Srbi su napustili Grbavicu da bi spasili živote

Istočno Sarajevo - Srbi su napustili sarajevsko naselje Grbavicu spašavajući živote, da bi izbjegli montirane optužnice, a ne zbog navodnog pritiska nekoga iz Srpske, ističe protojerej stavrofor Vojislav Čarkić.

On za Srnu svjedoči o prijetnjama i navodima da su muslimanska vojska i policija već napravile spiskove u kojima su sve one koji su nosili uniformu Vojske Republike Srpske razvrstali po činu i zvanju i unaprijed odredili koliko će ko biti kažnjen.

"Ostalo mi je u sjećanju da su i kuvarice i servirke, koje su radile pri našoj vojsci, unaprijed osuđene na tri i po godine zatvora", navodi Čarkić, u narodu poznat kao "pop Žuća".

On kaže da se u tom trenutku nije mnogo znalo o Dejtonu, već se o Aranđelovdanu počelo pomalo "govorkati", ali niko nije pričao da se Grbavica mora napustiti.

Prvi znak da se nešto dešava bio je praznik Svetog Nikole 1995. godine, ali niko nije izašao javno da kaže: "Ljudi, pakujte se"...

"Već u februaru 1996. godine dosta toga se desilo, bilo je i nekih mitinga, govora o opstanku, a počela je i propaganda", sjeća se Čarkić i navodi da su francuski vojnici i njihove starješine imali veoma šture komentare.

On napominje da je jednom Fancuzu rekao da bi, u slučaju da Srbi ostanu, s obzirom na prijetnje iz muslimanskog dijela grada i propagandu, na svakog Srbina morao da dođe jedan francuski vojnik da ga štiti.

Čarkić ističe da je posredstvom francuske vojske i srpskog humanitaranog društva "Dobrotvor" uspio da tokom rata preko Miljacke prebaci i dostavi više od 120.000 humanitarnih paketa, i to više od pola za muslimansko stanovništvo.

Druga polovina bila je za Srbe, Hrvate i Jevreje, koji su živjeli u muslimanskom dijelu Sarajeva.

"Nažalost, došlo je vrijeme da, ipak, moramo napustiti Grbavicu koju smo krvavo branili i odbranili. Vidjeh u februaru da i ja i crkva moramo preko Vraca do srpskih teritorija", navodi Čarkić.

On se sjeća da mu je Mirko Šarović, tada predsjednik Izvršnog odbora opštine, rekao da "poslije pobjede ne bi trebalo da se ide sa ovih terena, već da se na slobodnoj srpskoj teritoriji ponovo podigne nova kapela".

Tako je kasnije i bilo, pa se prota 17. marta 1996. godine uselio u jednu kućicu podno Vraca, kod groblja u Miljevićima. Tu je kasnije mukotrpnim i strpljivim radom izgrađena crkva Svetog Đorđa.

Čarkić navodi da je pred odlazak nastalo vrijeme rasula, jer su samo crkva, opština i "Dobrotvor" funkcionisali, pa je sa tadašnjim ministrom za vjere Republike Srpske Draganom Davidovićem dogovorio način izlaska sa Grbavice i demontažu i prenošenje kapele, krsta i zvona na Vraca...

Prota ističe da je kasnije došlo do hapšenja ljudi u Sarajevu, od kojih mnogi nisu imali nikakve veze za ratom niti sa zločinima.

On ukazuje da je Grbavica bila jedno od najtežih ratišta u odbrambeno-otadžbinskom ratu - pa se nije džaba govorilo: "Svaki ludak koji želi da pogine - neka ide na Grbavicu, jer ga kuršum sigurno neće mimoići".

Nakon što su odbili tridestak neprijateljskih ofanziva, a ne želeći da žive pod tuđom vlašću, oko 150.000 sarajevskih Srba nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma napustilo je svoje odbranjene domove i imanja.

Egzodus je započeo u decembru 1995. godine, a završen je početkom marta 1996. godine.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.