Zafranović: Oprostite, molim vas, u moje ime

Nemam političku funkciju da istupam u ime naroda, ali to činim kroz umjetnost. Ja kao umjetnik mogu jedino sam. U ime svog naroda mogu da kleknem samo preko filma i da kažem: Oprostite, molim vas, u moje ime.

Rekao je to reditelj Lordan Zafranović, koji se gostujući u emisiji "Za stolom s Apostolom" na RTS-u, osvrnuo na svoj cjelokupni stvaralački opus, koji je u najvećoj mjeri posvetio istraživanju mehanizama zla i pitanju kako običan čovjek postaje zločinac.

Govoreći o svom novom filmu „Zlatni rez '42 – Djeca Kozare“, Zafranović je istakao da je film za njega više od umjetničkog djela – on predstavlja lični moralni dug prema žrtvama i pokušaj da kroz umjetnost uputi snažnu poruku o potrebi suočavanja sa zlom.

Susret sa Jasenovcem i početak bavljenja zlom

Njegovo bavljenje ovom temom počelo je još u mladosti, kada se kao već formiran autor prvi put susreo sa dokumentima o logoru Jasenovac.

- Nisam mogao da shvatim, kada sam vidio tu postavku i te dokumente, to monstruozno pojedinačno ubijanje i jednu strahovitu sliku o nama ljudima – šta smo mi zapravo. Bilo me je zaista stid što sam te vrste – kazao je on.

Zafranović film doživljava kao „sveti medij“, a njegova motivacija da se bavi zločinom koji se dogodio u njegovom neposrednom okruženju bila je, kako kaže, prije svega preventivna.

- Radio sam filmove da se to zlo Jasenovca više nikada ne ponovi. To mi je bio glavni cilj – istakao je Zafranović.

„Zlatni rez '42“ kao drama o mehanizmu zla

Govoreći o novom ostvarenju „Zlatni rez '42 – Djeca Kozare“, Zafranović naglašava da nije riječ o dokumentarnom filmu, niti o doslovnoj rekonstrukciji svakog događaja, već o igranoj filmskoj strukturi.

- Ovaj film je fikcija. On ujedinjuje u jednoj ličnosti nekoliko ličnosti. Ovaj film je zapravo savremena drama o zlu. To je moj pogled na svijet danas – kazao je Zafranović.

Reditelj se posebno bavi uticajem ideologije i rasnih zakona u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji su, kako navodi, legalizovali nasilje, ističući pri tome univerzalnu ljudsku podložnost manipulaciji.

- Ja govorim o nama. Mi smo sposobni za sve. Samo je pitanje kada i na koji način nas neko povuče i krenemo. Umjetnici su ti koji bi trebalo na to da upozoravaju – dodao je.

Ipak, film ne prikazuje samo tamu i stradanje. Kroz likove poput svetog Vukašina, Zafranović afirmiše snagu ljudske dobrote.

- Imamo strahovito veliko dobro u sebi. Kada bi se to dobro na neki način ujedinilo, bila bi to apsolutna pobjeda jedne nove civilizacije. Moramo da ujedinimo dobro – podvukao je Reditelj.

Ljubav u logoru i simbolika noža

Jedna od ključnih linija radnje prati odnos dječaka Baje i djevojčice Zore, kao i Bajin složen odnos sa ustašom Lovrom.

Posebnu emotivnu težinu nosi Bajino oproštajno pismo Zori, u kojem piše da su mu najljepši dani bili oni koje je proveo uz nju u logoru.

- „Ja sam te ovdje, u Jasenovcu, gdje je bilo toliko zla, imao pored sebe i tu sam imao najljepše svoje dane“. To je izjava koja jednostavno graniči sa Bogom – kaže Zafranović.

Kraj filma nosi snažnu opomenu. Baja baca nož prema nebu, ali se sječivo vraća i ostaje u riječnom mulju, odakle ga neko ponovo može uzeti.

Zafranović tu scenu tumači riječima: „Vi ste napravili nož, ne ja. Ja vam ga vraćam da to riješite konačno.“

Lični čin i traženje oproštaja

Zafranović na film gleda kao na sopstveni moralni dug prema žrtvama. Prizivajući gest njemačkog kancelara Vilija Branta u Varšavi, reditelj navodi da nema političku funkciju da istupa u ime naroda, ali da to može da učini kroz umjetnost.

Odgovarajući na optužbe da je riječ o političkoj propagandi, Zafranović oštro odbacuje tvrdnje o bilo kakvim pritiscima i preuzima punu autorsku odgovornost za film.

- Nijedan jedini čovjek nije došao niti je uticao na mene. Nijedan cenzor nije došao, nijedan čovjek da mi kaže da bi nešto trebalo skinuti. Napravio sam ga potpuno slobodno i iza njega apsolutno stojim u svakom kadru. Niko nije uticao – samo ja. Preuzimam maksimalnu odgovornost – istakao je Zafranović.

Projekat je, kako je naveo, prvobitno ponudio Hrvatskoj i premijeru Andreju Plenkoviću, ali odgovora nije bilo. Film je potom snimljen zahvaljujući podršci iz Srbije i Republike Srpske, uz učešće „Telekoma“, Srpske pravoslavne crkve, pokrajinske vlasti i televizije, u izuzetno teškim vremenskim uslovima.

Osvrt na ranije filmove

Zafranović se tokom razgovora prisjetio i saradnje sa Danilom Kišom, Mirkom Kovačem, Borislavom Pekićem i drugim značajnim autorima, kao i svojih filmova „Krv i pepeo Jasenovca“ i „Okupacija u 26 slika“.

Govoreći o filmu „Okupacija u 26 slika“, podsjetio je da je odbio da skrati čuvenu scenu u autobusu, iako bi mu to, kako je naveo, donijelo veće šanse za Oskara.

- To bi bio zločin prema filmu – kazao je.

Početkom devedesetih godina, pod pritiscima, iznio je materijal za film „Testament“ iz Zagreba i završio ga u Češkoj, vjerujući u to vrijeme da će mu to biti posljednje djelo.

Četiri sata i sedam minuta filma

„Zlatni rez '42 – Djeca Kozare“ traje četiri sata i sedam minuta. Iako postoji i kraća verzija, u trajanju od dva sata i 55 minuta, Zafranović je odbio da skrati integralnu verziju, upoređujući to sa sakaćenjem tijela.

- Možete bez jedne ruke, pa skinete jednu ruku. Možete bez jednog uha, pa skinete uho. Možete bez jednog oka, možete bez jedne noge – i onda vidite da ste napravili invalida. Neka ostanu ruke, neka ostanu oba oka, inače bi to bilo sakato – poručio je reditelj.

Od zla ka ljubavi

Ovim filmom Zafranović, kako je rekao, zaključuje svoj rad na temi ljudskog zla i najavljuje novi pravac u stvaralaštvu.

- Više se neću baviti zlom. Pokušaću da se bavim ljubavlju – podvukao je.

Na kraju, reditelj je izrazio olakšanje što je film konačno pred publikom.

- On je rođen na premijeri u Sava centru. Ja sam sada olakšan kao rodilja poslije rađanja i čekam, pazim da to dijete dobije prve korake i da krene u svijet. Veliko je zadovoljstvo što je napravljen – zaključio je Zafranović.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.