Istorija
Foto: Srna
BANjALUK - Dragan Stijaković svjedoči da su šest ženskih članova njegove porodice, među kojim i četiri djevojčice, koji su nakon ustaškog pira u kući ostali živi, dokrajčili ustaški policajci od kojih je jedan bio i njihov komšija Ilija Marić Krivousti, koji je, kao i drugi Hrvati, ranije često dolazio kod Stijakovića na krsnu slavu.
Stijaković priča da je, kada su ustaše otišle iz kuće, ugledao neke od ukućana polužive, ali kojim nije bilo spasa, te da nije znao šta da radi sa njima dok su davali znakove života u teškim mukama.
- Čim su ustaše otišle, do mene se pod krevet zavukla šestogodišnja Marica, kćerkica mog brata Laze, pa mi kaže: „Striko, tebe nijesu našli!“. Tek tada je, prvi put, pao teret sa mene. Oživio sam. Dobio sam snagu. Mogao sam da se pokrenem. Izašao sam ispod kreveta i ustao - sjeća se Stijaković.
Stijaković kaže da ga je tek tada potreslo ono što se desilo u sobi. "Spopala me je jeza i drhtavica, ali - zakratko. U sobi je bilo još života. Neki su stenjali, ječali i hukali. Poneko se tresao u samrtnim grčevima. Neko je krkljao. Prvo sam vidio da su bile žive dvije moje sinovice – šestogdišnja Marica i dvogodišnja Dobrila - sjeća se on.
Na njegovo iznenađenje i majka Zorka bila je živa.
- Ona je nekako uspjela i da se digne. Onako izbodena i krvava po cijelom tijelu, a naročito jezivo po licu, izgledala je strašno. Duplja lijevog oka bila je sva u krvi. Oko se nije ni vidjelo. Kapci su bili zatvoreni i premazani krvlju. Bila je blijeda, ali potpuno svjesna. Kada sam joj prišao, kaže mi: „Bježi, sine, ne možeš nam ništa pomoći!“ - priča Stijaković.
On navodi da u blizini kuće tada nije bilo nikog, te da je odmah pojurio kroz šljivik, prema Vujića potoku.
- Tada sam već bio spreman da bježim i da se branim ako me neko stigne. Ne bih se više dao lako zaklati. Strčao sam, čini mi se, kao vjetar do Vujića potoka. Tada je bilo oko 9.00 sati ujutro. Jutro je bilo suvo, sivo i veoma hladno. Dok sam trčao, nisam vidio ništa sem bjeline snijega. A nijesam imao izlaza! Uz potok nema prolaza, niz potok opasan put, na desnoj strani potoka ustaše kolju Srbe, na lijevoj strani potoka katoličko, šokačko naselje Josipovići. Pošto nisam imao nikakvog drugog izlaza, oko podne sam krenuo nazad kući -sjeća se Stijaković.
On kaže da je čuo da u sobi ima živih koji su ječali i roptali glasno.
- U sobi – užasno! Moja majka Zorka bila je još živa. Kada sam ja prije nekoliko sati pobjegao, ona je ostala u dvorištu, naslonjena na vrata svoje zgrade. Sada je ležala u sobi na krevetu. Imala je još snage da se vrati u sobu i popne na krevet - navodi on.
I sestra Slavka bila je živa i ležala na krevetu pored majke.
- Nisu bile pokrivene iako je u sobi bilo jako hladno. Majka me gleda. Potpuno je svjesna. Malo se trza, ali ne može da se pokrene. Sestra, koja je ležala pored nje, stenjala je i ječala, ali je bila bez svijesti. Majka ne govori ništa. Samo me gleda i huče, ječi i ponekad duboko uzdahne. Ni ja ne govorim ništa - sjeća se Stijaković.
On kaže da je počeo da vuče mrtve po podu i da ih slaže jedno do drugog na jednoj strani sobe, prema zidu, da se može doći do kreveta i šporeta.
- Tada majka progovori. Kaže: „Dragane, loži vatru! Umrijećemo od zime“. To su bile prve riječi otkako smo se našli u sobi. Odjednom pred kućom zalajaše kerovi. Majka kaže: „Vidi ko je, pa bježi! Bar ti ostani živ!“. Pogledam kroz prozor i vidim da putem, odozgo od Stanojine kuće, dolaze žandari. Bili su jedno 50–60 metara daleko od kuće. Ja odmah istrčim na suprotna vrata kuće. Strčim prema podrumu, pa iza ćoška podruma provirim i vidim kako se žandari približavaju kući. Svi su bili u uniformama - svjedoči on.
Stijaković se sjeća da je među njima prepoznao i komšiju Iliju Marića, koji je imao nadimak Krivousti.
- Njega sam dobro poznavao, a i on je znao svu našu čeljad. Mi smo pobjegli, a žandari su otišli da dokusure još žive u našoj kući - navodi on.
U sobi su, prema svjedočenju Stijakovića, ostali živi majka Zorka (53), sestra Slavka (11), snaja Zorka (30) i dvije njene kćerkice Marica (6) i Dobrila (2), te kćerkica njegovog brata Mlađena, trogodišnja Desa.
- Sve su ih usmrtili tu u sobi. Ubijao je i naš komšija Ilija Marić Krivousti, koji je, kao i drugi Šokci iz komšiluka, dolazio kod nas na svaku slavu i na svaku gozbu i po cijeli dan sjedio sa gostima u kući i jeo i pio. Eto, pobjegao sam i preživio.
Ovo sam ispričao detaljnije prvi i jedini put sada tebi, da se zabilježi, da se ne zaboravi. Ne zbog toga da se zna kakvi su bili Hrvati iz našeg sela Motika za vrijeme Pavelićeve Nezavisne Države Hrvatske, već iz pijeteta prema nevino poubijanima u mom i dva susjedna sela. Teško mi je bilo da ti ovo ispričam, ali mi je sada, čini mi se, lakše. Kao da sam malo rasterećen - rekao je Stijaković.
Sjećanje Dragana Stijakovića snimljeno je na kasetu, koja je predata Muzeju genocida u Beogradu.
Povezani tekstovi:
Tog dana ubili su 22 iz moje porodice
Od komšije do dželata - zločin bez kazne u Motikama
Krvavi posljednji čas u školi smrti
Zločin bez metka: Selo u kojem su bez milosti zaklana djeca
Ustaški zločin u Drakuliću - krvava lekcija iz istorije
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici i X nalogu.
