Viktor Gutić i Fra Sotona glavni dželati

BANjALUKA - Ustaški stožernik u Banjaluci Viktor Gutić i katolički fratar iz samostana na Petrićevcu Tomislav Filipović, zloglasni Fra Sotona, bili su glavni dželati u pokolju srpskih civila iz februara 1942. godine, a njihovim zvjerstvima koja su ispoljavali prema Srbima bili su zgroženi i neki njemački nacisti.

Odluka o masovnom zločinu nad Srbima u banjalučkim selima Drakulić, Šargovac i Motike donesena je upravo u Gutićevoj glavi. Gutić je u Banjaluci radio prije 1941. godine u advokatskoj kancelariji jednog Srbina, koji mu je omogućio da i sam otvori svoju kancelariju. Međutim, kada su ustaše došle na vlast, taj Srbin morao je pred Gutićevim nasiljem da pobjegne u emigraciju. Gutić je sve Srbe prekrstio u "grkoistočnjake". Na obali Save u Bosanskoj Gradišci toga ljeta bilo je ispisano upozorenje: "Židovima, Ciganima, Srbima i psima zabranjeno kupanje!".

Gutić je imao široka ovlašćenja u Banjaluci, Krajini i velikom dijelu srednje Bosne. On se okružio ljudima od povjerenja, koje je sam imenovao. Kroz različite oblike nasilja, pri čemu je njegova svita imala neograničena ovlaštenja, Gutić je izgradio i učvrstio ustašku vlast u Banjaluci.

On se služio raznim mjerama i novouspostavljenim zakonima da progoni one koji mu nisu odgovarali u novom sistemu vlasti. Srbima i Jevrejima je oduzimana imovina, zabranjena je ćirilica. Srbi i Jevreji su morali predati svoje radio-aparate, dvoglede, foto-aparate, kamere i kino-projektore. U javnom prevozu su bili diskriminisani, bilo im je zabranjeno kupanje na javnim mjestima i u banjama. Naređen je obavezan rad za "opšte dobro", bez naknade, a tjerali su ih na prisilan rad. Ubijani su istaknuti Srbi i Jevreji, vršeno je masovno iseljavanje srpskog stanovništva, a oni koji nisu otišli nasilno su pokatoličavani.

Pod direktivom Gutića, ustaše su od Srba zahtijevale da daju priloge za izdržavanje hrvatske vojske u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj /NDH/. Tako je u Banjaluci stožernik Gutić slao Srbima cedulje na kojima je bilo naznačeno koliku sumu dotični Srbin mora dati, a ona se kretala od oko 50.000 do 1.500.000 dinara. Za predati novac niko nije dobijao priznanicu.

Prilikom hapšenja, srpske porodice su razdvajane, muškarci su odvođeni u vojnu tvrđavu Kastel, a žene sa djecom u Gimnaziju i dom Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva "Prosvjeta", gdje su detaljno pregledani i oduziman im je sav novac i zlato. Ženama su čupane minđuše i burme, a kuće porodica, pokrenutih po Gutićevoj naredbi, činovnici Hrvati su noću pozatvarali i zapečatili, naznačivši da su "svojina hrvatske države".

Poruke mržnje

Gutić se posebno isticao u genocidu nad Srbima u NDH, i to u masakru u Drakuliću u februaru 1942. godine, ubistvu banjalučkog episkopa Platona (kojeg je Srpska pravoslavna crkva 1998. godine kanonizovala kao Svetog sveštenomučenika Platona Banjalučkog), rušenju monumentalnog pravoslavnog hrama Hrista Spasitelja i po govoru mržnje prema Srbima. Ustaše su uhapisle vladiku Platona i odvele ga 5. maja 1941, zajedno sa protom Dušanom Subotićem, arhijerejskim namjesnikom iz Gradiške, izvan Banjaluke, gdje su ih ubili i bacili u rijeku Vrbanju. Vladičino unakaženo tijelo pronađeno je u selu Kumsale 23. maja 1941. godine.

Gutić je, prema svjedočenjima, jednom prilikom poručio da će "nepoželjenim elementima", odnosno Srbima i Jevrejima, u NDH "zatrti svaki trag".

- Ono što sam do sada poduzeo tek je sitnica, jedna takva malenkost koja se može samo mikroskopski vidjeti, pa onda možete zamisliti šta sve još čeka neprijatelje NDH u našoj pitomoj Bosanskoj Hrvatskoj. U tom pogledu, imam odriješene ruke. Hoću da služim Božijoj i narodnoj volji. Svi nepoželjni elementi biće u našoj Krajini u najkraćem roku uništeni, tako da će se uskoro zatrti njima svaki trag, a jedino što će ostati bit će zlo sjećanje na njih - prijetio je Gutić.

Gutić je 28. maja 1941. godine u Sanskom Mostu otvoreno poručio Srbima da u NDH nemaju čemu da se nadaju i da je za njih, kako je rekao, "najbolje da se isele i nestanu".

- Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljivanje. Ne budite slabi ni spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj vam neće uzmanjkati. Srbi neka se ne nadaju ničemu, a za njih je najbolje neka se isele, nestanu iz naših krajeva, iz naše domovine - govorio je Gutić.

Na kraju je sumirao suštinu svoje politike u jednoj rečenici: "Ili ćemo mi pobijediti i ovi prokleti Srbi za vazda biti iskorijenjeni ili, ako se na nesreću opet obrazuje Jugoslavija, mi smo bar statistiku ispravili u korist Hrvata".

Gutićeve akcije i izjave bile su toliko brutalne da su čak i njemački nacisti, poput generala Rudolfa Litersa izražavali zabrinutost i zgražavanje.

Gutić je u junu 1941. godine održao govor pred Banskim dvorom, kada je otvoreno priznao da mu je odvijek smetao Hram Hrista Spasitelja, te poručio ni manje ni više nego da u NDH neće preostati nijedan proavoslavni hram!?

- Ova prkos zgrada i srpska bogomolja, kojoj ovdje nikad nije bilo mjesto, koja nam je godinama bola oči, garantujem vam da više ni ona niti ma koja njihova vragomolja, ma gdje bila u hrvatskoj državi, neće postojati - rekao je Gutić.

Poslije sloma NDH, Gutić se povlači u Austriju, pa u Italiju, gdje ga je u Veneciji prepoznao banjalučki Jevrej Mosko Kabiljo, nakon čega je i uhapšen. Gutiću je suđeno pred sudom u Sarajevu, osuđen je na smrt vješanjem i pogubljen u Banjaluci 20. februara 1947. godine.

Od koljača do komandanta logora

Druga centralna ličnost u banjalučkoj Vartolomejskoj noći 1942. godine bio je Miroslav Filipović, zvani Fra Sotona. Dok je za Gutića taj zločin bio "kruna" njegove cjelokupne politike od aprila 1941. godine, dotle je za Filipovića to bio tek početak, "odskočna daska" u njegovoj zločinačkoj karijeri, koja je vrhunac dostigla tokom njegovog boravka i komandovanja u sistemu logora Jasenovac.

Dvojac Pavelićeve garde ubijao je hladnim oružjem /noževima, testerama i šilom/, većinom starce, žene i djecu, jer su vojno sposobni muškarci uglavnom bili u zarobljeništvu.

U pokolju je, između ostalog, korišćen i "srbomlat". Ustaše su od mladih srpskih djevojaka zahtijevale "da dignu suknje, potom ih bajonetima ubadali među noge".

U knjizi "Fratri i ustaše kolju" autor je, između ostalog napisao:

- Otkad postoje narodi, religije i sveštena lica, nigde u svijetu i nikad u istoriji nije bilo tako monstruoznog sveštenika kao što je bio katolički fratar Tomislav Filipović iz samostana Petrićevca kod Banjaluke. On je nosio još ime i prezime Vjekoslav Majstorović. Njegovi sadistički zločini nad Srbima nemaju premca. On bi mogao da bude autentični „junak“ romana i filmova strave i užasa. Odnosno, on to nikako ne može biti, jer njegovi zločini izazivaju odvratnost i gađenje.

Fra Satana je bio moralno defektan i čovek i sveštenik, nakaza u ljudskom obliku. Za Katoličku crkvu bilo bi uputno da traga po istoriji zločina, ne bi li među svekolikim sveštenstvom u istoriji našla groznijeg zločinca od svog fratra Tomislava Filipovića i tako ustupila prvo nečasno mesto nekom drugom svešteniku i nekoj drugoj religiji.

Međutim, vjerovatno bi takvo traganje bilo uzaludno. Tomislav Filipović je samo najviša sublimacija viševjekovnog nasilja i terora koje su Vatikan i Katolička crkva vršili nad nevernicima i pripadnicima drugih religija."

Poslije pokolja u Rakovcu, Drakuliću, Šargovcu i Motikama ustaške i crkvene vlasti u NDH dodijelile su Miroslavu Filipoviću, zvanom Fra Sotona, vjerovatno kao nagradu, radno mjesto u Zagrebu. Tamo je postavljen za ispovjednika žrtava u zatvoru na Savskoj cesti.

On je uskoro zbacio fratarsku odoru i pod imenom Miroslav Majstorović obukao ustašku uniformu. Njegovi pretpostavljeni dobro su znali za njegovu krvoločnost. Zato je upravo on biran za starješinu Jasenovca, najzvjerskijeg logora u Drugom svjetskom ratu, a možda i uopšte, iako se zna da je u logorima Aušvic i Mauthauzen pomoreno mnogo više ljudi nego u Jasenovcu i da su žrtve strahovito mučene.

Fra Sotona se u jesen 1942. godine pojavio u uniformi ustaškog oficira kao komandant logora u Jasenovcu Miroslav Majstorović. Svi sadistički instikti jedne monstruozne ličnosti ovdje su se razvili do najstrahovitijih paroksizama.

Lazar Lukajić u knjizi "Fratri i ustaše kolju" navodi da postoje svjedoci koji vjerodostojno svjedoče da je ta zvijer ubila svojom rukom veliki broj unesrećenih logoraša. Fra Filipović je bio upravnik logora Jasenovac od kraja juna do kraja oktobra 1942. godine. Samo za ta nekolika mjeseca, prema njegovom priznanju, u logoru je likvidirano od 20.000 do 30.000 logoraša.

Potom je Fra Sotona premješten za upravnika logora Stara Gradiška od kraja oktobra 1942. do 23. marta 1943. godine, gdje je takođe organizovao i lično vršio masovna ubijanja. Vraćen je opet u logor Jasenovac 16. aprila 1945. godine i, kao posljednji upravnik logora, rukovodio njegovim užasnim likvidiranjem. Kao što se vidi, ustaške vlasti su fra Filipovića upućivale i postavljale uvijek tamo gdje je trebalo izvršiti najgroznije pomore i klanja.

Zataškavanje istine

Miroslavu Filipoviću je suđeno 1946. godine pred sudom u Beogradu. Osuđen je na smrt i obješen. Veliki broj poznatih ustaških krvnika koji su učestvovali u ovom svirepom zločinu poslije rata nije kažnjen niti osuđen.

Prvi spomenik žrtvama podignut je 1965, a od 1991. godine se svake prve nedjelje prije godišnjice stradanja u Drakuliću služi parastos. Lukajić u svojoj knjizi navodi da je svako istraživanje o ovoj temi umanjivano, zataškavano, odgađano, prikrivano i formalizovano – tek da se zadovolje preživjeli Srbi i njihova rodbina.

Ostali svijet nije trebao da zna o pokolju bilo šta više.

Na kosturnici spomenika u Drakuliću ispisana su imena 1.400 žrtava od njih oko 2.500, a prema nekim istraživanjima, broj žrtava je još veći. Ne zna se da je neko tragao za planom pokolja koji je razrađivan u ustaškom stožeru u Banjaluci. Ko je sve učestvovao u dogovorima, gdje i kada? Ima li nešto o tom zapisano u zapisnicima sa sjednica, cirkularima, izvještajima, tadašnjoj štampi i arhivama?

Ne zna se za imena i prezimena ustaša koljača koji su došli iz Zagreba. Odakle su bili? Kako su i gdje pripremani fizički i psihički za tu groznu akciju? Kuda su otišli i šta je s njima bilo poslije pokolja?

Lukajić piše da državna vlast u socijalističkoj Jugoslaviji i njena tadašnja nauka nikada nisu imale iskrene želje ni namjere da pravično i istinito prouče i objelodane pokolj u Drakuliću, Šargovcu i Motikama. Drugi narodi u Evropi istražili su, ocijenili i ovjekovječili zločine sa daleko manjim brojem žrtava - hronikama, romanima, pričama, feljtonima, pjesmama, dramama, intervjuima, dokumentima, naučnim radovima, slikama i filmovima, te tako za potomke sačuvali opomenu i pouku.

Povezani tekstovi:

Među koljačima bio i komšija Ilija

Tog dana ubili su 22 iz moje porodice

Od komšije do dželata - zločin bez kazne u Motikama

Krvavi posljednji čas u školi smrti

Zločin bez metka: Selo u kojem su bez milosti zaklana djeca

Ustaški zločin u Drakuliću - krvava lekcija iz istorije

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.