utisak da je tu vrijeme stalo 1992. godine, kada je stanovništvo protjerano u operaciji "Čagalj", združenoj akciji snaga Hrvatske vojske, HVO-a i muslimanskih snaga.

Tada je selo zapaljeno, kao i crkva sa kriptom u kojoj su bili sahranjeni ostaci žrtava iz Drugog svjetskog rata. Slika je danas skoro ista. U Prebilovce, od 20-ak registrovanih povratnika, vratilo se svega šest porodica.

Miladin i Sojka Ekmečić bili su među prvima koji su odlučili da se vrate na svoje imanje, nakon što su 1992. godine napustili dom i rat proveli u Bileći.

Miladin se priključio Vojsci RS. Poslije rata su pokušali da ostanu u Bileći, ali kada je Miladin uvidio da je izbjeglički život težak, odlučili su 2002. godine da se vrate na svoje imanje.

Kuću su ponovo podigli i u jednoj polovini živi Miladin sa porodicom, a u drugoj njegov brat i njegova porodica.

Napravio je Miladin i štalu, nabavio krave. Ponovo posadio i još uvijek sadi voćke. Obrađuje velike površine svoje zemlje, a uzima i tuđu u zakup da bi što više posijali.

Miladin i Sojka imaju petoro djece. Najstariji je osamnaestogodišnji Bojan koji ide u srednju školu u Mostar. Bojana ima 15 godina i takođe je srednjoškolac, a Branka (deset) i Biljana (devet) idu u osnovnu školu u Čapljini. Trogodišnja Božana jedina ostaje kod kuće sa roditeljima.

Djeca im, kažu Miladin i Sojka, pomažu oko svega, jer gotovo cijelo zemljište ručno obrađuju.

- Nerijetko nam dosta usjeva propadne, jer ne možemo da završimo sve dovoljno brzo - kaže Sojka.

Ekmečići naporno rade, od jutra do mraka, za svoju djecu, i ne žale se. Kuća treba još radova. U hodniku Miladin još pločice nije zalijepio, ali kao što kaže "taman skupim nešto para, a ono iskrsne nešto što treba djeci...".
Naučili su Ekmečići da ćute i trpe i da se nikom ne žale.

Planova i želja imaju jako mnogo, a sve moraju rukama, jer o traktoru mogu samo da sanjaju.

- Dobro je, zdravi smo, a djeca slušaju i vrijedna su, pa smo mi zadovoljni - kaže Miladin.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.