ZAVIDOVIĆI – Na današnji dan 1995. godine pala je Vozuća. U znak sjećanja na sve stradale i protjerane i ove godine organizovan je marš "Stazama egzodusa" koji služi kao podsjetnik na sve što se događalo u tom podozrenskom mjestu tokom septembra prije 31 godinu.

Masovno stradanje Vozućana dogodilo se od 10. do 24. septembra 1995. godine usljed ofanzive 23.000 muslimanskih vojnika Drugog i Trećeg korpusa takozvane Armije BiH i odreda "El mudžahedin", te NATO bombardovanja potpomognutog njihovim jedinicama za brza dejstva, kao i pakistanskog kontingenta međunarodnih mirovnih snaga.

Tada je spaljeno više od 30 srpskih sela, protjerano 1.920 srpskih porodica sa 7.680 članova, a ubijeno 459 boraca Vojske Republike Srpske i civila, a na desetine posmrtnih ostataka nikad nije pronađeno.

Iz bošnjačke vizure, tog 10. septembra 1995. godine Vozuća je "oslobođena". Snage bošnjačke armije zauzele su tokom tog dana ključne tačke u Vozući i okolini čime je slomljena odbrana tog kraja koja je trajala blizu tri i po godine.

Nekoliko časova kasnije, preciznije u 23:45, u Zavidovićima, gradiću na 25 kilometara od Vozuće, ispred vrata svog stana, u današnjoj Ulici Alije Izetbegovića, na broju 38, ubijen je – Jadranko Božanović. Imao je 36 godina.

"Bradate sotone"

Jadranko Božanović, Srbin, rodom iz sela Svinjašnica koje je smješteno na pola puta između Zavidovića i Vozuće bio je jedan od najuglednijih novinara tog kraja u predratnim godinama. Novinarstvo je studirao na beogradskom Fakultetu političkih nauka, a prve tekstove objavljivao je u tamošnjem "Studentu".

Oni koji ga pamte iz beogradskih dana tvrdili su da je bio drugarčina i novinarčina.

"Odmah se svrstao među one što imaju urođeni novinarski nerv i pred kojima je velika žurnalistička karijera. Odmah su ga zapazili i dobio je priliku da radi na razglasu u Studentskom gradu, što je bila želja mnogih studenata. Istovremeno je počeo da objavljuje tekstove u "Studentu" što je takođe bilo prestižno", zapisao je Zoran Mihailović u knjizi "Nebeska redakcija".

Po povratku u rodni grad počinje da radi na lokalnom radiju. Imao je jako prepoznatljiv glas i veoma brzo postao omiljen među slušaocima. Početak rata dočekuje kao urednik radija, a u suludom vremenu tokom prve polovine devedesetih, kada su širom BiH udareni temelji podjela koje i danas važe, i kada je svako, ili bar većina, gledao kako da se pridruži svojima da ne bi izgubio glavu, Božanović je odlučio drugačije.

Linija fronta sredinom 1992. godine između Zavidovića i Vozuće udarena, između ostalog, nadomak Božanovićeve rodne Svinjašnice. Zavidovići su ostali pod kontrolom bošnjačkih snaga, dok je Vozuću držala Vojska Republike Srpske. Ona je poslužila kao utočište za brojne izbjeglice ne samo iz Zavidovića, nego i iz Banovića i drugih gradića u okolini. Sama Vozuća ostala je tokom cijelog rata u poluokruženju sa tri strane bivajući tako trn u oku tzv. Armiji BiH jer su srpske snage kontrolisale važan putni pravac čime su praktično bile razdvojene snage Drugog i Trećeg korpusa armije čiji je vrhovni komandant bio Alija Izetbegović.

Svjedoci tog vremena ispričali su autoru ovog teksta da je Božanović početkom ratnih sukoba odlučio da ostane u gradu. Tvrdio je da je mu bezbjednost garantuje šef lokalne SDA Husein Muratović, jedan od ratnih gospodara života smrti u Zavidovićima. Takođe, garantovao mu je da će ostati i urednik radija što je Božanović prihvatio. Nakon što su udarene linije fronta, njegov glas sa radija su mogli da čuju i oni "sa druge strane", Srbi, civili i vojnici, pripadnici njegovog naroda koje je nazivao "bradatim sotonama" i sličnim epitetima. Kada su snage tzv. Armije BiH zauzele Svinjašnicu i tamo popalile nekoliko kuća, Božanović je trijumfalno javljao da su snage armije oslobodile to selo. Njegovo rodno selo.

Njegovo izvještavanje izazivalo je bijes na drugoj strani koja ga je, očekivano, proglasila izdajnikom što nije bio ni prvi ni posljednji slučaj, uključujući sve zaraćene strane u BiH.

Pojedini izvještaji sa druge strane otkrivaju da rad u lokalnom radiju tokom tih ratnih godina nije nimalo bio jednostavan. Stalni problemi koje su uzrokovani nestankom električne energije i radom na dotrajaloj opremi tjerali su uredništvo da se "dovija" na različite načine u čemu je Božanović kao glavni i odgovorni imao presudnu ulogu. I potrajalo je to gotovo do završetka rata.

Rafal iz "škorpiona"

U danu pada ili "oslobođenja" Vozuće u Zavidovićima je uslijedilo veliko slavlje. Pucalo se i nazdravljalo jer je otpor "mrskog agresora" konačno slomljen. Dan kasnije, 11. septembra, Vozuću je posjetio lično Alija Izetbegović, postrojio jedinice i sastao se sa generalima, komandantima Drugog i Trećeg korpusa, Seadom Delićem i Sakibom Mahmuljinom i grupom tipova koji fizionomijom nisu previše ličili na lokalce.

 

Bili su to komandanti odreda "El mudžahid", Abu Hamza, Abu Mali i Ajman Avad, jedinice sastavljene od dobrovoljaca iz islamskih zemalja koja je bila sastavni dio bošnjačke armije. Upravo su pripadnici te jedinice počinili najgnusnije zločine nad Srbima tokom napada na Vozuću što je prilično obimno zadokumentovano, a javnosti ponajviše detaljno predstavljeno u presudi Mahmuljinu kojeg je Sud BiH osudio na osam godina zatvora nakon čega je pobjegao u Tursku gdje mu se gubi svaki trag.

 

Petnaest minuta prije ponoći na vrata stana u kojem je Jadranko Božanović živio sa majkom Anicom, u Zavidovićima, u Ulici Alije Izetbegovića na broju 38 zakucale su dvije uniformisane osobe. Jadranko je tek koji sat ranije stigao kući iz druge smjene, nakon završenog dnevnika u kojem je izvijestio i o dešavanjima na frontu prema Vozući. Oni koji su ga poznavali tvrdili su da nikada nije otvarao vrata nepoznatim osobama. Ovoj dvojici je otvorio. Već u sljedećem momentu u njega je sasut rafal od sedam metaka iz, ispostavilo se, "škorpiona" nakon čega je na licu mjesta ostao mrtav. Majka koja je bila u drugoj sobi nije znala što se događa, čak ni pucnji je nisu uznemirili jer je po cijeli dan neko pucao proslavljajući veliku ratnu pobjedu. Kada je, nakon nekoliko minuta izašla iz sobe, zatekla je sina u hodniku, u lokvi krvi.

 

Pouke i poruke

Lokalna policija u kojoj je glavnokomandujući bio Šefik Džaferović, potonji član Predsjedništva BiH, otvorila je istragu o ovom slučaju i nikada nije utvrdila šta se dogodilo. Preciznije, nikakve konkretne informacije o ubistvu Jadranka Božanovića nikada nisu utvrđene, a i ako jesu, ostale su pod velom tajne. Trideset i jednu godinu nakon rata, ovaj slučaj zavodi se u red nerazjašnjenih ubistava počinjenih na širem području Zenice u ratu i u godinama poslije ratnih sukoba i to je sve.

Zašto je ubijen Jadranko Božanović koji je cijeli rat proveo na "drugoj strani" i kojeg su neke sarajevske kolege u godinama koje su uslijedile nazivale istinskim "herojem odbrane BiH" pa čak i "zlatnim ljiljanom", vjerovatno će zauvijek ostati nepoznanica. Gorepomenuti svjedoci tog vremena tvrde da je majka počesto pozanicima i komšijama govorila da se "Jadranko sa posla vraća uplakan" što ne mora ništa da znači, ali nagovještava. Drugi, pak, tvrde da je motiv za ubistvo jednostavno uklanjanje nezgodnog svjedoka jer je radeći na poslovima propagande Božanović jednostavno previše znao. Treći su skloni da ustvrde da iza svega stoje zloglasni mudžahedini koje je bilo teško kontrolisati što nije daleko od istine. Ono što je nesporno jeste zid ćutanja nad ovim slučajem koji je sazidan prije 31 godinu i još je neprobojan. Pouke i poruke svako može da izvlači onako kako mu odgovara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.